Nadimak Cro Cop, sportske gaćice s crveno-bijelim kvadratićima, pjesma 'The Wild Boys' i ubojiti high-kick! To su četiri detalja koja će izdvojiti gotovo svaki borilački fan kada se spomene Mirko Filipović. S 44 godine jedan od najjačih Hrvata ikad (ako ne i najjači) rekao je 'zbogom' ringu.

I prije je naš gladijator odlazio, ali se i vraćao, a ljubav prema borbi nije mu dala mira. Ovoga puta više nema povratka, taj dan se morao kad-tad dogoditi, ali nitko nije mogao pretpostaviti da će to biti tako šokantno. Ni on nije želio takav kraj...

'Gotovo je, nadam se da se neću rasplakati, ali to je to - slijedi mi neizbježna mirovina. Imao sam moždani udar, krvarenje u mozgu. Imao sam nevjerojatnu sreću u nesreći, taj izljev je mogao otići i lijevo i desno. Sad se moram boriti za život. Sljedeća tri mjeseca ne smijem ništa trenirati. Koji god trening da radim, drugi moždani udar bio bi smrtonosan. Dobio sam lijekove koje moram piti i bit ću discipliniran. Nikad više neću ući u ring i ne smijem dozvoliti da me netko udari. Što se tiče borbi, toga više nema. Nažalost, nitko nije htio ovakav kraj, ali tako je, to je život', rekao je Cro Cop u Dnevniku Nove TV prvog dana ožujka.

Predstaviti hrvatskog gladijatora nije lak zadatak, jer za to bi trebala jedna debela knjiga (minimalno), no probat ćemo izdvojiti one najvažnije trenutke njegova života koji su ga formirali kao borca, ali i kao velikog čovjeka: za Mirka kažu da mu je najmekši mišić - srce.

Otac Žarko kao uzor i 'Krvavi sport'

Rođen je 10. rujna 1974. u obitelji oca Žarka, električara koji je radio u Hrvatskim željeznicama, i majke Ane, a kasnije je rođena njegova mlađa sestra Sandra.

Odmalena je zaljubljen u borilačke sportove, a inspirirao ga je i film 'Krvavi sport' sa Jean-Claudeom Van Dammeom. Već s 10 godina dobio je od oca prve utege (napravljene od pružnih šina), a malo kasnije i improviziranu vreću za udaranje od šatorskih krila. 'Dvorana' je bila garaža, pored koje je bila prostorija sa svinjama, koju je u hladnim vremenima morao čistiti od snježnih nanosa.

Što se tiče školovanja, završio je Osnovnu školu u Privlaci, potom je otišao u Vinkovce te je završio prva dva razreda gimnazije. Kada je počeo Domovinski rat, školovanje je nastavio u Varaždinu, ali se vratio u Vinkovce i maturirao 1993. godine s vrlo dobrim uspjehom, a zatim se prijavio u vojsku (telegrafist) u kojoj su zapazili njegove borilačke sposobnosti.

Na Policijsku akademiju u Zagrebu nije prošao iz prve, ali jest iz drugog pokušaja, a njegova ljubav prema borilačkim vještinama i odlazak u metropolu na studiranje popraćeni su obiteljskom tragedijom.

Naime, 1994. umro mu je najveći uzor - otac Žarko - i obitelj je zbog toga upala u tešku financijsku krizu, a majka mu je dala zadnjih 400 maraka iz kuće za studiranje. Zarađivao je i kao zaštitar u popularnoj diskoteci The Best, a bio je i ilegalac u Studentskom domu na Savi. Kasnije se prebacio u Špansko, u podstanare, u stan od 38 kvadrata.

'Uzeo sam tih 400 maraka i s njima došao u Zagreb. Nikada joj to neću zaboraviti', rekao je jednom Cro Cop.

Prvak u boksu i senzacionalan ulazak u kickboxing

Prvih godina Mirko je uz mukotrpno samostalno vježbanje trenirao taekwondo (Vinkovci) i karate (Varaždin). Bio je vrlo uspješan u boksu (48 pobjeda i osam poraza), pa je 1997. bio prvak Hrvatske u teškoj kategoriji, a borio se i sparirao u ringu sa svjetskim i europskim prvacima te olimpijskim osvajačima medalja pa je stekao ključno iskustvo za daljnje napredovanje.

'Svi ti ulasci u ring, pa i doživljeni porazi, bili su mi odskočna daska za sve što ću kasnije napraviti', otkrio je u jednom razgovoru za Večernji list.

