Malo tko je početkom lipnja očekivao da bi hrvatski nogometaši mogli do sredine srpnja postati nacionalni heroji. A meni je sve, bez obzira na sumnju koja je pratila nogometaše, već nakon utakmice u Liverpoolu protiv Brazila naslućivalo da bi se moglo dogoditi 'nešto'. I to 'nešto veliko'.

Naime, kako pripreme za ovakva putovanja počinju puno ranije od samog pakiranja robe, niz pehova koji me pratio značio je samo jedno – sve će biti 'izvan normalnog'. A to otprilike možete shvatiti i iz pjevanja Vedrana Ćorluke: 'Ovdje nitko nije normalan…'

Samo najbanalniji primjer toga jest to da mi je večer uoči polaska blokirana kreditna kartica. Nisam znao hoće li i kada profunkcionirati, a ja krećem na put u majčicu Rusiju, kojom su nas plašili govoreći tko zna što ćemo tamo doživjeti i u kojem vremenu oni žive.

No pred svitanje pao mi je kamen sa srca, kartica je opet bila u funkciji, po tko zna kakvom ključu, pa je ipak bilo moguće plaćati i vinjete i cestarine i gorivo. S time da mi je Carwiz lijepo smjestio davši mi u ruke automatik koji sam prije vidio samo u emisijama o automobilima. Valjda su ljudi mislili kako mi olakšati putovanje, a meni, koji sam prvi put sjeo u njega, izgledao je kao svemirski brod. Ipak, udoban, štedljiv i lagan za upravljanje, bio je izvrstan suputnik. Prvo do Kalinjingrada, a potom St. Peterburga, odnosno Roščina, gdje je bila smještena hrvatska reprezentacija.

Vatreno krštenje

Naravno, o utakmici protiv Nigerije ovisilo je puno toga. Potvrdio je to kasnije i izbornik Zlatko Dalić, rekavši kako je ta utakmica bila prijelomna, bez obzira na dobro izdanje u ogledu s Brazilom. Dečkima je trebala pobjeda za skidanje 'uroka' tih prvih utakmica na svjetskim prvenstvima.

A u tome nam je pomogao i Etebo, koji je skrenuo Mandžukićev udarac glavom u vlastitu mrežu. Bila je Hrvatska bolja, ali vidjeli smo to puno puta, pa čak i u finalu, da ne pobjeđuju uvijek bolji. Ekongovo rušenje Mandžukića bila je samo potvrda nadmoći naših, koju je Modrić pretvorio u konačnih 2:0 i veliko slavlje u Kalinjingradu, ruskoj enklavi između Poljske i Litve. Šteta je jedino što se Kalinić nije mogao pomiriti s klupom, iako bi u drugim utakmicama dobio i priliku i minute, pa je umjesto na okršaj s Argentinom krenuo kući, za Split.

Uslijedilo je novo putovanje od 1300 kilometara, ali koje je značilo dva prelaska ruske granice. Prvo na izlazu prema Litvi, a potom i na ulasku iz Estonije. Sva sreća pa sam uz gige Hrvatskog Telekoma i pametnog telefona Samsung 9+ mogao snimiti sve to iščekivanje, jer bila je to višesatna tortura, ali u kojoj su ruski službenici bili brži i učinkovitiji od svojih susjeda.

Kako su me opljačkali

Sve to pišem kako bih razbio taj stav o 'tvrdoći' ruskog državnog sustava, koji i jest 'čvrst', no zato se u njemu zna i red. I hijerarhija. Osobno sam se u to uvjerio upravo u Kalinjingradu, u kojem sam prvog dana, slučajno ili namjerno, postao žrtva sitnog kriminalca. Naime, u press centru, koji je pokriven sigurnosnim kamerama, nestala mi je torba. Na svu sreću, bez većih vrijednosti, no to onaj tko ju je otuđio sigurno nije znao. Ono što je najzanimljivije, kako je bio tek početak prvenstva, odnosno prvi dani rada tog press centra, sigurnosne kamere nisu bile u funkciji, ali zato je sva sila policajaca došla odraditi ovaj slučaj. U akciji je bio čak i pas tragač, a torba je na kraju nađena na drugom katu, gdje obični novinari nemaju pravo pristupa. Kako i tko ju je odnio, ostat će tajna, iako vjerujem da su krivca već odavno pronašli. Jer kakva bi to bila sramota za organizatore...

Dakle, mehanizam je pokazao da funkcionira i da su svi, od volontera do svih sigurnosnih službi, na usluzi gostima. I zbilja su bili. Makar, neki nisu bili previše od pomoći jer se engleskim jezikom nisu služili tako vješto kao hrvatskim. Pa je i ta barijera probijena.

