'Nije mi se činilo da je ovo bio prijateljski susret, ali u drugom dijelu smo znali uzvratiti. U prvom dijelu smo bili prestatični, u drugom mnogo bolji i s tim dijelom sam zadovoljan. Bit ćemo spremni za Brazil i nadam se da ćemo igrati kao u drugom poluvremenu protiv Australije.' To je rekao Niko Kovač, i još dodao da je Šime Vrsaljko odigrao dobro.

I nema smisla trošiti puno više riječi o samoj utakmici, u kojoj je Kovač uspješno sakrio svoje prave namjere od Brazilaca, ali i od domaće javnosti. Tempo i presing bili su blaži od onoga što se očekuje na otvaranju SP-a, sastav s kojim je Hrvatska istrčala donekle eksperimentalan, a mi možemo samo nagađati koji od tih igrača će ostati u njemu i za otvaranje SP-a.

Vidjeli smo, doduše, neke jasne naznake kolektivne organizacije u obrascima kretanja i dodavanja, iako ne mora značiti da će isti ostati na snazi i za Brazil, jer momčad je imala dovoljno vremena da isproba više njih i na tome se intenzivno radilo. Kolektiv ispred pojedinca – to je najvažnija poruka Kovačevog pristupa.

Ne vjerujte onima koji tvrde kako znaju da izbornik ima sigurnih 9 ili 10 igrača. Ako i jest tako, to gotovo sigurno zna samo on i njegovi najbliži suradnici. Još ćemo morati pričekati da vidimo koliko smo od onoga što je ponajviše izgledalo kao igra skrivača uspjeli pohvatati i predvidjeti.

Premda je od samog sastava puno važnije to kako ćemo igrati, jasno je da su te dvije stvari usko povezane – a još od zagrebačke utakmice s Islandom povlače se tri ključna pitanja o izgledu Vatrenih protiv Brazila. Jesmo li nakon Australije iole bliži odgovorima? Možda, ali tek vrlo malo...

1. Tko umjesto Mandžukića

Nikica Jelavić počeo je sinoćnju utakmicu i zabio gol, ali nije ostavio posebno dobar dojam. Nije to ništa novo – koliko god se trudio, on jednostavno nije tip igrača koji može puno sudjelovati u igri izvan šesnaesterca niti posjeduje odgovarajuće karakteristike. Nebrojeno puta smo se uvjerili u to da njegov stil pomalo 'old school' centarfora koji se najbolje osjeća kad igra s leđima prema golu nije optimalan za stil kojim Hrvatska želi igrati. Uostalom, učinak od šest golova u 34 nastupa (a četiri od tih u nevažnim prijateljskim utakmicama) dovoljno govori – za centarfora takvog tipa, to je vrlo malo.

Dojam je da bi i brazilskoj obrani bilo kudikamo lakše neutralizirati jednog takvog napadača, koji usto i nije u sjajnoj formi, nego nekoga pokretljivijeg i manje predvidivog.

Alternative su Ivica Olić i Eduardo. Premda ni jedan ni drugi nisu dosad kod Kovača počinjali na poziciji špice, čini se da je Olić tu u prednosti. Izbornik preferira koristiti igrače na poziciji koju igraju i u klubovima (iznimka je lijevi branič, naprosto zato što takvog niti nemamo), a Olić cijelu sezonu za Wolfsburg igra centarfora, dok Eduarda u Šahtaru koriste kao krilo ili povučenog napadača.

Je li Jelavić doista Kovačev prvi izbor? Ne znamo – ali ako nije, onda je vjerojatnija opcija da se u špicu preseli dinamičniji i pokretljiviji Olić, što bi zauzvrat značilo i pretumbaciju na krilima. Za jedno je Perišić siguran, a na drugome bi mogao zaigrati i Eduardo, i Rebić, ali možda i Kovačić. Što opet dovodi do drugog pitanja...

