Teško je pobrojati sve medalje koja je najbolja hrvatska judašica osvojila. Njezinu stranicu na Wikipediji možete 'skrolati' u nedogled i u glavi bi vam se zavrtjelo kad biste krenuli zbrajati sva odličja koja je osvojila.

Olimpijsko zlato, dva na Svjetskom prvenstvu, jedno na Europskom... Tri Grand slam titule, pet titula na Grand Prix turnirima, da ne spominjemo juniorska odličja te brojne srebrne i brončane medalje. Prošla godina bila je kruna karijere 30-godišnje Barbare.

Uz spomenuto olimpijsko i europsko zlato, osvojila je dva Grand Slam turnira te jedan Grand Prix te je godinu u kategoriji do 70 kilograma očekivano završilo kao prva judašica svijeta. Matić je također finalistica tportalova izbora Vizionar godine u kategoriji sport.

Osvojili ste sve što ste mogli. Kako se motivirate za nastavak karijere i dokad će ona trajati?

Iako sam ostvarila vrhunske rezultate, i dalje pronalazim motivaciju u novim izazovima. Sigurno bi bilo nevjerojatno postati dvostruka olimpijska prvakinja. Također, osvajanje još nekoliko europskih i svjetskih medalja bio bi lijep dodatak mojoj kolekciji. Svaka nova pobjeda, svaki novi cilj donosi poseban osjećaj ispunjenja, a pomisao da bih se mogla upisati među najtrofejnije u svojoj kategoriji dodatno me motivira.

No, svjesna sam i druge strane priče - profesionalni sport zahtijeva ogromna odricanja i dolazi trenutak kada treba razmisliti o budućnosti izvan natjecanja. Još uvijek osjećam strast i želju za natjecanjem, ali s vremenom ću osluškivati sebe i donijeti odluku kada će biti pravi trenutak za kraj karijere. Zasad je moj fokus na Los Angelesu i svemu što mogu ostvariti do tada.

Svi pamtimo vaše zlato iz Pariza na Olimpijskim igrama. Provedite nas malo kroz emocije nakon finalne borbe...

Nakon osvajanja olimpijskog zlata, prvi osjećaj nije bila euforija, već šok. Pomislila sam: Što se upravo dogodilo? Je li moguće da sam olimpijska prvakinja? Trebalo mi je vremena da u potpunosti shvatim veličinu tog trenutka. Emocije su došle tek kasnije, kada su se dojmovi slegli.

Zanimljivo je da sam zapravo bila sretnija nakon pobjede u polufinalu, jer sam tada znala da imam osiguranu olimpijsku medalju i da sam u finalu. Nakon finalne borbe prevladao je osjećaj nevjerice. Sjećam se da sam odmah nakon borbe nazvala sestru putem video poziva, a ona me zbunjeno pitala: Zašto ne plačeš? A ja, još uvijek u šoku, jednostavno nisam mogla procesuirati što se dogodilo.

Koji vam je bio najljepši, a koji najteži trenutak u karijeri?

Teško mi je izdvojiti samo jedan najteži trenutak, jer sport nosi sa sobom ozljede, neuspjehe i razočaranja. No, ako bih morala izdvojiti, jedan od najtežih bio je poraz na Olimpijskim igrama u Tokiju, kada sam izgubila borbu za brončanu medalju. Svi se sjećamo tih suza -i novinari i ja. Iako danas imam olimpijsko zlato, taj dan i dalje nosim u lošem sjećanju.

S druge strane, najljepši trenutak u mojoj karijeri definitivno je osvajanje olimpijskog zlata u Parizu. To je bio vrhunac svih godina rada, odricanja i upornosti, trenutak kada se sav trud isplatio.

U karijeri svakog sportaša ima puno poraza. Kako ste se nosili s njima; jesu li vas previše opterećivali?

Kroz karijeru sam se relativno dobro nosila s porazima. Naravno, teško ih je prihvatiti, ali uvijek sam sebi dopuštala da ih emotivno proživim - isplačem se taj dan, ali već sutradan okrećem novi list. Oduvijek sam imala mentalitet "nije jučer bilo dovoljno, sada moram raditi više". Svaki poraz bio mi je prilika za analizu, za učenje iz vlastitih grešaka i za napredak.

Poraz u Tokiju bio je posebno težak, tada sam plakala više nego ikada u životu. No, već sljedeći dan sam sebi rekla da nema smisla zadržavati se u prošlosti, jer je ne mogu promijeniti. Obećala sam si da će svaki moj sljedeći trening biti posvećen osvajanju medalje u Parizu, bez obzira na sve uspjehe ili neuspjehe između. Ta mi je odlučnost pomogla da ostanem fokusirana i ostvarim svoj cilj.