Po pivo poslije 22 sata

Dolazak u peti ruski grad po veličini, s 1,3 milijuna stanovnika, Nižnji Novgorod, bivši Gorki, grad koji je bio zatvoren za strance sve do 1991. godine, a u kojem se proizvode MIG-ovi, vojna oprema, ali i neka od vozila koncerna VW, bio je prvi doticaj s onom, pokazalo se, tipičnom Rusijom. Jer St. Peterburg to nikako nije. Između brojnih blokova tipičnih socijalističkih zgrada parkirane su Lade, Volge i ostatak ruskog voznog parka. Ceste su pak zapuštene. Ali ljudi su izuzetno otvoreni, željni kontakta sa strancima i spremni pomoći. Pa će tako, bez pardona, prošetati i 500 metara samo da pokažu gdje se može kupiti pivo, iako su prošla 22 sata, kada stupa zabrana prodaje alkohola. I još ako i njemu ili njoj kupite jedno, veselju nema kraja.

A nije ga bilo ni kada su Ante Rebić, Luka Modrić i Ivan Rakitić deklasirali Argentinu, predvođenu najboljim svjetskim nogometašem – Lionelom Messijem. Značio je to ulazak u sljedeći krug natjecanja, što je bio i prvi cilj izbornika Dalića. Iako nije bilo još sigurno znači li to i prvo mjesto u skupini, nakon dvoboja Nigerije i Islanda bilo je jasno da će se Hrvatska još jednom vratiti u ovaj grad, čije je središte ipak posve drugačija priča od periferije. Osim što je lijepo, pokazalo se jako sretno, pa je Dalić jednoj upornoj volonterki rekao da će se, ako prođe u četvrtfinale, kao turist vratiti u Nižnji Novgorod. Kad-tad.

A dopao mu se i ovaj stadion, smješten na ušću rijeke Oke u Volgu, koji bih vrlo rado 'prekopirao' negdje u Hrvatskoj.

Iako svi misle da je život novinara 'bajkovit', ovakav ritam - presica, vožnja po ruskim cestama, hvatanje igrača i traženje tzv. ekskluziva - ipak ostavlja minimalan prostor za kakav provod. Jedini koji smo imali dogodio se upravo u Nižnjem Novgorodu. I to sasvim slučajno. Nakon što smo morali napustiti press centar na stadionu, a u želji da uz pivce lakše utonemo u san, slučajno smo u blizini stana pronašli bar. Dio neonske reklame, na kojem je pisalo 'Disco', bio je u mraku, pa smo spustivši se u podrum ovog prostora ostali zatečeni. Jer na plesnom podiju, uz ruske disko hitove, plesalo je 15-ak žena u zrelim 40-ima, odjevene po posljednjoj modi. Ljuljanje koje je trebalo pratiti ritam ipak je bilo previše žestoko pa smo shvatili da ono nije posljedica samo nota, već i pića. Jer uz pivo koje su imale na stolovima, svakih nekoliko minuta otišle bi do šanka i nagnule nešto na brzaka.

Prije nego je Hrvatska ušla u osminu finala još je odradila posao protiv Islanda te je Dalić dobio potvrdu vrijednosti igrača od kojih se u budućnosti puno očekuje, poput Duje Ćaleta-Cara, Milana Badelja…

Nakon toga više ništa nije moglo jednostavno. Prvo je uslijedila šokantna utakmica s Dancima. Promašeni kazneni udarac Modrića prije isteka 120. minute, pa raspucavanje s bijele točke, kada se sjajno snašao Danijel Subašić. Bila je to još jedna večer za pamćenje, odnosno garancija da je ova generacija i na psihološkom planu dosegla najvišu razinu. Teško je reći kome pripadaju najveće zasluge, no kako Luka Modrić na kraju svega kaže, jasno je u koga su igrači najviše vjerovali:

'Kao što možete i vidjeti, u finalu smo. I to je utjecaj izbornika. Došao je u teškom trenutku za nas, kada nam je bio upitan plasman na SP. I kroz tu prvu utakmicu, kada nam je govorio i vratio nam je vjeru da smo veliki igrači, napunio nas je samopouzdanjem. Završilo je dobro, došla je i Grčka, plasirali smo se na ovaj SP. Donio nam je mir, a sviđa nam se iskrenost i njegov pristup prema svakom igraču. Sretni smo što je tu i kao trener, ali i kao osoba.'

Hranila ih ljubav navijača

Uz sve to, a što su igrači svaki put posebno naglašavali, hranila ih je i vjera hrvatskih navijača. Što onih koji su dolazili u Rusiju, ali i ona koju su im slali navijači iz Hrvatske. Jer kada su na ulice izvukli takvo mnoštvo, jasno je bilo da im ni odlazak u suptropske uvjete, u kojima je smješten Soči, odnosno olimpijski stadion Fišt, neće biti problem. Pa makar igrali i 120 minuta te ponovno proživljavali dramu penala. Jer s Ivanom Rakitićem kao petim izvođačem jednostavno ne možeš izgubiti.

