Brojne medalje, što u pojedinačnoj, što u ekipnoj konkurenciji, s najvećih europskih i svjetskih smotri potvrda su upornosti hrvatske parastolnotenisačice Anđele Mužinić Vincetić.

A prošla, 2024. godina ostat će u najljepšem sjećanju ovoj upornoj 32-godišnjakinji. Jer osim što je osvojila zlatnu medalju u pojedinačnoj konkurenciji u kategoriji C-3 na Paraolimpijskim igrama u Parizu, bila je i stjegonoša, uz Dinu Sinovčića, na svečanosti otvaranja.

Naravno, njezina je priča ipak malo drugačija nego one ostalih sportaša. Jer u prometnoj nesreći 2006. godine, i to koji kilometar od obiteljske kuće u Srinjinama, puknuli su joj sedmi i osmi kralježak torakalne kralježnice. I tako je od 13. godine, umjesto bavljenja odbojkom, morala sjesti u kolica i pronaći nove izazove koji je ispunjavaju te guraju naprijed.

Ono što posebno inspirira jest što je ona tu svoju sudbinu mirno prihvatila.

'Ponavljam, meni je odbojka bila sve. Iako zapravo, moj jedini cilj bio je da uspijem u sportu. I još iz tih dana sjećam se, kad bi me netko pitao čega se bojim, odgovarala sam da se bojim neuspjeha. Naravno, nisam znala što znači neuspjeh, ali sam znala da želim biti uspješna. I sjećam se jednog trenutka, dok smo se nakon utakmice šetale Marmontovom ulicom, pitala sam curu koja je trenirala s nama što bi više voljela - sportsku karijeru ili obitelj. Ona meni kaže onako - pa obitelj, što me to uopće pitaš. Ali meni je taj odgovor bio čudan jer sam i tada, s 12 godina, maštala o tome da ću otići u SAD na studij i igrati odbojku. I sport mi je u tom trenutku zbilja bio broj jedan. Danas, kada imam obitelj i kada želim imati djecu, vjerujem nakon Igara u Parizu, shvaćam da je to možda bila glupost. Ali ta moja glupost dandanas vodi me cilju - da budem uspješna sportašica i donosim medalje', rekla je u velikom intervjuu krajem 2023. godine za tportal.

Iako ste imali tek 13, 14 godina, morali ste prihvatiti činjenicu da ćete ipak živjeti drugačiji život nego vaši prijatelji, poznanici… Koliko vam je teško to palo, odnosno što vas je tjeralo naprijed?

Dva tjedna nakon boravka na intenzivnoj prebačena sam na običan odjel. I vrlo brzo otišla sam na četiri mjeseca u Varaždinske Toplice. Tad su me svi dolazili posjetiti. Kad sam došla kući za Velu Gospu, jer su me pustili taj vikend, imala sam doček sve djece iz sela. Svi su došli u dvor. Kad sam došla kući za stalno, ekipa iz škole opet mi je napravila doček u našem domu. To je bilo lijepo. Jer bili smo djeca od 13 godina. Kod nas u Poljicama specijalitet je soparnik. I ta djeca išla su mi raditi soparnik. Pekli su ga u kominu, pa je on upao u pepeo. Ali morala sam ga probati. Jer kako ću im reći 'pun vam je pepela', pa sam rekla da je odličan (ha ha). Nakon te prometne svi u razredu postali smo bolji, puno više smo se družili, puno više smo poštivali jedni druge. Ni u jednom trenutku nisam se osjećala drugačije od njih. Kad bi se išlo u školu, svi su dolazili do moje kuće, pa smo zajedno išli u školu. Imala sam predivno djetinjstvo, stvarno smo se voljeli.

Zanimljivo, odbili ste prvi poziv da dođete na stolni tenis, a stigao je od vaše kasnije stolnoteniske partnerice, 13 godina starije Helene Dretar Karić.

A tko normalan bira stolni tenis (ha ha)? Nisam imala pojma što je stolni tenis i kakav je to sport. Da, istina je, nisam htjela. Jer što će meni Helena govoriti o životu u kolicima, da ona ima dijete, da se bavi sportom. Mene to nije zanimalo. I dalje mi je u glavi bila samo odbojka. Kad sam došla u toplice, rekla sam ćaći da mi donese odbojkašku loptu, jer da ću je igrati s mamom, a ona je bila u unajmljenom apartmanu u Varaždinskim Toplicama kako bi bila uz mene i olakšala mi oporavak i situaciju u kojoj sam se našla. Takve su bile moje ideje, jer s 13 godina ne znaš što te snašlo. Niti kakav će ti život biti nakon nesreće. Bilo je svega, od izjava da neću više izlaziti iz kuće. Ali nakon četiri mjeseca, kada sam došla doma, bio je tulum, a iza škole se igrao turnir u malom balunu. Naravno da sam bila kako na tulumu, tako i na turniru.

