Već po dolasku na poljsko-rusku granicu, sjetio sam se svih priča o birokratskom sustavu, strogom poštivanju pravila i stavu da za ruskog državnog službenika nema nerješivih situacija.

Naravno, uz takvo obećanje, prvi čovjek Rusije Vladimir Putin uspio je uvjeriti čelnike Fife da njegovoj zemlji daju organizaciju Svjetskog prvenstva. Za uzvrat, svi posjetitelji Rusije, dobit će gostoprimstvo, osmijeh ali i sigurnost.

I da, sve su mjere osiguranja dignute na najvišu razinu. Jer navijačima koji su evidentirani u matičnim zemljama, onemogućeno je izdavanje FAN ID iskaznice, bez koje se nisu mogle ni kupiti ulaznice. Očito su ruske službe dobile vrlo opsežne izvještaje te su i na taj način uskratile možebitnim izazivačima nereda ulazak u njihovu zemlju.

Osim toga, svi kontrolni punktovi, počev od granica, rade izuzetno temeljito. Automobil kojim smo ušli u Rusiju pregledali su do zadnjeg 'šarafa', podatke iz putovnice, ali i vize, provjeravali još dva puta, a sve to trajalo je dobrih dva sata. Uz neizostavan osmjeh.

Slične su kontrole i pri ulasku u stadion. Pri podizanju akreditacije, ponovno kontrola osobnih dokumenata, potom rendgensko skeniranje svega što unosite, uz budni nadzor kamera.

Nadzor pod kamerama koje ne rade

Međutim, očito se i u takvom sustavu može potrkasti greška. Naime, u press centru, u koji ne možete ući bez svih tih kontrola - video sustav u petak nije radio. Na moju žalost, pri ulasku u press centar, to još nisam znao. Čak, dapače, bio sam uvjeren da nema nikakve bojazni ostaviti upaljen laptop, torbu s punjačima za mobitele, mrežnim kabelom i ostalim sitnicama kojima se koriste novinari te najvažnijim - ulaznicom za press ložu iz koje ću gledati utakmicu Hrvatske i Nigerije.

U jednom trenutku, kada su u press centar ušle nigerijske kolege, ustao sam od stola, kako bi dobio nekoliko informacija. I ni u jednom trenutku, jer oko mojeg su mjesta bile hrvatske kolege novinari, znanci s brojnih ovakvih prvenstava, nisam pomislio da bih mogao ostati bez torbe i stvari. Na svu sreću, putovnicu, novčanik s karticama i mobiteli ostali su mi u torbici oko vrata.

I onda, pakon nekih pet, šest minuta razgovora, vratio sam se na mjesto, htio izvaditi punjač za mobitel - i šok. Nema mi torbe. Prvo sam pomislio, netko se našalio i htio uživati u mojem stresu. Međutim, shvatio sam da su ljudi toliko zadubljeni poslom, da im takvo nešto ne bi palo napamet. I prijavio sam prvoj volonterki - nestanak torbe. I kako to ide u Rusiji, nema preskakanja hijerarhije, ona je javila svojoj nadređenoj, pa ona svojoj i tako se u jednom trenutku oko stola okupilo veliko žensko društvo, kao da smo na izboru za miss press centra.

I svi s istim pitanje - gdje je torba bila, koje je boje i znam li tko ju je uzeo?

'Naravno da ne znam, jer da znam - onda bi je i sam mogao pronaći', odgovarao sam.

Nakon desetak minuta zajdnčkog obilaska centra, kako nismo pronašli torbu, počeli su 'kapati' - policijski službenici. Prvo u bijelim uniformama, pa crnim, pa zelenim... I svatko bi pitao isto - kako se sve dogodilo, gdje je bila torba... I jesam li siguran da sam je uopće - donio.

Siguran sam, odgovarao sam, jer izvadio sam laptop iz nje.

Ćosić nakon Južne Afrike bez torbe ostao i u Rusiji

Međutim, cijela se priča dodatno zakomplicirala kada se i kolega s HTV-a Drago Ćosić u press centru primio za glavu - s istim, u stvari još i težim slučajem. Njemu je nestala torba - ali sa svim dokumentima, karticama. Bez torbe je ostao i prije osam godina u Južnoj Africi.

