Svi se s nostalgijom sjećamo 1998. godine, kada su igrači Ćire Blaževića osvojili nogometni svijet. Hrvatska je prvi put sudjelovala na Svjetskom prvenstvu i odmah je stigla do bronce.

A jako važan korak prema tom uspjehu bio je pogodak Marija Stanića za vodstvo protiv Jamajke.

Nekoliko je detalja koji podsjećaju na 1998. godinu. Prvi suparnik, baš kao i tada, Jamajka, relativna je nepoznanica, u skupini je opet Argentina...

'Tko bi rekao da je prošlo 20 godina, vrijeme stvarno leti. I da, postoje neke sličnosti. Opet imamo Argentinu u skupini, a i tada je bila jedan od favorita. Puno toga se pisalo i puno toga se već zna, ali Nigerija je i dalje nepoznanica jer nije iz Europe. Ali mislim da su i izbornik i stožer analizirali sve. Fokus je na toj prvoj utakmici, a iz nekakvih mojih iskustava i analiza zna se da je ta prva utakmica bila odlučujuća jer ako bismo pobijedili, išli bismo dalje. Iako i ova generacija i ova reprezentacija, ako je već uspoređujemo s onom našom iz 1998., ima kvalitetu da pobijedi svaku reprezentaciju', rekao je u razgovoru za tportal legendarni Mario Stanić, igrač koji je pokrivao brojne pozicije na terenu.

Ova generacija je već neko vrijeme na okupu, no još joj nedostaje onaj pravi iskorak. Zbog čega mislite da je u stanju pobijediti svakog suparnika?

'Znači, razlog zbog kojeg smo optimisti jest taj što imamo stvarno enormnu koncentraciju pojedinačne kvalitete. Kako će to izgledati kao momčad, ostaje tek da se vidi. Tu nema puno pameti, utakmice treba pripremati tako kako i dolaze. Dakle, maksimalan fokus na Nigeriju, tek potom na Argentinu, a na kraju na Island. I jasno da prolaz treba tražiti kroz ove dvije utakmice s Nigerijom i Islandom.'

U jednom od intervjua Robert Prosinečki je naglasio da se ne bismo trebali bojati ni Argentine. Istina je da ima izuzetan ofenzivni dio, predvođen Lionelom Messijem, no obrana na čelu s 34-godišnjim Mascheranom nije neprelazna.

'Apsolutno, slažem se s Prosinečkim. Ne postoji nepobjediva momčad. Ne postoji ni nepobjedivi trener ni nepobjedivi igrači. Prema tome, nogomet je kontinuirana drama.'

Što je ključ uspjeha, jer sve se momčadi pripremaju za ovakve turnire?

'Kada igrate turnir, odnosno Svjetsko prvenstvo, onda je psihološka komponenta definitivno odlučujuća. Sve ostalo ovisi o njoj. I tehnička i taktička i kondicijska. Ono što bi bilo nužno jest pronaći balans jer tu igrače ne trebate motivirati. To je smotra nogometa kakva ne postoji. I zato će treneri čak biti u situaciji da moraju smirivati tenzije. Dakle treba naći mudrost i strpljenje. Ne budemo li strpljivi, mogu se događati nekakve neželjene stvari. Vratimo se u 1998. godinu. I mi smo imali nekakvih problema, ali smo imali strpljenja. Događalo se da smo utakmice rješavali na najteži način, poput ogleda s Japanom. Ali ni u toj utakmici nije se srljalo, nisu se gubile pozicije. Čekalo se, bilo se strpljivo, a to treba i ovoj generaciji. Za neki uspjeh, a i nama su se neke stvari poklopile, njih morate zaslužiti.'

Dojam je da je izbornik imao nekakvih 'vrludanja' u sastavljanju momčadi, posebice u zadnjoj liniji? Može li to biti otegotna okolnost?