Individualni sportovi često su, kažu, učiteljica života. Čemu je vas naučio džudo?

Džudo me naučio mnogim važnim životnim lekcijama. Prije svega, poštovanju – prema protivnicima, trenerima, sportu i samome procesu učenja. Također, usadio mi je upornost i strpljenje, jer sam kroz njega shvatila da uspjeh ne dolazi preko noći i da za svaki napredak treba uložiti puno truda i rada.

Džudo nas od malih nogu uči kako se nositi s porazima, kako se dignuti nakon pada te kako prevladati izazove kroz disciplinu i predanost. Vjerujem da smo, zahvaljujući vrijednostima koje nam je ovaj sport usadio, kao djeca sazrijevali brže od svojih vršnjaka.

Kako ste uopće završili u džudu; je li istina da je balet bio druga opcija?

S džudom sam se susrela sasvim slučajno. Tijekom jednog sata tjelesnog u osnovnoj školi imali smo priliku upoznati se s tim sportom, i odmah mi se svidio. Istina je da je druga opcija bila balet, ali moram naglasiti da nikada nisam imala želju trenirati balet.

Džudo se tada trenirao u sklopu osnovne škole, u atomskom skloništu, gdje su s jedne strane atrija imali dvoranu za balet, a s druge dvoranu za džudo. Moj izbor je bio jasan - džudo me privukao svojom dinamikom i izazovom. S treninzima sam započela već u prvom razredu osnovne škole.

Kako se nosite s očekivanjima javnosti?

Već godinama sam navikla na velika očekivanja, posebno od strane javnosti i medija. Pitanja poput "Vi ste glavni favorit, što kažete na to?" postala su dio svakodnevice. No, naučila sam da se s tim pritiskom treba nositi na način koji mi omogućuje da ostanem fokusirana.

Najvažnije mi je ne opterećivati se time što drugi misle ili očekuju, već usmjeriti energiju na ono što mogu kontrolirati; svoju pripremu, borbe i izvedbu. Pokušavam se distancirati od vanjskih očekivanja i umjesto toga koncentrirati na sebe, svoje ciljeve i svoj put.

Kako se opuštate kad ne trenirate?

Druga stvar je čitanje knjiga. Kad imam vremena, volim se potpuno isključiti iz svega i uroniti u dobru priču. A ponekad se najviše veselim jednostavnim trenucima, poput ležanja na kauču kod mame, bez stresa i pritiska, to mi je najbolji način za punjenje baterija.

Moj dan nije previše zadan, pogotovo sada kad nema turnira i natjecanja. Obično odradim jedan do dva treninga, a između toga volim popiti kavu i opustiti se. Sada imam više vremena za sebe, za druženje s prijateljima i obitelji. Iskoristim ovo razdoblje da nadoknadim vrijeme koje sam prije morala žrtvovati zbog treninga, priprema i natjecanja.

Vidite li svoje rezultate kao priliku da se više djevojčica i dječaka u Hrvatskoj bavi džudom i sportom općenito?

Sigurno da vidim svoje rezultate kao priliku da motiviram mlade da se bave džudom, a to je vidljivo i u mom klubu. Nakon svakog velikog uspjeha, primijetimo povećan broj novih članova, što pokazuje da su takvi rezultati inspiracija za djecu. Nedavno su rukometaši osvojili medalju i nadam se da će to dodatno potaknuti interes za rukomet, jer timski sportovi, nažalost, imaju sve manji broj mladih.

Mislim da bi Vlada svakako trebala iskoristiti fantastične rezultate naših sportaša kao promotivni alat za privući što više djece u sport. Sport ne samo da doprinosi tjelesnoj spremnosti, već i razvija vrijednosti poput discipline, upornosti i suradnje. Povećanje ulaganja u promociju sporta može značajno pomoći u tome.

I naravno, nije bitno hoće li djeca ostvariti velike uspjehe ili ne. Najvažnije je da su aktivni, jer sport doprinosi njihovom zdravlju, socijalizaciji i učenju vrijednosti koje će nositi kroz cijeli život.

Što ćete raditi nakon karijere?

Magistra sam elektrotehnike i završila sam pedagoške predmete na Filozofskom fakultetu kako bih mogla predavati matematiku i fiziku u školi. Ipak, mislim da bih najviše voljela ostati na neki način u sportu, možda kao učitelj ili trener, jer sport mi je oduvijek bio strast.

Najmanje se vidim u području elektrotehnike, iako nikada ne znam što život donosi. Što god bude, bit ću otvorena za nove prilike i sigurna sam da ću pronaći način kako iskoristiti sve ono što sam naučila kroz svoju sportsku karijeru.