Cijela ta gužva počela je oko 17.30 sati, a oko 18.15 počeli smo pisati prvi policijski izvještaj. Prvo jedan šturi, potom nešto opširniji. Potom su došli i policijski djelatnici u civilu. Pa njima davanje izjave, jedne, druge... Pisanje 'protokola'...

I cijela ta drama izgledala je rješivo, jer samo se čekao trenutak kada će 'kolega policajac' pregledati snimke s kamera postavljenih iznad stola.

Međutim, taj trenutak nikako da dođe. Vrijeme je prolazilo, ali kada su se u press-centru pojavili s torbom Drage Ćosića - pomislio sam - stvar se pokrenula jer snimke kamera ipak su dale rezultata. No, bilo je to tek puko zavaravanje, jer njegovu torbu revni je čuvar maknuo za vrijeme snimanja, kako ne bi smetala na putu. I na isti je način, s odmakom vraćena vlasniku.

U međuvremenu sam još barem tri puta morao objasniti gdje je torba stajala, gdje sam ja bio u trenutku njezina nestanka i bi li mogao prepoznati osobu koja je uzela moju torbu. Naravno da bih je mogao prepoznati, ali samo pod uvjetom da sam je vidio.

No, jednu važnu stvar moram naglasiti. Svi policijski službenici s kojima sam razgovarao bili su izuzetno ljubazni i tvrdili su da će torbu pronaći. I počele su polako stizati fotografije. Na svu sreću, i jedna moja, na kojoj se vidjelo da ulazim u krug stadiona s torbom. Dakle, imao sam dokaz da ne želim njihovu pažnju, već da mi je torba nestala.

Maksimalan trud za pronalaženje stvari

Istraga je postajala sve ozbilnija, utješiti me je došla čak i Fifina djelatnica zadužena za rad press centra, uz obećanje da će mi dati drugu kartu za utakmicu. I tu mi je 'pao kamen sa srca', jer zbog utakmice sam stigao. A laptop je, na svu sreću, bio na stolu. Baš kao i putovnica te novčanik oko vrata.

U međuvremenu ljubazna Nadežda, voditeljica volonterske službe, nabavila je i prigodnu vrećicu za laptop, gospođa iz Fife Slavica Pletikozić obećala je i nabaviti mi punjače za mobitele. Tako da sam već gotovo i zaboravio neugodnu situaciju jer vidio sam koliko im je stalo da mi pronađu stvari.

Ali gospoda iz policije nisu posustajali. Press centar bio je pred zatvaranjem, a onda je u njega ušla policajka u maskirnoj uniformi, s prekrasnim njemačkim ovčarom, koji je ponjušio sve što je trebao i krenuo u potragu.

Nakon desetak minuta i oni su se vratili do mog stola, napisali još jedan 'protokol', a ja sam s inspektorom krenuo pregledavati snimke s nadzornih kamera. Ali ne onih iz press-centra - jer one, na žalost svih nas - još nisu (bile) aktivne.

Bilo je već gotovo 23 sata, ušli smo u dio zgrade, u kojem obični novinari nemaju pravo pristupa, i na upit Nadeždine kolegice, kako to da smo još uvijek u press-centru, ona je hladno odgovorila - 'nestala nam je torba, moramo zaključiti istragu'.

I onda je stiglo - najbanalnije pitanje - 'Je li ova?'

Naravno, bila je to torba, koja je pet i pol sati ranije nestala iz sasvim druge prostorije, a zbog koje je aktivirano desetak ljudi, jedan pas i napisano barem sedam, osam izvještaja. Pitam se samo, što su bili u stanju napraviti da je nestalo nešto vrednije.

Kako je dospjela tako daleko, s kojom namjerom ju je netko uopće i uzeo - jer da je uzeo zabunom, kraj mojeg bi mjesta ostala neka druga, vjerojatno nećemo doznati ni ja ni policajci, jer kamere nisu radile. Ali barem su i ruski domaćini shvatili da se i njima može dogoditi propust, odnosno da i u njihovoj organizaciji ima detalja koje treba doraditi. Kako se ne bi dogodila puno veća šteta...