'U tom kontekstu kod nas su stvari bile puno jasnije ako povlačimo paralelu s generacijom 1998. Ali nije ni to nužno. Jer krenemo li analizirati, recimo Dražen Ladić je imao izuzetno lošu sezonu. Aljoša (op.a. Asanović) nije čak ni igrao, a bio je jedan od najboljih naših igrača na turniru. Znači, ako želimo filozofirati i izvlačiti nešto negativno, uvijek ćemo naći strahovito puno razloga da ih prezentiramo na ovaj ili onaj način. Nije sjajna situacija ni kod drugih reprezentacija. I ne postoji idealnih 11, ne postoji najboljih 11. I naravno da trener tu traži odgovore, igra prijateljske utakmice, a koje se, iz iskustva govorim, igraju s ciljem da dobiješ nekakve odgovore, ali te odgovore nikad ne dobivaš. Tako da, s odmakom vremena, mislim da je to čak beskorisno i gubljenje vremena, ali i gubljenje emocija igrača. Jer nismo ništa pametniji nakon ove dvije utakmice i ništa novog ne znamo. Na kraju, izbornik će slagati momčad po svojoj nekoj intuiciji, a svatko od nas, koliko nas već ima, imat će svojih 11. Dajmo im mira.'

Bez mira očito nema uspjeha?

'Još jednom važan je taj psihološki moment. Mi smo u utakmicu protiv Jamajke ušli prenapaljeni. Ovaj period je sad najgori, dok se čeka ta prva utakmica. To stvara pritisak igračima, očekivanja rastu, pritisak raste, jedva čekaš da počne i onda se dogodi da se prvim zviždukom oslobodi ta energija, koja se skuplja cijelo ovo vrijeme. I onda, ako krene u pozitivnom smjeru, onda raste taj zajednički duh, podrška navijača i sve ono što te vodi prema cilju. Iskustva imamo i zato sam uvjeren da možemo dogurati jako daleko', objasnio je Stanić, a da u to vjeruje, potvrdio je namjerom da prve dvije utakmice u skupini propusti, pa će put Rusije tek na okršaj s Islandom i dvoboje eliminacijske faze.

Ali situacija u kojoj su se našli Modrić i Lovren, kada su bili svjedoci u slučaju Mamić, sigurno ne pridonosi tom miru?

'Teško mi je i žalosno da smo se doveli do te situacije. I žao mi je što se to uopće povlači. Smatram da su to stvari koje bismo sada trebali ostaviti na miru. Nije im lako, to se vuče već dvije, tri godine. Trebalo bi obuti njihove cipele i biti u njima, pa da možemo bilo što govoriti. Ovako je najlakše stvarati nekakvu sliku i govoriti svašta. Njih dvojica, trojica najbolje znaju kroz što su sve prolazili i što se sve događalo. A nažalost, to su stvari koje nisu lijepe u nogometu, kojih ima kod nas i malo više nego što bi ih trebalo biti. Ali sad ima lijepih stvari o kojima treba razgovarati. I sada ih svi mi, kroz medijske istupe, trebamo podržati.'

Modrić je definitivno ključni igrač reprezentacije, ali neće moći sâm. Vidite li nekoga tko bi mogao eksplodirati?

'Ne bude li momčadi, nema ni uspjeha. Ne bude li zajedničkog duha, nema ni pojedinaca. Uvijek je momčad ta koja iznese ili iznjedri pojedinca. Prošla su vremena kad se na takav način mogla rješavati utakmica. Najbolji primjer je Messi, koji igra sjajno u Barceloni, ali u Argentini ne može sam donijeti rezultat. Danas se igra strahovito brzo, pod velikim presingom, pokrivaju se zone, jaki su ritmovi. Ako momčad nije u balansu i ne igra se momčadski, onda će biti teško doći do rezultata i izbaciti pojedinca. Kad smo igrali 1998., kad se igralo sporije, momčad je bila ta koja je izbacila Davora (op.a. Šukera), momčad je izbacila Ladaru, a onda je taj isti Ladara izbacio nas. Dok postoji zajednički sveti cilj, da ja učinim kolegu boljim, dotle će se događati te pozitivne stvari. Ne mora to biti sjajno. Pa ni mi nismo u svim utakmicama bili sjajni, ali jako je bitno biti mudar i efikasan. I s tim stavom treba izaći. Također, i s respektom prema protivniku. Ali i s velikom dozom samopouzdanja', zaključio je Mario Stanić.