Nakon objavljenog teksta na temu Mario Mandžukić, uz mišljenje jednog od najpoznatijih europskih novinara Jonathana Wilsona, na našem smo community portalu Tribina.hr pitali je li Mario Mandžukić stvarno 'evolucijski korak' prema naprijed. Naš se korisnik psellus odlično prisjetio jednog televizijskog gostovanja Tomislava Ivića i to povezao s ovom temom.

U snimci gostovanja u televizijskoj emisiji Mosorijadi nakon Eura 2008., koja po svemu sudeći više ne postoji na Internetu pa ovo pišem po sjećanju i moguće je da ima koja greška, Tomislavi Ivić je, među ostalim, iznio svoj stav o budućnosti nogometne igre. Ono što je nazvao nogometni futurizam se prema njemu sastojalo od igrača u zadnjoj liniji koji dodavanjima diktiraju tempo igre. Igrači veznog reda tako se pretvaraju u driblere dok će napadači biti razarači.

Što to točno znači? Kako igra postaje sve brža i kako protivnički igrači uspijevaju pokriti sve veći dio terena, prostor se kreativnim igračima sve više smanjivao. Dva zadnja vezna su praktički eliminirali iz igre klasičnu 'desetku', a ubrzo su se javili povučeni razigravači. To je sa sobom povlačilo pretvaranje uloge zadnjeg veznog iz prvenstveno destruktivne u konstruktivnu ulogu, a dio obrambenih zadataka je samim tim morao prijeći na napadače.

Ivić je pretpostavio da će se taj trend nastaviti i da će glavni razigravači jednostavno biti prebačeni u zadnju liniju. Na samom terenu se to već i događa premda s igračima iz vezne linije. Promotrite samo dolje postavljeni video (pogotovo od 1:25) i pogledajte što Pirlo radi – kreira igru uglavnom iz vlastite polovice, ili barem blizu iste. Slijedeći takve ideje, napadači bi se dalje razvijali kao defenzivci kojima je cilj zaustaviti takve igrače i/ili oduzeti loptu obrani što bliže njezinom golu. Nominalni veznjaci bi se ubacivali iz drugog plana i u stvari bili glavna prijetnja za gol protivnika (i to smo već vidjeli; npr. Cristiano Ronaldo u danima u Unitedu, te svojevremeno i igrači poput Lamparda, Mullera, Robbena...). Ako vam na pamet padaju sličnosti s američkim nogometom i pozicijom quarterbacka, na dobrom ste tragu.

Osnovni problem te Ivićeve ideje je što postavlja način igranja momčadi orijentiranih na kontre. Momčadi koje žele dominirati terenom će vjerovatno i dalje imati drugačije vezne redove. Čak i tad, zbog velikog broja kreativaca u vezi, a možda i pokojeg u obrani, će dobar dio i sve više obrambenih zadataka padati na napadače što je trend koji se posebno intenzivirao od Guardioline Barcelone. Kod kriterija odabira napadača je sve važnije što mogu raditi u obrambenom dijelu igre, koliko mogu igrati presing i koliko mogu pokrivati kreativce koji su sve više iza njih (što ne znači da i oni ne mogu razgrađivati napade ili da napadači ne mogu biti tehnički potkovani – i Messi je svojedobni igrao intenzivan presing). 

Mandžukuć je primjer napadača u top klubu koji je postao prva opcija prvenstveno po kriteriju obrambene igre. To je zanimljivo i vrijedno zapažanja. Ne čini ga to genijalcem niti revolucionarom ali pokazuje određene trendove u nogometu poklapali se oni ili ne s onime što je Ivić prije par godina govorio. I to je manje više sve.

Ako želite komentirati ovu temu ili bilo što od nogometnih aktualnosti, pridružite se našoj sportskoj zajednici na portalu Tribina.hr.

264825,264738,264469,264126