S Andreom, koju mnogi smatraju jednom od naših najljepših sportašica, razgovarali smo nakon što je i službeno postala jedan od ambasadora Erste Plave lige.

'Ove godine sam prvi put ambasadorica lige, jako sam sretna zbog toga i napravit ću sve da mladim atletičarima pokažem zašto je dobro biti u svijetu sporta. Nadam se da će netko od djevojčica i dječaka, koji se prijave za Erste Plavu ligu, ostati u sportu', kazala je između ostalog 32-godišnja Andrea.

S obzirom da je ovo olimpijska godina, zanimalo nas je kakvi su joj planovi uoči odlaska u Rio de Janeiro?

'Uskoro idem na Europsko prvenstvo u Amsterdam i nakon toga okrećem se Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. Kada sam se počela baviti atletikom, sanjala sam o tome da se tamo pojavim, ali što se dulje bavim atletikom, snovi su veći i samim time očekivanja. Nadam se da ću u Riju uspjeti ostvariti plasman u finale.'

Možete li nam dočarati koliko je teško ispuniti norme za Olimpijske igre?

'Danas je to puno teže nego prije, kada su postojale A i B norme ili, bolje rečeno, jača i slabija. Tada je bilo dovoljno ispuniti B normu kako bi se otišlo na OI. Danas postoji samo jedna norma i, vjerujte, svi koji su izborili norme za Rio imaju jako, jako dobre rezultate.'

Nedavno ste u Portlandu na Svjetskom dvoranskom prvenstvu postavili novi hrvatski rekord na 60 m prepone rezultatom 7,91 sekundu. U finalu ste bili nešto sporiji (7,95), ali četvrto mjesto na svijetu je sjajan uspjeh?

'Rezultatima u Portlandu sam jako zadovoljna i zaista je bilo super jer ipak sam postavila novi hrvatski rekord. Imala sam nekoliko manjih pogrešaka i nadam se da ću do EP-a u Amsterdamu, tj. do Rija to sve ispraviti. Još uvijek pamtim prošlu godinu, Peking te zapinjanje za devetu preponu…'

Za kraj nas je zanimalo može li se u Hrvatskoj živjeti od profesionalnog bavljenja atletikom?

'Od atletike mogu sasvim pristojno živjeti, ali za neke veće stvari, koje si želite priuštiti, nije dovoljno. Čak ni Dijamanta liga nije garancija da ćete nešto uštedjeti ako niste prvi, što donosi oko 10.000 dolara, jer se recimo nikome na plaća startnina. Kada su uvjeti i zarada u pitanju u usporedbi s nekim drugim državama, još uvijek puno zaostajemo. Primjerice Amerikanci na velikim natjecanjima u hotelu rezerviraju 2-3 kata samo za sebe i imaju desetak fizioterapeuta na raspolaganju dok smo mi u Portland, a to moram reći, putovali bez liječnika i fizioterapeuta. To je naša realnost…', sa smiješkom je završila Andrea.