Iako su već u veteranskim godinama, a u kolekciji imaju na desetke svih mogućih medalja, legendarna braća Sinković nemaju nikakvu namjeru stati. Dapače, ponovno su povukli radikalan potez - opet mijenjaju disciplinu. Martin (35) i Valent (36) kreću u novi olimpijski ciklus i u Los Angelesu 2028. nastupat će u četvercu.

Najuspješniji hrvatski olimpijci u povijesti, koliko god su 'nenormalni' u čamci, najnormalniji su likovi s kojima se možete susresti. O motivaciji i sportu kojim se bave i danas pričaju s dječačkim zanosom. U njihovom veslačkom klubu Mladost, u kojem smo se našli, ne ponašaju se kao zvijezde nego smo ih uhvatili kako zdušno bodre i potiču mlađe veslače dok je njih par odrađivalo testiranje na ergometru.

To su odlike velikih šampiona, ali i velikih ljudi koje ćemo, kako stvari stoje, još neko vrijeme gledati na najvećim pozornicama. U veslanju su završili, kažu, slučajno, ali su ubrzo otkrili da im je to jedna od najvećih ljubavi u životu. Ljubav koja traje i koja ne staje. Braća Sinković također su finalisti tportalova izbora Vizionar godine u kategoriji sport.

Dečki, odakle motivacija nakon svih ovih godina i uspjeha, imate li strah od kraja karijere?

Martin: Mi jednostavno volimo to što radimo. Rekao bih da nisam spreman stati nego sam spreman nastaviti dalje s karijerom, ako me shvaćate. Volimo taj način života, sretni smo, nema drugog objašnjenja. Nedostaje nimalo motivacije.

Valent: Nije to strah od kraja. Kao što je Martin rekao, volimo što radimo i živimo dobar život uz veslanje. Kad prestanemo, sigurno nam život neće biti tako lijep; ne znam da će biti nečeg što ćemo više voljeti raditi od ovoga što sad radimo. A i rezultati su i dalje tu. Da to stane, da se više ne možemo boriti za medalje, možda ne bismo bili toliko motivirani, ali dok smo u igri, nećemo prestati.

Postoji li šansa da jedan stane, a drugi nastavi sam?

Valent: Postoji, ali teško.

Martin: Ne znam baš... Da ja sad kažem da prestajem, a da Valent kaže da nastavlja, to bi mene motiviralo da i ja nastavim. Čisto sumnjam da bi jedan stao ako bi ovaj drugi stao. Teško je zamisliti da ovog drugog sad više nema u čamcu.

Jednom će sigurno doći kraj. Što ćete raditi nakon karijere?

Valent: Veslanje nije baš 'bogat' sport tako da ćemo morati nešto svakako raditi kad se prestanemo natjecati. No, meni je drago da je tako jer smatram da čovjek ne treba tako rano prestati raditi. Da imam sto milijuna nečega, opet bi bilo dobro nešto raditi. Čak bih rekao da je sportašima, koji su se kroz svoj sport financijski osigurali, u jednu ruku teško nakon kraja karijere jer ne znaju što bi smisleno radili i zbog čega će se svaki dan probuditi.

Nakon čitavog jednog posloženog života, dođeš u situaciju da ti se ne da ustati iz kreveta jer ne moraš ništa raditi. Mislim da je to loše pa bih onda rekao da je i dobro da nismo financijski sigurni, jer ćemo nešto morati raditi. Volio bih raditi nešto što će me veseliti jednako kao i ovo sad, a ne da radim neki posao tek toliko da dobijem plaću. To će vjerojatno biti nešto u sportu, jer to će me veseliti, da pomažem mlađim generacijama koje dolaze.

Kako ste završili u veslanju?

Valent: Ma, ne znam ni ja više točnu priču, ali to se slučajno dogodilo. Najstariji brat je prvi krenuo, za njim Martin pa ja nakon par mjeseci. Ja sam pet, šest godina igrao nogomet. Bio sam lijevi bek u Lokomotivi, bio sam u prvoj momčadi u tim mlađim kategorijama. Rekao bih da sam bio OK, ali sigurno ne neki generacijski talent, ha, ha. No, bio sam dobar pa se valjda zato nisam baš lako dao iz nogometa, ali me otac na kraju nagovorio da krenem veslati.

Martin: Išli smo i na gimnastiku s tri, četiri godine. Ja sam u prvom razredu čak išao i na džudo, kratko sam trenirao i bejzbol, a onda vaterpolo dvije godine. Nogomet sam trenirao s Valentom točno tjedan dana, ali nisam bio za nogomet iako sam krenuo jer sam htio biti s bratom. Igrao sam zbog društva kasnije, ali mi nije nikad bio preveliki gušt.

Igrate li nekad nogomet?

Valent: Više ne, u zadnjih četiri, pet godina sam možda par godina igrao. Znali smo u klubu igrati jednom tjedno mi veslači. No, budući da sam imao tu parcijalnu rupturu meniska, boli me koljeno, a i kad igraš rijetko, onda se lopta od tebe odbija kao od panja. Nije baš pametno igrati nogomet jednom u godinu dana, zar ne?

Vratimo se na veslanje. Osvojili ste sve što ste mogli i to više puta, žalite li za nečim?

Martin: Ha, nismo baš sve... Za sebe mogu definitivno reći da žalim što na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. nismo uzeli zlato (osvojili su srebro u četvercu, op.a.). Nije da me proganja jer imam tri olimpijska zlata, ali mi je žao jer smo imali šansu. Kad gledate danas tu utrku, vidite da nismo imali šanse, ali općenito smo bili dobro pripremljeni i vrijedili smo za zlato i sigurno smo mogli bolje.

