'Radije ćemo umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima!' – jedan je od bojnih pokliča koji se mogu čuti u svlačionici Raya Vallecana, najugodnijeg iznenađenja ovosezonske La Lige. Ovi momci dobili su šest od zadnjih osam prvenstvenih utakmica i nalaze se na petom mjestu ljestvice, nadomak onoga koje vodi u Ligu prvaka i čak 17 bodova iznad zone ispadanja. U dosadašnja 23 susreta skupili su tek šest bodova manje nego u svih 38 prošle sezone, kad su se spasili u superdramatičnoj završnici posljednjeg kola, pogotkom doslovce u posljednjim sekundama.

U međuvremenu su izgubili trinaest – trinaest! – igrača (među njima petoricu najboljih, uključujući 'zlatnog dečka' Michua) i trenera, a mogli su si priuštiti da dovedu samo one koji su došli besplatno, svjesni da ionako minimalna plaća možda neće mjesecima sjesti. Dvanaestorici iz prve momčadi na ljeto istječu ugovori, ali klub si ne može dopustiti da s njima razgovara o produljenju sve dok ne bude sto posto siguran u svoj opstanak. Unatoč svemu tome, kao i činjenici da mu je godišnji proračun daleko najniži u La Ligi, a račun malo-malo u blokadi, Rayo Vallecano je pri vrhu.

Večeras odlazi na noge Real Madridu: zvati to gradskim derbijem nema baš nikakvog smisla unatoč bliskim pozicijama na ljestvici, jer dok je Real momčad s globalnom navijačkom bazom i komercijalnom privlačnošću, Rayo je klub jednog, još k tome i sirotinjskog madridskog kvarta. Njegov dom je Vallecas – poznat i kao Nezavisna Republika Vallekas – buntovni radnički barrio (četvrt) koji je tek 1950. postao sastavni dio španjolske prijestolnice, a veliku većinu stanovništva u njemu čine nezaposleni, siromašni i imigranti. Navijači su žestoki republikanci, na tribinama vijore anarhističke i komunističke zastave, kao i transparenti podrške legalizaciji marihuane.

Razina financijskih problema prošle je sezone dosegla dramatičnu razinu – igračima je bilo zabranjeno razmjenjivati dresove sa suparnicima jer se štedjelo i na garniturama, a momčadski autobus na gostovanja je vozio sporednim cestama kako ne bi morao plaćati cestarine. Nije ni danas puno bolje, ali Rayo ipak na Bernabeu ne odlazi bez nade.

'Idemo bez straha i bez kompleksa. Imat ćemo mi svoje prilike', izjavio je trener Paco Jemez. 'Igra se na velikom, širokom terenu. Ako ste hrabri i držite loptu, možete otići kući s plijenom'.

Njegov prethodnik Jose Ramon Sandoval imao je slične ideje. Prošle ih je sezone već u prvoj minuti Michu doveo u vodstvo na gostovanju kod Reala, a Kraljevski klub uspio je poravnati tek krajem prvog poluvremena; Rayo, međutim, nije prestajao napadati i stiskati cijele utakmice i na kraju je izgubio 6-2... Nikome nije bilo žao zbog toga, a navijači su digli transparent s natpisom: 'Rezultat nije važan – došli smo vas bodriti!'.

Rayo Vallecano je naličje španjolskog nogometa, kojime u svakome smislu dominira glamur rivala u El Clasicu – mediji se ponašaju kao da ostali klubovi gotovo i ne postoje, a ogromne nejednakosti kod podjele televizijskog novca iz godine u godinu još povećavaju jaz između bogatih i siromašnih. Rayo raspolaže s proračunom od oko sedam milijuna eura, dok Real Madrid godišnje obrne oko 70 PUTA više novca, a samo trenera plaća 10 milijuna.

Kako se onda takav klub može 'tući' s velikima i tako visoko rezultatski kotirati? To je pitanje koje svi postavljaju, a Jemez im nema što drugo reći nego spomenuti cojones. Prva njegova misija po dolasku u klub bila je uvjeriti igrače da moraju igrati napadački i neustrašivo. 'Želio sam igrače s mudima. Propao bih u zemlju od srama da se na svakoj utakmici idem zatvoriti i vrebati kontre; protiv jačega imate više šanse ako ga napadnete i pokušate se nametnuti na terenu – a ako izgubite, nije toliko važno je li to s dva ili četiri razlike.'

Momčad igra s visoko postavljenom obrambenom linijom, bočni braniči odlaze daleko u suparnički dio, veznjaci se ne boje držati loptu, a svi zajedno igraju žestok presing kad je izgube. Igrači sami puno više uživaju u takvoj igri nego kad bi se od njih tražio bunker, a guštanje donekle kompenzira materijalne probleme i neizvjesnost te stvara zajedništvo, pobjednički mentalitet i sinergiju s navijačima.

Naravno, sve osim poraza protiv Real Madrida bilo bi ogromno iznenađenje – no proaktivna, napadačka i maksimalno fajterska igra gostiju to sigurno neće biti. Kakav god rezultat bio, Rayo kraj utakmice neće dočekati na koljenima.

Može li njegov pristup barem djelomično poslužiti kao nadahnuće našim klubovima?