Ponukani vrlo dobrom predstavom protiv Italije, Englezi su u utakmicu protiv Urugvaja ušli s identičnom jedanaestorkom, s nešto izmijenjenim ulogama Rooneya i Welbecka koji su na papiru zamijenili mjesta. Već tu se mogao vidjeti određen problem, jer ova utakmica ni izbliza nije trebala biti kao njihova prva u kojoj se cijela taktika zasnivala na obrani svog gola, sa svih 10 igrača u polju iza lopte. Znali su da će imati veći posjed lopte i na tome bi se isplatilo bazirati svoj plan uvrštavanjem igrača koji bez problema mogu odgovoriti zahtjevima takvog stila, a njih na klupi imaju.

Na teren nije istrčala idealna ekipa za dominaciju u posjedu, a svejedno su većinu utakmice uspjeli držati loptu u svojim nogama, dijelom i zbog urugvajskog načina igre. Praktički jedina promjena koju je Hodgson izveo je bilo vraćanje Rooneya u sredinu iza najisturenijeg napadača, tamo gdje se njegove kvalitete mogu najbolje iskoristiti, dok je na lijevu stranu poslan Welbeck. To je značilo da u fazi obrane Englezi gube Rooneyevu energičnost i naviku pomaganja obrani, što je bila svojevrsna kocka iako je na toj strani bio ne toliko ofenzivno orijentirani Caceres. U onim situacijama kada bi napad Urugvaja ipak krenuo tom stranom do izražaja je dolazio Henderson, koji je s ulogom svojevrsnog osigurača ostajao najbliže obrani od svih veznjaka, te je uspješno zatvarao nastalu rupu. No, to nije bio jedini razlog zbog kojeg je bio jedan od ključnih igrača Engleske, što je možda za njega bio prevelik zalogaj.

Pošto se Lodeiro izvrsno spuštao i zatvarao Gerrarda u distribuciji lopte, taj teret je često padao na njega. U takvoj ulozi se nikad nije osjećao pretjerano ugodno, pa ni sada nije bio drugačiji slučaj. Rooney je pokušavao prilaženjem iz sredine otvoriti još jednu opciju ne bi li se pokrenuo napad, no tu je svoj posao u obrani fenomenalno odradio Rios, koji je na svakom primanju odmah bio uz Rooneya. Ukratko, imali su loptu u svom posjedu, ali nisu imali slobodnog klasnog veznjaka koji bi je konkretizirao. Zbog toga Welbeck i Henderson nisu smjeli igrati skupa otpočetka. Welbeck je bio samo jedan od ukupno 4 engleska napadača, što je ostavilo prostora za samo 2 prava veznjaka, te se na njegovo mjesto vrlo lako otpočetka mogao staviti netko od dvojca koji je ušao – Barkley ili Lallana. Tako bi se dobio još jedan igrač koji može kvalitetno odigrati mirnu loptu, a kada treba i povući okomito prema suparničkom golu. Tada vjerojatno ne bi uopće ni bilo potrebe tražiti zamjenu Hendersonu u vidu Wilsherea, koji je puno kvalitetniji igrač prema naprijed, ali i lošiji prema nazad.

S još jednim veznjakom u igri dobili bi i ujednačeniju momčad Engleske, pa bi se obrambeni učinak Hendersona mogao nadomjestiti djelovanjem dvojice igrača. Cirkulacija lopte bi bila puno uspješnija i velika premoć u posjedu bi došla do izražaja. Ovako su bili osuđeni na rotaciju četvorke u napadu, ovisno kako je tko uspješno bježao od naleta Riosa. Najveći kreativci u redovima 'Tri lava' su bili hendikepirani, nije ih imao tko nadoknaditi, pa su najveće prilike na utakmici dolazile iz neizrađenih akcija ili prekida. Slično kao i protiv Italije, zamjene su pokazale pravi put kako bi trebali igrati, s tim da bi Englezi u ovoj utakmici puno bolje stajali da su otpočetka krenuli s njima.

Hodgson nije bio dovoljno hrabar da protiv mišića urugvajske vezne linije pokuša sa finesom i kreativnošću. Stavio je previše napadača u igru zbog čega su patili tamo gdje su trebali dobiti utakmicu, na sredini terena. Ostaje nejasno kako nije izvukao pouke iz utakmice protiv Azzurra, ili ga je možda upravo relativni uspjeh iz nje zaslijepio i naveo da pokuša jednako igrati i protiv Urugvaja. Sada su osuđeni na hvatanje gol razlike protiv neugodne Kostarike, pritom čekajući vijesti o pobjedi Talijana protiv probuđenih Urugvajaca, ili bolje rečeno povratnika Suareza