Valent: Kad smo u Riju osvojili zlato, nije me bilo briga za London. No, sad kad smo osvojili treće u Parizu, bilo bi četvrto da smo osvojili i u Londonu i onda bi mogli ganjati i Stevea Redgrave i njegovih rekordnih pet olimpijskih zlata. U tom smislu mi je žao iako mi uvijek nešto ganjamo. Postavljamo si neki cilj, uvijek se tako motiviramo.

Kad sve zbrojimo i oduzmemo, je li ona luda utrka na Igrama u Parizu kruna karijere? Pogledate li snimku nekad?

Martin: Sigurno da je. Vidjet ćemo hoćemo li još nešto veće napraviti, ali da, kruna karijere.

Valent: Pogledamo na YouTubeu, kako ne, pa gušt je to gledati, a i motivacija nam je za dalje. A sama utrka, što reći... Kad smo zaostali, željeli smo ući u borbu za medalje i to nas je dovelo u situaciju da vidimo da bismo mogli uhvatiti i Engleze, koji su bili vodeći. I, kad smo vidjeli da ih imamo - deri, idi do kraja, nema druge.

Martin: Do zadnjih dvjesto metara ja nisam mislio da ih možemo dobiti. Ma, nismo znali ni do kraja, ali smo počeli vjerovati da možemo. Englezi su bili jako razočarani, ali su nam na kraju od srca čestitali. Nema u veslanju zle krvi. Bili smo s njima u Americi u jednom osmercu.

Kakvi su planovi za budućnost?

Valent: Cilj su Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine. Opet mijenjamo disciplinu, idemo u četverac. Malo da opet veslamo s više ljudi, bit će to neki mlađi veslači. Vidjet ćemo kroz ovu godinu kako će to ići, ali generalni plan je da u LA-u veslamo četverac. Naravno, ove godine nas čeka i Europsko prvenstvo u Bugarskoj. A za kasnije, tko zna...

Sport nosi pobjede i poraze. Čemu vas je veslanje naučilo i kako ste se nosili s neuspjesima kroz karijeru?

Valent: Sport te uči radnim navikama, disciplini, timskom duhu. Porazi su sastavni dio svega toga i to ne mislim samo na regate nego i na treninge. Bude puno dana kad treniraš ispod očekivanja, ispod svojeg nivoga jer nije normalno da je forma stalno na vrhuncu. Naučiš s vremenom nositi se s tim, da te ne frustrira, a to se onda preslikava na život. Nije ni život idealan svaki dan i moraš se s time nositi, a sport te to može jako dobro naučiti.

Martin: Nismo nikad potonuli. Spomenuo sam te Igre u Londonu, kad smo bili srebrni, ali tad smo još bili jako mladi. Bilo je razočaranje, ali nismo o tome puno razmišljali i okrenuli smo se Riju i sljedećim Igrama. Ali, u sportu nekad ne dobiješ drugu priliku, a mi smo je nasreću dobili. Da nismo u Riju uzeli zlato, bilo bi nam jako, jako teško.

Posvađate li se kad?

Valent: Tu i tamo, ali rijetko. Svatko zna što mora raditi, odlično surađujemo, tako da se rijetko posvađamo.

Martin: S obzirom na to koliko vremena provodimo zajedno, jako malo puta.

Je li profesionalni sport dobar?

Valent: Svakako. Mi smo cijeli život proveli možda u nekom 'bubbleu' pa nekad nismo bili ni svjesni kakvih problema sve ima izvan njega. To je prekrasan način života, mi uživamo. Naš sport je prekrasan jer je pošten. Koliko daš, toliko dobiješ nazad. Štoperica i to je to. Nema utjecaja sudaca, sam ovisiš o sebi.

Martin: Ja bih ga preporučio svakome. Je li težak? Je, ali teško je sve i svakome u životu. Ja bolji život od života sportaša ne mogu zamisliti.

Bave li se djeca u Hrvatskoj, ali i ljudi općenito premalo sportom?

Martin: Svakako se premalo kreću, a onda i premalo bave sportom, barem je to moje mišljenje. Kažu nam trener da su prije na treninge dolazila puno sposobnija djeca nego danas. Kažu da klinci danas ne znaju pravilno čučanj napraviti, to je veliki problem.

Priča se da je Hrvatska sportska nacija, ali mislim da je bolja definicija da Hrvatska nije sportska nacija nego nacija sportskih rezultata. Slažete li se s tim?

Martin: Sto posto se slažem, apsolutno. Mislim da bismo kao društvo trebali više iskoristiti naše rezultate, ali i rezultate svih naših sportaša da potaknemo mlade da budu aktivniji. Jako je puno benefita od toga. S godinama bi zdravstveni sustav bio rasterećeniji, ali još važnije je da bi ljudi bili sretniji i zadovoljniji.

Valent: Idemo mi dosta po školama, ali sigurno bi se mogao napraviti neki nacionalni sportski program. Vidim da se nešto radi po tom pitanju, pomiče se, ali može biti bolje. U nekim našim susjednim zemljama je puno bolje kao recimo u Sloveniji i Italiji. Kažem, popravlja se situacija. Sve više je ljudi koji trče nasipom ili voze bicikle, prije ih je bilo puno manje. No, možemo mi to još puno, puno bolje.