Jelić je do najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog taekwondoa stigla pobjedivši u kategoriji do 67 kg Britanku Lauren Williams sa 25-21 premda je 15 sekundi prije kraja gubila sa 15-21. Ovo je peta medalja za Hrvatsku u taekwondou i prvo zlato nakon bronci Sandre Šarić i Martine Zubčić u Pekingu (2008), Lucije Zaninović u Londonu (2012), te Tonija Kanaeta u Tokiju.

Članica splitskog TK Marjana je na putu do zlata pobijedila Haićanku Lauren Lee sa 22:2, u četvrtfinalu Brazilku Milenu Titoneli sa 30:9, dok je u polufinalu bila bolja od Amerikanke Paige McPherson sa rezultatom 15:4.

Jelić ima samo 23 godine, no iza nje je niz medalja na velikim natjecanjima. Aktualna je europska prvakinja, bila je i svjetska juniorska prvakinja, osvojila je zlato na Mediteranskim igrama, te slavila na Grand Prix turnirima.

Kako je priznala iza nje su bile najteže pripreme u karijeri. Trenirala je četiri puta dnevno. Čak je promijenila telefonski broj (imali su ga samo obitelj i trener) kako bi se izolirala i maksimalno koncentrirala za Tokio.

Mlada Kninjanka je ovim rezultatom naplatila sve poraze u posljednjim sekundama u karijeri, te niz ozljeda koje su je pratile. Naime, na europskom prvenstvu u Kazanju (2018), te svjetskim prvenstvima u korejskom Mujuu (2017) i Manchesteru (2019) gubila je borbe za odličja u zadnjim sekundama.

Iza nje je i drama s hrvatskog juniorskog prvenstva 2013. u Rijeci kada je doživjela tešku ozljedu. Naime, završila je u bolnici gdje su joj ustanovili unutarnje krvarenje zbog čega je završila na dvije operacije. Nakon toga je uslijedio višemjesečni oporavak u kojem je skoro izgubila nadu za sportom.

Sama se Matea prisjetila tih trenutaka za službenu stranicu Olimpijskih igara u Tokiju.

' Liječnici su mi rekli da mi je stanje bilo kritično. Majka se zabrinula, posjećivala me u bolnici, te je jednom dok je izlazila, srela na ulazu u bolnicu Janicu Kostelić. Majka joj je prišla, objasnila situaciju, da ima kćer koja ovdje leži, a kojoj je ona, Janica veliki uzor', pričala je tada Jelić i dodala:

'Zamolila ju je ako može doći do moje sobe, zagrliti me i dati mi potporu da ne odustanem od sporta jer u tom trenutku sam i na to pomišljala. Janica je upravo to učinila. Pričala je sa mnom, a ja sam zaplakala od sreće. To je bio trenutak koji mi je promijenio sve u životu. Uvjerena sam da to uopće nije bila slučajnost da se Janica pojavila točno u najtežem mojem trenutku.'

Već iduće godine je postala svjetska juniorska prvakinja najavivši blistavu karijeru koju je potvrdila olimpijskim zlatom u Tokiju. Sljedeće godine bile su pune odricanja, teških treninga, pobjeda, ali i poraza. Bilo je veselja i tuge, ali sada je stigla najveća moguća nagrada za mukotrpan put – zlato na Olimpijskim igrama. Nema ničega većega od toga!