UEFA je zbog rasizma i pirotehnike kaznila Dinamo odigravanjem jedne utakmice u Europskoj ligi pred praznim tribinama. Istovremeno, talijanski nogometni savez kaznio je Milan, također zbog rasizma, zatvaranjem jedne tribine u sljedećoj domaćoj utakmici nakon što je njegova 'Curva Sud' u susretu s Napolijem pjevala o tome kako Napolitanci ne koriste sapun, kako je njihov grad prljav te kako u njemu vladaju smrad i kolera.

Mnogi – kako u Hrvatskoj, tako i u Italiji – ne misle da su pjesme i skandiranja zbog kojih su klubovi kažnjeni doista rasistički i smatraju da su kazne pretjerane, ako ne i kontraproduktivne. Može se i treba raspravljati o tome tko je u pravu, no ostavimo to zasad po strani. Slična, ali opet toliko različita priča iz SAD-a pruža zanimljiv uvid u cijelu stvar – možda samo pokazuje koliko je drugačija sportska kultura u Sjevernoj Americi, a možda i nagovještava na čemu bi u budućnosti moglo završiti ovo otvaranje 'Pandorine kutije'. Ispričat ćemo je bez zauzimanja bilo kakvog subjektivnog stava – samo ćemo iznijeti činjenice, pa iz njih izvucite zaključak. Pametnome će biti dosta.

Vjerovali ili ne, i Amerikanci imaju problema s nogometnim (soccer, ne football) navijačima. Desetljećima su ih bezuspješno pokušavali privući i 'prodati' nogomet kao profesionalni i atraktivni sport, a ne samo slobodnu aktivnost za dječurliju i njihove 'soccer mums'. Sad kad su konačno uspjeli u tome – kad imaju solidnu ligu, klubove, igrače, navijačku podršku i medijsku pokrivenost, suočeni su s problemom koji su po svaku cijenu željeli izbjeći.

Kako je napredovala Major League Soccer, tako su i klubovi dobivali organiziranu navijačku podršku po uzoru na europsku i južnoameričku kulturu navijanja. Klubovi su joj u pravilu izlazili u susret, nudeći pomoć u logistici i putovanjima na gostovanja. Neke od tih navijačkih skupina znale su se povremeno oteti kontroli, pa je tako, primjerice, dolazilo do minornih incidenata kad bi neki engleski turisti došli pratiti svoju momčad na sjevernoameričkoj turneji, a lokalni 'boysi' ih napadali kako bi dokazali svoj 'ulični' kredibilitet.

No na stadionima bi se uvijek ponašali uzorno, jer u Americi je znatno drugačiji stav prema huliganizmu, odnosno ugrožavanju drugih na javnim mjestima i nikakve digresije od toga, bez obzira na eventualne 'specifičnosti' nogometno-navijačke kulture, ne mogu se tolerirati. Amerikanci su vremenom shvatili da je specifična atmosfera na nogometnim utakmicama poželjna kao dio 'matchday experience', ali samo ako je ograničena na za to predviđen i kontroliran prostor. Na primjer, u američkom socceru dopuštena je i upotreba određenih vrsta pirotehnike na stadionima, ali onaj tko bi, recimo, zapaljenu bengalku bacio na teren ili na drugi dio tribine bi – vrlo jednostavno – završio u zatvoru.

No sada su Amerikanci suočeni s nepoželjnim skandiranjem i pjesmama na tribinama svojih nogometnih stadiona. Sama priroda tog navijanja i način na koji se s time nose vrlo su ilustrativni u odnosu na europske probleme. Priča o kojoj govorimo zadnjih se tjedana pojavila u mnogim medijima u SAD-u. Problem je u tome što se uvredljivo i vulgarno skandiranje proširilo po više-manje svim stadionima MLS-a, a to je jako uzrujalo vodeće ljude lige i nogometnog saveza.

Najutjecajniji i najrespektabilniji dnevni list u zemlji, New York Times, posvetio je ovoj temi čak pet kartica teksta kroz kolumnu Andrewa Keha. On je razgovarao s šefom odnosa s navijačima u MLS-u (Senior director of supporter relations) Evanom Dabbyjem, koji mu je rekao: 'Sport je spontan i strastven, nitko ne želi tu komponentu maknuti iz njega. Ali neke stvari kojima svjedočimo nisu ni spontane ni strastvene'.

Problem o kojem govori postoji već godinama, a u posljednje je vrijeme kulminira unatoč svim naporima da se iskorijeni. Umjesto kažnjavanja i represije, liga je prepustila klubovima da osmisle kako će utjecati na navijače 'diplomatskim' putem i motivacijskim taktikama. Održavani su sastanci, slana pisma, dijeljeni letci na stadionu, a pojedini klubovi su prijetili navijačima da će im uskratiti privilegije – poput skladišnog prostora za njihove rekvizite na stadionu, pomoći u organizaciji putovanja i dopuštenja da koriste pirotehniku i glazbene instrumente.

New York Red Bulls išli su drugim putem, pa su organizirane skupine navijača čak nagrađivali za svaku utakmicu u kojoj 'pokažu napredak' po ovom pitanju – dijelili su im 'kredit' od po 500 dolara za svaki susret koji prođe bez uvredljivog skandiranja. Dvije skupine, Empire Supporters Club i Viking Army, prihvatili su takve poticaje, ali treća, nazvana Garden State Ultras, odbila ih je. Na jednoj utakmici razvila je ogromni transparent na kojem je pisalo 'Not for sale'.

Kolumnist New York Timesa Andrew Keh razgovarao je s vođom te skupine, koji se predstavio samo imenom Stephen i rekao da ga 'ionako svi znaju pod nadimkom Terror'. 'To je glupa pjesmica', izjavio je opaki Terror. 'Mi je niti ne pjevamo, ali ne želimo da nam netko daje novac i govori što da ne radimo.'

Ipak, sporno skandiranje ostalo je zvučna kulisa na više stadiona diljem lige. Čitajući komentare na tu temu u američkim medijima, stječe se dojam da nije toliko problem što 'vrijeđa ljudsko dostojanstvo' na način kako to, primjerice, definira UEFA. Više se piše o tome kako je njena vulgarnost neprimjerena za druge gledatelje na stadionu i pred televizorima koji to moraju slušati. Baš svi spominju i činjenicu da aktualni ugovor za TV prava istječe na kraju ove sezone, a liga i klubovi se nadaju novom i bogatijem – prostote i vrijeđanja u eteru čine nogomet manje 'family friendly' sportom i oslabljuju njihovu pregovaračku poziciju, pa je jasno zašto ih se žele riješiti.

Dobro, kvragu, ali što to tako strašno izvikuju, pitate se? Što je toliko jezivo i šokantno da ni New York Times to nije mogao objaviti u svom tekstu, referirajući se na skandiranje samo inicijalima 'YSA' i opisom kako se obično događa u trenutku kad gostujući vratar ispucava loptu? Namjerno smo taj podatak ostavili za kraj.

Ono što Ameri viču i što je prouzročilo tolike probleme i rasprave je: 'You suck, asshole!'