2. Možemo li igrati bez 'razbijača' u veznom redu?

Dvojba koja mjesecima muči Kovača i stručni stožer. Marcelo Brozović ostavio je vrlo solidan dojam protiv Australije, ali nije to – to; Dinamov veznjak je radišan i rastrčan, ali je tipični moderni 'box-to-box' igrač koji ne nudi takvu defenzivnu pouzdanost da bi zbog nje moglo biti isplativo žrtvovati jednog od super-kreativnog trojca središnjih playmakera, Modrić-Rakitić-Kovačić.

Iskusni, ali toliko osporavani Ognjen Vukojević to možda može – odigrao je dobro protiv Malija, a sinoć nije niti ulazio u igru i dvojba je ostala. Ako Kovač odluči ići na Brazil bez njega, bit će to vrlo hrabro. No možda i logično, koliko god to čudno zvučalo; Brazil je puno opasniji po bokovima nego kroz sredinu, a s trojicom znalaca mogli bismo ostvariti prednost u tom dijelu terena.

Ako pak Vukojević zaigra (puno je izglednije da bi 'taj' bio on, a ne Brozović ili Močinić), onda to znači da Rakitić odlazi na poziciju ofenzivnog veznog, a Kovačić seli – ili na klupu, ili na krilo, kao što je to igrao u drugom poluvremenu protiv Islanda u Zagrebu nakon Mandžukićevog isključenja. Ovaj drugi slučaj opet za sobom vrlo vjerojatno povlači Olićevu selidbu u špicu umjesto Jelavića.

Mislite li da znate što će Kovač odlučiti?

3. Tko je lijevi bek

Ovo smo barem mislili da znamo, budući da je Kovač javno govorio kako je Danijel Pranjić njegov prvi izbor. No krhko je znanje, baš kao i Pranjićev gležanj – ako se danas ispostavi da se neće moći oporaviti, morat ćemo tražiti improviziranu alternativu za rješenje koje je već samo po sebi bilo improvizacija.

Kovač kaže da je Vrsaljko odigrao dobro i u pravu je; u svakom slučaju bolje nego protiv Malija, kad je djelovao previše ofenzivno i nije se stizao na vrijeme vraćati. Svakako bolje nego Vida. No rješenje s invertiranim bekom (onim koji igra na 'krivoj' strani u odnosu na svoju jaču nogu) ipak bi bilo vrlo riskantno protiv Brazila, čak i ako Šime ostane posve konzervativan na toj strani – znatno konzervativniji od onoga što igra u Genoi, gdje je ili 'wingback' u sustavu s trojicom odostraga ili čak desni vezni.

Vrsaljko protiv Hulka? Zvuči pomalo nadrealno – ali je li zaista luđe od 'Pranjić protiv Hulka'?

Barem za tu utakmicu, možda bi bolje rješenje bio Dejan Lovren kao sasvim defenzivni lijevi branič – pogotovo ako je ionako dvojba za stopersko mjesto između njega i Gordona Schildenfelda... Dakako, mogli bismo opet tu mobilizirati Ćorluku, iako nam je on izuzetno važan u sredini obrane. No ni jedno ni drugo rješenje nije dosad bilo isprobavano, pa vjerojatno nisu ni realna.

Čini se da je sada zapravo još više pitanja nego odgovora. No postoji i dobra strana u svemu tome.

Niko Kovač, najneiskusniji izbornik od svih na SP-u, uspio je sakriti ogromni dio svoje strategije i od domaće javnosti, ali i od suparnika. Ne vjerujte u priču da Brazilci misle kako im je 'generalka' sa Srbijom bila korisna za Hrvatsku. Na stranu sad to što se nisu proslavili u tom susretu, koji su odigrali u najjačem sastavu. Nisu oni toliko nesmotreni da zaista vjeruju kako postoje velike sličnosti u igri između dvaju 'balkanskih' reprezentacija – jasno je da im Srbija nije mogla 'glumiti' Hrvatsku jer igra u drugačijem sustavu i ima igrače sasvim drugih karakteristika i kvaliteta.

No čini se izvjesnim da, kao što ne znamo točno ni mi, ni Brazilci ne znaju – ili barem ne mogu biti sigurni u to – kako će im se Hrvatska pokušati suprotstaviti. To će nesumnjivo biti jedna od naših (malobrojnih) prednosti u ogledu s domaćinom na otvaranju turnira.