U napadu su carevali Jerković, Skoblar i Šekularac, a neupitan na svojoj bekovskoj poziciji bio je današnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković.

Prvenstvo su otvorili porazom (0:2) od Sovjetskog saveza (koji ih je dvije godine prije pobijedio u finalu EP-a), no pobjede protiv Urugvaja (3:1) i Kolumbije (5:0) bile su dovoljne za prolaz u četvrtinu finala. Tamo su golom Riječanina Radakovića nokautirali Zapadnu Njemačku te je uslijedio dvoboj sa ČSSR-om.

Čehoslovake je predvodio slavni Masopust, a na poluvrijeme se otišlo nakon 45 minuta bez golova. U drugom polufinalu branitelj naslova Brazil već je sa 4:1 vodio protiv domaćina te se znalo da pobjednik u finalu ide na noge Peleu i njegovoj slavnoj generaciji.

Ipak, prvi je pao Šoškić nakon gola Kadrabe, ali izjednačio je pokojni Dražan Jerković. Tadašnji 'plavi devet' glavom je vratio stvari na početak i tim si pogotkom, pokazat će se, izborio za krug najuspješnijih strijelaca natjecanja. Prva hrvatska zlatna kopačka.

Deset minuta prije kraja, Scherer je zahuktalu Jugoslaviju presjekao golom za 2:1, a nervozu Markovića i društva dodatno je potencirao pas koji je tri minute trčao po terenu i izazvao prekid. Kada se razigrana životinja maknula, dogodio se trenutak koji će obilježiti sjajnu Markovićevu igračku karijeru.

U 84. minuti, ne posve opasna lopta dolazi na desni rub kaznenog prostora, a ispred protivnika Marković je skreće rukom. Prethodnik Maradone nije bio nimalo uvjerljiv; sudac je bez razmišljanja opravdano pokazao na bijelu točku. Scherer je zabio svoj drugi gol i s konačnih 3:1 ČSSR je otišao u finale gdje će Brazil biti bolji sa 3:1. Jugoslavija nije uzela ni broncu, Čile je pobijedio golom Rojasa.

Kasnije, nakon hrvatskog osamostaljenja, Marković je izjavio da je već u Čileu tom rukom rušio 'mrsku Jugoslaviju', no naknadno se ispravio, rekao da se šalio i taj poraz po tragici izjednačio s ispadanjem od Turske s posljednjeg Eura.