'Nije u šoldima sve'

Vedran Ćorluka desetak dana ranije najavio je kako Luka Modrić zaslužuje titulu najboljeg igrača turnira, ali i da postane legenda s Lužnjikija, pa smo jedva dočekali vidjeti što će najbolji veznjak današnjice napraviti protiv trostruko vrednije ekipe Engleza. A sve im je rekao pjesmom 'Nije u šoldima sve', koja je postala himna ovog turnira.

I da, nije u šoldima sve, jer Hrvatska je protiv perspektivne momčadi 'Tri lava' ponovno smogla snage, nadoknadila minus i u produžetku otišla u plus, odnosno u finale.

Moskva je tih dana disala za Hrvatsku. Mislimo tu na reprezentaciju, jer s kime god razgovarali i bili to navijači Kolumbije, Argentine, Perua ili Brazila, koji su u Europu doputovali s uvjerenjem kako ostaju mjesec dana, pa su i pokupovali ulaznice sve do finala, jasno su stavili do znanja – Hrvatska je njihov favorit.

Cijeli svijet za Hrvatsku - čak su i Englezi navijali za nas

Osim Južnoamerikanaca, za Hrvatsku su se opredijelili Rusi, a nakon polufinala i Englezi. Bez obzira na to što smo im uskratili finale. A gdje su tek bili Česi, Talijani, Nijemci, Danci, Šveđani, susjedi Srbi... Posebno nas je oduševila Tajlanđanka koja je, ukrašena kravatom na kvadratiće, prišla raspjevanom hrvatskom društvu u blizini Lužnjikija i s njima zapjevala 'Marjane, Marjane' i 'Lepe ti je, lepe ti je'. Ne znamo samo je l' te pjesme naučila u nekoliko dana, družeći se s hrvatskim navijačima, ili je ipak uz Hrvatsku vezana drugačijim vezama. No fotografije koje je slala išle su prema Bangkoku.

Jedino što nisu uspjeli uvjeriti ljude koji su sjedili uz VAR, pa da procijene kako Perišićeva ruka nije zasmetala lopti na putu do francuskog igrača, odnosno kako prije Mandžukićeva autogola nije bilo prekršaja.

Prava šteta, jer Hrvatska je bila na korak do najvećeg nogometnog trofeja, koji je svojom igrom i zaslužila. Posebice prezentacijom u finalu.

Ipak, posebna priča u cijelom tom putovanju iz snova po Rusiji duboke su emocije. Sjetimo se samo kako je Subašić zaplakao na spomen pokojnog prijatelja Hrvoja Ćustića, potom suza radosnica Šime Vrsaljka nakon pobjede nad Englezima. Iako su, prema mom skromnom mišljenju, suze Domagoja Vide, isplakane dva sata nakon utakmice, potvrda stanja ove reprezentacije.

Jer s velikim je osmijehom, kakav samo on ima, stigao pred novinare, 'otkantavši' nigerijskog novinara riječima: 'Ma nemoj se ljutiti, moram razgovarati s hrvatskim medijima', stao i krenuo s pričom:

'Miješaju se ti osjećaji... mi smo jako ponosni na svoj uspjeh, a normalno je i da smo tužni jer smo izgubili posljednju utakmicu, na toj posljednjoj stepenici. I ove se suze isto miješaju, i radosnice i ove tužne. Pogotovo kad staneš pred našu tribinu i oni ti daju sve te komplimente.'

U tom trenutku oči su mu se napunile suzama, zaplakao je kao malo dijete. Prenio je svoju emociju i jedino što mi je u tom trenutku palo na pamet jest - zagrliti ga i zaplakati s njime… Za sve što su i on i dečki napravili. I za ono što su zaslužili, ali na kraju nisu uzeli.

I za kraj - raspad sustava

Pod tim dojmom, ulovili smo zadnji metro, počeli pakirati stvari i razmišljati kakav će to biti doček u Hrvatskoj. Nažalost, velikom i veličanstvenom dočeku nismo mogli prisustvovati jer trebalo je prijeći još 2500 kilometara, odnosno provesti u automobilu sljedeća tri dana. I doživjeti novu avanturu na rusko-litavskoj granici. Bila je to nova tortura od pet sati čekanja, ali koja se nije mogla spriječiti jer je u cijeloj Rusiji prvog dana nakon završetka prvenstva pao informatički sustav na graničnim prijelazima.

Ali opet se vraćam na početak priče: ruski su se službenici svojski trudili svim posjetiteljima Svjetskog prvenstva pomoći te su, kada je sustav počeo polako 'hvatati zrak', prvo pozvali hrvatske novinare i osigurali nam što brži prolazak granice. Kad već nismo prvaci svijeta, barem da prvi prijeđemo granicu.