Goran Vlaović, napadač legendarne hrvatske reprezentacije iz devedesetih koju je vodio Ćiro Blažević, tijekom Europskog prvenstva će za tportal komentirati igre Vatrenih te događaje u i oko reprezentacije
Kreće EP u nogometu, natjecanje koje hrvatskom navijačkom puku ostavlja gorak okus. Pitanje je zašto, a odgovor se nameće sam od sebe - zbog fantastičnih rezultata na SP-ima, s kojih imamo tri odličja.
Od prvog nastupa na Europskom prvenstvu 1996. godine u Engleskoj do ovog koji očekujemo, to je brojka od osam prvenstava. Izuzmemo li jedno na kojem nismo nastupili, 2000. godine, i ovo koje je pred nama, ostvarili smo četiri prolaska grupe dok smo dva puta 'zaglavili' u njoj.
Europsko prvenstvo je nogometno kvalitetnije i teže natjecanje od svjetskih prvenstava jer su nositelji kvalitete u svijetu, uz iznimku Brazila i Argentine, ipak europske reprezentacije, pa je samim tim teže napraviti proboj do vrha.
vezane vijesti
Činjenice su to koje treba itekako uzeti u obzir.
Shodno tome, smatram da bi hrvatski navijački puk ipak trebao biti zadovoljan dosadašnjim nastupima Hrvatske na EP-ima. Pogotovo zato što smo u nekoliko navrata gubili od budućih prvaka, 1996. od Nijemaca, 2012. od Španjolaca (još u grupi), a 2016. od Portugalaca. Dodajmo tome i ono šokantno ispadanje od Turaka 2008. godine u Beču.
Sve u svemu, ove činjenice nam govore da Hrvatska ukupno gledano nije razočarala, ali nije ni rezultatski oduševila.
Kratka biografija Gorana Vlaovića
Bivši hrvatski nogometni reprezentativac rođen je 7. kolovoza 1972. godine u Novoj Gradišci. Profesionalnu karijeru započeo je u Osijeku, odakle prelazi u tadašnju zagrebačku Croatiju, gdje je dvije sezone bio najbolji strijelac HNL-a, 1994. odlazi u Padovu, a u proljeće 1996., nakon teške operacije, vraća se u formu te je dobio poziv Ćire Blaževića za Euro u Engleskoj. U prvoj utakmici Hrvatske na velikim natjecanjima, one protiv Turske, zabio je prvi, povijesni i pobjednički gol za Vatrene. Za Hrvatsku je nastupio i na SP-u 1998. godine u Francuskoj te se okitio svjetskom broncom. Od 2000. do 2004. nosio je dres Panathinaikosa, u kojem se i umirovio. Za Hrvatsku je odigrao 52 utakmice i zabio 16 golova.
Imali smo fantastičnih utakmica - protiv Danske 1996., protiv Njemačke 2008., protiv Španjolske 2016. - te ukupno odlično odigranih turnira baš tih godina, ali nažalost bez konkretnijeg rezultata. Izostanak toga ono je što smeta našem navijačkom egu i stvaraju se novi narativi, ciljevi i zahtjevi. Međutim, kako bi se nogometnim žargonom reklo, treba stati na loptu. Navijati trebamo i hoćemo, željeti najveći uspjeh moramo, to je sportski duh koji imamo, ali trebamo biti i realni.
Tezi koja se često širi medijskim prostorom - da je uspjeh plasirati se na veliko natjecanje - kod nas je odavno istekao rok trajanja. Nije popularno ni razmišljanje da je prolazak grupe uspjeh, pogotovo sada, s novim sustavom natjecanja i većim brojem momčadi u eliminacijskoj fazi. Razmaženima rezultatima hrvatske reprezentacije na svjetskim prvenstvima, zadivljenima fantastičnim igračima koje imamo i njihovim klupskim uspjesima, navijačima apetiti samo rastu.
Na prvom satu nogometne teorije kod legendarnog Ćire Blaževića naučio sam o tri faze koje svaka momčad prolazi na putu do vrha. To su afirmacija, reputacija i renome.
Ponosan sam na to što sam bio svjedok puta hrvatskih reprezentativaca 1996. godine, kad je započela afirmacija naše reprezentacije, završena broncom na SP-u 1998. Dug niz godina, tj. na velikim natjecanjima, na kojima smo sudjelovali nakon toga, trajala je faza stvaranja reputacije, okončana drugim i ponovno trećim mjestom na svjetskim prvenstvima 2018. i 2022., kad smo definitivno stvorili renome.
Naši reprezentativci su cijenjeni, priznati i poznati. Hrvatska reprezentacija može pobijediti svakoga te je svakom ozbiljan i neugodan protivnik. Usudim se reći čak da nas većina reprezentacija želi izbjeći, pogotovo u eliminacijskoj fazi.
Strani mediji opet etiketiraju našu repku kao dark horse, njima je to pohvala, a ja to vidim malo podcjenjivački jer sa svim uspjesima, pogotovo u posljednjih šest godina, i s ovim igračima koji je čine Hrvatska nije tek potencijalno iznenađenje, već je dostigla renome nogometnog velikana. To je ono što branimo i trebamo sačuvati na ovom Euru. Svjestan da je u nogometu ipak svima rezultat u fokusu i uvijek najvažniji, poželio bih hrvatskoj reprezentaciji rezultatski uspjeh jer, kao što rekoh, sve ostalo imamo.
