Kad je Atletico Madrid 2002. osvojio Segundu i vratio se u Primeru poslije dvije sezone u nižem rangu, snimljen je promotivni TV spot koji najavljuje povratak kluba među španjolsku elitu. U njemu vidimo kako poklopac kanalizacijskog otvora leti u zrak, a za njim nogometna lopta; zatim se polako iz kanalizacije pomalja glava čovjeka grube vanjštine s čupom ukroćenom širokom trakom za kosu ili znojnikom. 'Ya estamos aqui', kaže poruka. Tu smo...

Bila je to glava Germana 'Majmuna' Burgosa, tada Atleticova vratara, a danas glavnog pomoćnika svom sunarodnjaku, treneru Diegu Simeoneu. 45-godišnji Burgos, koji je taj nadimak pokupio još davnih dana u Argentini, navodno je radio kao smetlar prije nego što je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor s malim klubom po imenu Ferro Carril Oeste, ali kasnije je postao zvijezda i reprezentativac. Na Svjetskim prvenstvima 1998. i 2002. bio je drugi golman momčadi. Osim toga se aktivno bavio i glazbom: frontmen je hard rock benda The Garb, s kojim je snimio četiri studijska albuma.

Potkraj igračke karijere (u sezoni 2003./04.) nastupao je za Atletico zajedno sa Simeoneom, a kasnije postao njegov asistent: najprije u Cataniji, pa u argentinskom Racingu, pa u Atleticu. Za Burgosa mnogi kažu da je odigrao ključnu ulogu u izgradnji mentaliteta madridske momčadi i da se savršeno nadopunjuje s šefom.

Dok Cholo Simeone priča o požrtvovnosti, borbi, radu te odgovornosti prema klubu i suigračima, Majmun ('Mono') je po motivacijskom pristupu potpuno narodski čovjek koji im svojim primjerom pokazuje da se ničega ne trebaju bojati. Kad je u gradskom derbiju prošle sezone Jose Mourinho nešto dobacio Atleticovoj klupi, Burgos je skočio kao gromom ošinut, uperio prstom u 'Posebnog' i podviknuo: 'Hej, nisam ti ja Tito Vilanova', aludirajući pritom na incident kad je Realov trener 'bocnuo' u oko danas preminulog Barcinog trenera. 'Dođi ovamo, glavu ću ti otkinut!'

Mou se tada povukao, ali se kasnije ponio isto kao i u 'Slučaju Tito'. Kao što je tada novinarima rekao da ne zna tko je 'Pito' (lokalni sleng za penis) Vilanova, tako je i ovaj put uzvratio tobože začuđeno: 'Majmun Burgos? Tko vam je to?'

Stari rocker Burgos, koji je prije desetak godina (dok je još branio za Atletico) prebolio rak, tada je vjerojatno samo zaškrgutao zubima i opsovao nešto sebi u bradu, ali je u nekoj drugoj prilici – ili u stotinjak drugih prilika – momčadi dao do znanja koliki je njegov prijezir prema Realu. 'Ja nikad nisam imao šanse igrati za njih samo zato što izgledam kako izgledam', jednom je rekao. 'Kakav je to klub kad su mu takve stvari važne? Atletico je, s druge strane, sinonim za radnike – naši navijači su zidari i taksisti.'

'Hala Madrid, hala Madrid, el equipe del gobierno, la vergüenza del pais', pjevaju Atleticovi navijači. U prijevodu: 'Ajmo Madrid, ajmo Madrid, vladina momčad, sramota zemlje'. U suparničkom, Realovom taboru njihovu momčad, pak, zovu 'Patetico de Madrid'.

To su uvriježeni stereotipi. S jedne strane 'kraljevski', 'režimski' klub iz bogataške četvrti na sjeveru grada, čije vitrine su tijesne za svu zlatninu i srebrninu nakupljenu tijekom slavnih desetljeća, klub koji može platiti 100 milijuna 'nečega' za jednog igrača, koji je nakrcan 'galacticosima' i 'gospodskim' duhom, klub čiji su navijači šminkeri i strani turisti koji mogu ispuniti stadion samo u velikim utakmicama. S druge strane, šljakeri, sirotinja i filmski detektiv Torrente, klub čiji su dresovi crveno-bijeli jer su nekoć rađeni od 'restlova' tkanine korištene za madrace, klub kojemu ispod tribine dotrajalog stadiona prolazi autocesta – luzerski, ali narodski klub s najvjernijim i najglasnijim navijačima.