U ožujku 1996. počeo je karijeru u kickboxingu i to senzacionalnim trijumfom protiv velikana Jerome Le Bannera, a zatim je uslijedio meč s jednom od najvećih legendi toga sporta, Ernestom Hoostom. Nizozemac je slavio, kao i u sljedeća dva navrata tijekom karijere, ali prvi poraz bio je putokaz koliko Mirko još treba raditi da bi se usavršio.

U kickboxingu je Cro Cop (prvo se borio pod nadimkom Tigar) ostvario učinak od 26 pobjeda i osam poraza, a na koljena je bacao strašne borce Mikea Bernarda, Sama Greca, Petera Aertsa, Marka Hunta, Remyja Bonjaskog, Boba Sappa, Raya Sefa... Vrhunac mu je bilo osvajanje K-1 World Grand Prixa u Zagrebu 2013. (Ismael Londt), a zadnji meč bio mu je protiv Amerikanca Jarrella Millera u lipnju 2014. i okončao ga je pobjedom.

Što se tiče njegova privatnog života, godine 2002. vjenčao se s Klaudijom Šuker, s kojom je u sretnom braku i s kojom je dobio dva sina, Filipa i Ivana. Slobodno vrijeme, kad nije u svojoj dvorani, provodi upravo s obitelji.

Bio je zaposlen u specijalnoj policiji poznatijoj kao ATJ Lučko, ali 2003. dao je otkaz te postao rezervist MUP-a. Priznao je da mu je policija nakon toga nedostajala, no bilo je nemoguće ganjati vrhunsku borilačku karijeru i baviti se tim poslom.

Bio u Saboru i razočarao se, nikad više u politiku

Cro Cop je tih godina zaplivao i u političkim vodama. Od 2003. do 2008. bio je SDP-ov zastupnik u Saboru.

'Saborski zastupnik, to nije političar, to je najniža razina političara, ja to ne smatram politikom. Političar je premijer i njegova dva najbliža suradnika te ljudi koji mogu utjecati na politiku. Saborski zastupnik kao pojedinac ne može ništa sam. Ne znam zašto sam ušao u politiku, bio sam mlad i lud, ne bih to ponovio danas. Znate koja mi je bila najvažnija uloga u politici? Bio sam u saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Kako to moćno zvuči! U prijevodu je to trla baba lan da joj prođe dan', iskren je bio Filipović o svojim saborskim danima u razgovoru za N1 televiziju.

A što je s MMA-om, zbog koje je hrvatski borac postao tako planetarno popularan, posebno u Japanu, a koja tada u Hrvatskoj nije bila previše poznata?

Taj prijelaz dogodio se u kolovozu 2001. i to protiv tada idoliziranog japanskog hrvača Kazujukija Fujite, kojeg je pogodio koljenom u čelo pa je prisilio suca na prekid već nakon 39 sekundi. Bio je to nevjerojatan debi jednog kickboksača u novoj vrsti borilačkog sporta.

Impresivan ulazak u brutalni MMA i sraz s Fedorom

Još je neko vrijeme Mirko bio aktivan u kickboxingu (zadnja pobjeda koja je odjeknula bila je ona protiv Sappa 2003., a vratio mu se od 2012. do 2015.), da bi se posvetio MMA-i, u čemu je bio impresivan. Kickboksač se sjajno prilagodio brutalnom sportu, pa je krenuo sa sedam pobjeda i dva remija, da bi se u studenom 2003. susreo u tom trenutku s najpoznatijim imenom toga sporta Minotaurom (Antonio Rodrigo Nogueira), od kojeg je izgubio polugom u drugoj iako ga je imao prethodnu rundu.

Usporedno s njegovom karijerom u slobodnoj borbi rasla je ona velikog Fedora Emelianenka, a svi su priželjkivali sraz njih dvojice i nakon novog niza Cro Copa od sedam pobjeda on se napokon dogodio - i to za prvaka organizacije, Pride. Tri vrhunske runde u kojima se borci nisu štedjeli smatraju se jednima od najboljih u povijesti MMA u teškoj kategoriji. Fedor je slavio sudačkom odlukom, zasluženo, iako mu je lice bilo prepuno modrica i podljeva (kolovoz 2005.).

'Filipović je bio najteži protivnik kojega sam ikada imao', rekao je tada Fedor.

'Bila je to najiščekivanija borba ikad, u kojoj je Fedor potvrdio da je najbolji. Borba je bila prepuna drame i uzbuđenja, a na kraju su odlučili suci', napisao je novinar Sports Illustrateda, proglašavajući baš tu borbu najboljom u posljednjih deset godina.

Osvajanje Prideova Grand Prixa i UFC

Godine 2006. vidjeli smo Mirka u razornom izdanju te je došao do krune karijere u Prideu kada je osvojio Grand Prix, u polufinalu je nokautirao Wanderleija Silvu, a u finalu Josha Barnetta (rujan 2006.). Obojicu je sredio u prvoj rundi.