Naravno, ta njezina upornost i glad za sportskim uspjesima, koja je svakim udaranjem loptice postajala sve jača, doveli su je do vrha. No neki bi nakon prve medalje možda i izgubili motiv. Ali ona nije. I samo za podsjetnik, 2016. godine na Igrama u Riju osvojila je ekipno srebro, s Helenom Dretar Karić u Tokiju 2020. okitila se ekipnom broncom, a prošle godine na Igrama u Parizu stiglo je i pojedinačno zlato.

Za tolika odricanja treba imati 'glavu', volju, energiju… Otkud je crpite?

Što me gura naprijed? Sportska karijera i to što sam imala ciljeve da osvojim sve što sam mogla osvojiti. Ni s ovim zlatom nije kraj. Jer nemam još pojedinačno svjetsko zlato. Gura me moj karakter jer sam uvijek htjela biti uspješna sportašica. Uživam na treninzima, uživam se natjecati, obožavam pobjeđivati. To je jednostavno dio mene, moj identitet. Jer još uvijek, dok mogu igrati, ne vidim se kako radim u nekom uredu, ni da sam trener. Ova mi je karijera još uvijek broj jedan, to je ono što jesam, što živim, a živim taj sport.

Živite taj sport, koji donosi brojna odricanja, ali uz njega imate i supruga Kristijana i neke druge životne preokupacije, ali koje očito dobro usklađujete i sve izgleda skladno, a vi ispunjeni i sretni.

To je zapravo najbitnije. Dokle god sam se fokusirala samo na sport, samo na rezultat, puno puta sam se razočarala u taj rezultat koji sam imala. I onda smo krenuli drugačije gledati na sport, jer naravno da je ovo ogroman proces koji sam morala proći da bih danas bila vrhunski sportaš. Tako da smo imali periode u kojima je trenerica vidjela da sam glavom samo u stolnom tenisu. Onda je rekla - OK, za vikend moraš otići u kino, a sljedeći vikend moraš nešto drugo. Pa kaže - nemaš treninga, idemo se prošetati na Jarun. Samo da se malo maknem. Da ne opterećujem toliko glavu. Tako da sportaš stvarno mora biti ispunjen u brojnim segmentima. Volim reći da mora biti svestran, mora znati barem kuhati, neke osnovne stvari, mora naći nekoga s kim će živjeti, muža, ženu… Danas-sutra želim biti kompletna osoba. Danas-sutra želim, naravno, i dijete. Želim sve proći u životu. Ne želim samo ostati u sportu i da je sport jedino što znam raditi u životu.

Vjerujem da vam je drago i zbog toga što se posljednjih godina jednako govori o parasportu, uspjesi se jednako vrednuju…

Mogu kazati da su postignuti značajni napreci posljednjih godina, ali svakako nas čeka još posla. Moram reći da smo, što se tiče Vlade RH, ministara, Saveza, onih koji imaju nekakve veze sa sportom, kod njih svi jednaki, olimpijci i paraolimpijci, a posebno kad govorimo o samim nagradama, stipendijama i ulaganju u sport. Zbilja nema nikakvih razlika. S druge strane, opet postoji nekakva razlika, posebno u smislu prepoznatljivosti i šireg vrednovanja. Osobno nemam problema s time, ali držim da je od iznimnog značenja u cilju poticanja ostalih, posebno djece s invaliditetom, na bavljenje sportom davati ovoj temi veći medijski prostor te tako, upravo na našim primjerima, poslati jasne poruke da svi imamo pravo na snove i svi ih možemo ostvariti. Zastupljenost paraolimpijskog sporta u javnom prostoru jest pojačana, ali ne smije nam se dogoditi da se u emisiji u kojoj se govori o svim značajnim uspjesima naših sportaša u protekloj godini niti ne spomene održavanje Paraolimpijskih igara. Nadam se drugačijem pristupu ubuduće.

Nadajmo se da će se ta situacija promijeniti. I da ćemo vas gledati u LA-ju 2028. godine. Zapravo, planirate li tako daleko?

Ne samo da planiram Igre 2028., već i one 2032. To mi je nekakav cilj, odnosno ako sve bude kao do sada i ostanem zdrava. Jer što se tiče godina, sada sam zapravo u najboljim godinama za osvajanje medalja. Da postaneš vrhunski stolnotenisač, treba ti jako puno godina iskustva. S time da godine ipak nisu toliko važne, kao recimo kod plivanja. I ne moraš biti ekstremno brz i jak, već ti trebaju tehnika i taktika. Tako da, s obzirom na to da i dalje uživam u ovome, ne vidim zašto ne stvarati nove planove. Oni su isti - imamo šest turnira ove godine, imamo Europsko prvenstvo. Duga je sezona pred nama, do kraja studenog. Sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo. Dakle imam planove ne samo za sljedeću godinu, već za sljedećih osam.

Da bi ispunjavala svoje planove, maksimalno je posvećena treninzima.

Sad krećemo s bazom. Jednom dnevno sam u dvorani, dva puta tjedno imam kondiciju. Također, krenula sam s uvodom što se tiče mentalnih treninga. Radim vježbe disanja, vježbe za opuštanje. A za tjedan do dva krećemo i s vizualizacijom, pa tek onda idemo na igrački dio.