Samo što je dobar dio te podjele potpuni mit. Real Madrid ima navijače u svim slojevima društva i svoj je 'režimski' status zapravo preoteo Atleticu, koji je bio privilegiran u prvim godinama vladavine diktatora Francisca Franca kao Atletico Aviacion, klub Francovog zrakoplovstva. Kasnije je, ponajviše umješnošću, sposobnošću i diplomacijom legendarnog Realovog predsjednika Santiaga Bernabeua Yestea, Real preuzeo primat i bio 'najbolji ambasador Španjolske u svijetu', kako je volio govoriti Generalissimo.

Atletico nije ni radnički klub. Želite li vidjeti pravu proletersku momčad u Madridu, odite u četvrt Vallecas, gdje igra anarhistički i punkerski Rayo. Atletico je ovdje počeo, isprva kao klub baskijskih studenata koji su ga osnovali kao ispostavu svog Athletica – ali veza je razvrgnuta, a klub preseljen već 1921. Vjerojatno je istina da je prosječni navijač Real Madrida boljeg imovinskog stanja od navijača Atletica, ali za ove druge navija i, primjerice, budući španjolski kralj. Ekonomski zaostatak kluba za gradskim rivalom rezultat je mnogih faktora, a jedan od glavnih su duge godine, desetljeća nerazumnog upravljanja i zaduživanja.

No kako to već obično biva, ni stereotipi nisu bez vraga i ova dva kluba jasno predstavljaju dva suprotstavljena pola onoga što znači biti Madrileño. Insistiranje Real Madrida na gospodskom imidžu samo je po sebi razumljivo, budući da se radi o tako uspješnom i bogatom klubu, ali isto tako je istina i da mu Atletico već dugo kontrira brendirajući se kao 'narodski' – do te mjere da će se predstavljati spotom u kojem Majmun izlazi iz kanalizacije.

Dok se Real Madrid pod Ancelottijem oporavlja od makijavelističkog pristupa i potpuno kontraškog 'run-and-gun' pristupa koji je bio uveo Mourinho, pa ga ove sezone gledamo u oku ugodnijem izdanju u kojem jako bitnu ulogu ima i Luka Modrić, Atletico se diči nogometom kojemu izrazito pristaje pridjev 'šljakerski'.

Nema tu nikakve velike filozofije niti revolucionarnih taktičkih ideja. Igra koju neki zovu 'muškom' ili 'nogometom s mudima', kao da je za nju zaslužan nekakav testosteronsko-mošusni koktel, zasnovana je na nekoliko jednostavnih shema– što je ne čini nimalo manje vrijednom, jer pod Simeoneom je dovedena gotovo do savršenstva. Njegov Atletico izgrađen je na fanatičnosti, prepuštanju jačim suparnicima da vode igru i vrebanju njihovih slabosti. Njegovi ključni igrači Koke i Turan, iako tehnički najnadareniji, prednjače po fizičkom radu i predanosti: oni su krila koja to nisu, kreativci koji ulaze u sredinu i pokrivaju svaki po jednu i pol poziciju. Mario Suarez i Raul Garcia također imaju jako važne uloge u razbijanju suparničkih napada i pokretanja kontri.

Estetska dimenzija svega toga, naravno, stvar je osobnog ukusa – ali možete se kladiti da bi u Real Madridu taj bastardni, ali funkcionalni sustav najradijie gurnuli natrag u kanalizaciju. Iako je pitanje koliko je njihova igra oku ugodnija – odnosno, koliko će biti sutra u finalu.

Sutra će Real Madrid loviti La Decimu, a Atletico Madrid će igrati svoje prvo finale poslije četiri desetljeća (i drugo ikad). Kraljevi će, bez obzira kako sutrašnji ogled završi, vrlo brzo (možda već i iduće sezone) opet biti blizu europskog naslova, jer to je naprosto ono čime se bave – uspjehom, trofejima, pokoravanjem.

Njihovi manje bogati sugrađani vjerojatno neće tako skoro biti u istoj situaciji. I zato će, kao prije 12 godina kad su se iz pakla Segunde vratili na površinu zemlje, izviriti iz kanalizacije i reći: 'Tu smo...'