Turnir protječe dobrim dijelom u sjeni masovnih prosvjeda koji su se proširili po cijeloj zemlji, a koji zapravo nemaju puno veze s nogometom nego s korupcijom, socijalnim raslojavanjem i drugim anomalijama od kojih nijedna zemlja u razvoju (pa i ne samo one) nije imuna. No na brazilskim stadionima gledamo odličan nogomet. Više novinara koji ga izbliza prate već je primijetilo da je ovaj Kup konfederacija podsjetnik kako bi igra mogla izgledati kad bi u njoj bilo samo malo manje natjecateljskog pritiska.

U dosadašnjih 12 utakmica postignuto je 58 golova, čak 4,83 po susretu. U redu, 24 od tih zgoditaka završilo je u mreži Tahitija – potpuno amaterske momčadi koja je ipak uspjela i sama jednom zabiti. No ako iz računice i isključimo golove iz njihovih susreta, još uvijek je to prosjek od 3,66 golova po utakmici.

Na posljednjem Svjetskom prvenstvu, 2010. u Južnoj Africi, prosjek je bio 2,27. Zapravo, treba posegnuti duboko u prošlost da se nađe Mundijal s više golova po utakmici od ovogodišnjeg Kupa konfederacija. Bilo je to još prije gotovo 60 godina: 1954. u Švicarskoj, kad su viđeni rezultati poput 8:3, 7:5, 9:0, 7:2, 4:4... Neko posve drugo, romantično doba kad se neusporedivo manje trčalo i slabije pokrivalo igrače, a veliki individualci – golgeteri i dribleri – imali puno više vremena i prostora da pokažu sve što su znali i mogli.

Na Kupu konfederacija se i inače u pravilu postiže više golova nego na SP-u, ali ovo izdanje turnira je najefikasnije otkako se 1997. počelo igrati u ovakvom formatu – i to, također, ne računajući utakmice u kojima je igrao Tahiti.

Ne radi se (toliko) o tome da su obrane na ovom turniru opuštenije. Gotovo sve momčadi igraju otvoreno i teže nadigravanju; rezultat nije nevažan, ali je manje važan točno za toliku nijansu da se reprezentacije usude igrati s malo manje grča i negativnosti, pri čemu najviše profitiraju gledatelji. Pogledajmo primjer Italije: istina, izbornik Prandelli jako je naporno radio na tome da tradicionalno opreznim Azzurima usadi sklonost prema napadačkoj igri, ali zaista bode u oči podatak da poslije tri utakmice imaju gol razliku – 8:8! Meksiko su pobijedili 2:1, Japan 4:3, a od Brazila izgubili 2:4... Italija!

Naravno, broj postignutih pogodaka ne može biti nikakva mjera za kvalitetu prikazanog nogometa – eventualno za njegovu atraktivnost. Vidjeli smo i puno drugih zanimljivih stvari. Brazil djeluje bitno bolje nego što su mnogi očekivali, Neymar je napravio puno da bi začepio usta kritičarima koji tvrde da je previše razvikan; Španjolska pokazuje da itekako još ima 'ulja u svići', da je njen nogomet još uvijek dominantan unatoč mnogim ne baš utemeljenim mišljenjima da je prošao svoj zenit; čak i Japan, iako je izgubio sve tri utakmice, igrom daje naslutiti da je u usponu i da bi na SP-u mogao igrati važnu ulogu.

Sad nam predstoje polufinalne utakmice u kojima su Brazil i Španjolska veliki favoriti protiv Urugvaja i Italije i čini se da sve vodi prema očekivanom finalu... Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i ovi odlučujući susreti ponuditi tako zanimljiv, atraktivan i efikasan nogomet – po svemu dosad prikazanom, doista bi moglo biti tako.

Sigurno će na SP-u, kad se bude igralo na nož, sve biti bitno drukčije – ali nogomet koji ovih dana gledamo u Brazilu sasvim je sigurno dobar nagovještaj za ono što će uslijediti godinu dana kasnije. Ako se samo malo od te pozitive i otvorenosti prenese i na najveću scenu, imat ćemo doista spektakularno prvenstvo.