Kada je 1986. dolazio u Barcelonu, Gary Lineker je imao reputaciju najboljeg svjetskog strijelca, koju je potvrdio sa šest postignutih golova na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Samo tri godine kasnije, Lineker se i dalje nije mogao priviknuti na tu vrstu nogometa, kako i sam kaže – bez prave 'devetke'.

Johan Cruijff došao je u Barcelonu 1987. i odmah je imao problema kako pronaći pravo mjesto na terenu za Garyja Linekera. Lineker se nikako nije mogao naviknuti na činjenicu da se igra bez klasičnog centarfora, a kada je Cruijff odredio da će Englez igrati na mjestu desnog veznjaka, bilo je dosta – ovaj se morao vratiti na Otok…

25 godina kasnije, Cruijffa s pravom smatraju ocem (ili, možda točnije, djedom…) filozofije koje je donijela toliko uspjeha Barceloni i reprezetnaciji. Zanimljivo je da je tu ideju u realnost pretočio baš Vicente del Bosque, čovjek koji nema baš puno toga zajedničkog niti s legendarnim Nizozemcem, a niti s Pepom Guardiolom, koji je usavršio njegov rad u Barceloni. No iako španjolski izbornik nema taktičku viziju ili genijalnost poput Cruijffa, bio je dovoljno mudar i prepoznao način igre koji će njegovu ekipu odvesti do zvijezda. Tako je i bilo. Implementirajući Cruijffove ideje, usavršene u radionici Pepa Guardiole, Del Bosque je stvorio momčad aktualnih svjetskih i europskih prvaka.

Ali nije sve tako počelo… Luis Aragones odveo je reprezentaciju do trijumfa na Euru 2008. s napadom koji su predvodili David Villa i Fernando Torres, u tandemu. Dvije godine kasnije, Del Bosqueu je u napadu igrao samo Villa, da bi dvije godine kasnije njegova, sada 'lažna devetka', bio Cesc Fabregas. Sličnu bi strategiju mogao ponoviti i u Brazilu, unatoč impresivnom napadačkom arsenalu koji Španjolska ima u svome kadru (Negredo, Costa, Llorente, Torres...).

Koje su dobre strane ove priče? Poprilično su poznate. Ako se sustav može prepoznati kao 4-2-3-1, onda je ovaj 'jedan' na kraju igrač čija su kretanja nepredvidiva i koji pomaže u izgradnji napada. Kada se na to doda i nevjerojatan talent i tehničke sposobnosti vezne linije, a pogotovo Xavija, postaje jasno zašto je ova momčad sposobna diktirati tempo svake utakmice, iako igrači više nisu na vrhuncu svojih fizičkih moći.

Brojke govore same za sebe. Iako mnogi smatraju ovaj stil igre dosadnim, Španjolci nisu primili gol u posljednjih deset knock-out utakmica na velikim turnirima, i to je tajna njihova uspjeha. Posjedom jednostavno drže protivnike daleko od svoga gola, a kada bi i protivnici uspjeli ostati prazne mreže, onda je tu uvijek bio Iker Casillas, sjajno braneći jedanaesterce.

Koje su loše strane? Najbolje ih je razotkrio Brazil u finalu Kupa konfederacija prošloga ljeta. Budući da nemaju pravog napadača, protivnički se braniči mogu postaviti vrlo visoko i tako maksimalno smanjiti teren te zaustaviti protok lopte, koji je toliko ključan za uspjeh ove taktike. U tom su finalu Brazilci učinili da redom Andrés Iniesta, David Silva, Santi Cazorla, Juan Mata i svi ostali sjajni španjolski veznjaci izgledaju kao tek prosječni igrači. Također, ako će ova momčad ovisiti o golgeterskim sposobnosti Cesca Fabregasa, neće to za njih biti dobro, ako se uzme u obzir njegova forma s kraja sezone.

Ono što svi očekuju od Španjolske jest da odigra isto kao što je i igrala dosad, a tu puno toga ima za reći baš Del Bosque. Upravo je na njemu da iskuša nešto novo, da pripremi neko iznenađenje.

Recimo: postaviti Juanfrana ili Daniela Carvajala na desnog beka kako bi se dobila dodatna prodornost, ili izbaciti iz igre jednog defenzivnog veznog (Xabija Alonsa ili Sergia Busquetsa) – sve su to moguća rješenja. Možda postaviti igru tako da do izražaja dođe brzina po krilu – bilo preko Jesusa Navasa, bilo preko Pedra – ili postaviti u samu špicu Diega Costu, čovjeka koji se pokazao brutalno učinkovitim ove sezone…

Mogućnosti je mnogo, a sada je na Del Bosqueu da pokaže koliko je spreman riskirati; koliko je spreman pripremiti dodatnih taktičkih varijanti i iznenađenja kako bi Španjolska možda i ponovo podigla trofej svjetskog prvaka.