'Jako mi je žao što moj otac nije doživio moj najveći uspjeh i zato mu posvećujem ovu pobjedu', sjetio se u ringu Mirko svojeg oca, kojem je u djetinjstvu obećao da neće nikada piti, pušiti i kockati se...

Samo godinu kasnije Mirko je otišao u američki UFC i startao pobjedom (Eddie Sanchez, veljača 2007.), a onda su krenuli problemi i porazi. Odlazio je Mirko iz te u druge organizacije, vraćao se, pobjeđivao, gubio, i polako se nazirao kraj karijere zbog ozljeda.

U travnju 2015. godine zadnji put se vratio i borio u UFC-u te je ostvario pobjedu tehničkim nokautom u trećoj rundi nad Gabrielom Gonzagom, borcem koji mu je i nanio prvi poraz u toj organizaciji, i to Cro Copovim najjačim oružjem – high-kickom.

Zbog ozljede ramena najavio je mirovinu, a nakon toga ga je suspendirala Antidopinška agencija jer je koristio hormon rasta. Mirko je odmah priznao krivnju, ali je odluka poništena 20. srpnja 2016. godine, kada su se rezultati pokazali negativnima.

'Suspendirali su me na dvije godine nakon negativnog testa. Borci koriste anabolike i steroide pa dobiju šest mjeseci zabrane. Ja sam dobio dvije godine ni za što. UFC je tek potpisao s USADA-om i trebali su veliko ime. Uhvatili su krivog čovjeka. Moj jedini doping su krvav i težak trening’, rekao je Mirko.

U ljeto 2016. godine najavio je kraj mirovine i povratak borilačkim sportovima u Japanu te je pobijedio na Rizin Grand Prixu, a njegov pobjednički niz u tim godinama bio je za divljenje.

Desna noga bolnica, lijeva noga groblje

U veljači ove godine u organizaciji Bellatora revanširao se Royu Nelsonu za raniji poraz u UFC-u, a bila je to njegova deseta pobjeda zaredom te je okončao karijeru u MMA-i s omjerom od 38 pobjeda, 11 poraza i dva neodlučena. Svi znamo kako je došao kraj, a borilačkim fanovima najviše je možda žao što nije došlo do uzvrata protiv Fedora Emelianenka koji se toliko puta spominjao, ali se nije realizirao. Ostaje i dojam da je Rus bio svjestan toga da se ne bi dobro proveo jer je u veteranskim godinama Cro Cop izgledao znatno ubojitije.

'Neće se ta borba nikada dogoditi. Mislim da je Fedor gotov i da se nakon ovoga (poraz od Badera, op.a.) više neće boriti. Mislim da njegovo tijelo više ne podnosi teške treninge, a još manje te udarce. Ne volim dijeliti savjete nikome, ali moje mišljenje jest da je najbolje da se povuče', govorio je Filipović, ali samo nekoliko tjedana nakon tih izjava otišao je on.

Iza njega ostat će velika praznina koju će biti teško popuniti, a zauvijek će u borilačkim povijesnim knjigama ostati zapisana rečenica koju je Mirko Filipović jednom prilikom izgovorio i koja je najbolje dočaravala ono što je bila najveća prijetnja njegovim protivnicima: 'Desna noga bolnica, lijeva noga groblje.'

Zanimljivosti o Cro Copu:

• Svoj prvi nokaut high-kickom ostvario je u 21. godini na Prvenstvu Hrvatske u savate boksu, i to za devet sekundi
• Veliki je ljubitelj nogometa te je u sezoni 2004./05. zaigrao osam minuta u prvenstvenom susretu 2. HNL protiv Vukovara '91
• Imao je i kratku filmsku karijeru te je dobio ulogu u akcijskom filmu 'Ultimate Force' (2005.)
• Ostvario je 21 pobjedu prekidom kada bi se gledale borbe za UFC, Pride, WEC i Strikeforce, što je više od bilo kojeg drugog borca
• Ima čak osam nokauta kickovima, kada bi se gledale borbe za UFC, Pride, WEC i Strikeforce, što je najviše svih vremena
• Ima 7:0 u revanšima u MMA-i
• Pjesma Duran Duran 'The Wild Boys' obilježila je Cro Copove ulaske u ring, a ESPN-ov novinar Chamatkar Sandhu predložio je da se pjesma britanskog sastava više nikada ne koristi u borilačkim arenama
• Cro Cop je veliki ljubitelj životinja, posebno pasa, na desetke ih je maknuo s ulice, a poznat je po izdašnim novčanim donacijama, kao i onima u hrani za azile koji se brinu o napuštenim životinjama