Kad bilo koji veliki hrvatski klub smijeni trenera, jedan od glavnih kandidata za njegova nasljednika u anketama na svim portalima redovito je Matjaž Kek.

Oko malo kojeg stručnjaka u hrvatskoj nogometnoj javnosti postoji takav konsenzus kao oko legendarnog Slovenca. Danas izbornik Slovenije, 63-godišnji Kek sa 'sigurne' distance iz svojeg Maribora prati zbivanja u Hrvatskoj, ali i svjetskom nogometu.

Posjetili smo ga i popili kavu u okolici Maribora, a razgovori s njim često odu u raznim smjerovima jer je riječ o čovjeku koji na nogomet i život općenito gleda kroz neke druge naočale. Razgovarali smo, naravno, o borbi za naslov prvaka u SHNL-u, o Marku Livaji i Bruni Petkoviću, Zlatku Daliću, ali o njegovu povratku u Hrvatsku.

U njoj je stalno. Ništa mu ne može zamijeniti mir u Sukošanu ili Opatiji, u kojima redovito boravi. I jedino gdje gleda preko granice je Hrvatska. Balkanski mentalitet, kaže, ništa ne može zamijeniti.

Slovenija je dobro odradila Ligu nacija i ostala je u skupini B. Kako ste zadovoljni stanjem u kojem se danas nalazi slovenska reprezentacija?

Ligu nacija smo uspješno odradili. Cilj je bio ostanak u grupi B, što nam je i uspjelo i važno je da smo u nekom kontinuitetu rezultata. Nije nam bilo lako nakon Europskog prvenstva. Dosta je bilo igrača koji nisu imali status i igrali su manje nego što su očekivali. Osim toga, naša U-21 reprezentacija je jako dobro igrala u kvalifikacijama za Euro i prepustili smo im neke igrače jer smo ih označili kao prioritet.

Dobro je ispalo jer smo mi uspjeli ostati u grupi B, a mladi su se uspjeli direktno kvalificirati na Europsko prvenstvo iako su bili u skupini s Francuskom i Austrijom. To je velik rezultat. Imamo dobrih mladih igrača, izbornik ih je spojio u dobru momčad i nama je to jako važno jer nemamo baš tisuće igrača. Ne volim te priče da je netko s 15 godina najveći talent i kad ga se uspoređuje s Messijem… Stavljati takav teret na te mlade igrače, odnosno mlade ljude, to je jako opasno. Puno njih puca pod tim pritiskom, gubi se pod očekivanjima agenata i roditelja, tako da neću ništa prognozirati. No to je svakako sjajno za nas.

Čekaju vas teške kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u skupini sa Švedskom i Švicarskom. Bit će gadno...

A što za nas ne bilo gadno? Nakon petnaest godina bili smo na Europskom prvenstvu i odmah su nas drukčije doživljavali, to se baš osjetilo. Nismo ni mi bili kakvi smo trebali biti, a kad Slovenija nije na 120 posto, odmah je kažnjena. Norveška nas je u dvije utakmice razbila iako je to sad zaista strašna reprezentacija.

Što se nas u kvalifikacijama tiče, nemojte zaboraviti i Kosovo. Oni su se jako dobro posložili, jako su dobri. Švicarska kao Švicarska, uvijek je neugodna, a što uopće govoriti o Švedskoj... Ova trojica naprijed, Gyokeres, Isak i Kulusevski… Ne znam, taj napad trenutačno sigurno spada u pet najboljih i najraznovrsnijih na svijetu. Čak sam i zadovoljan što smo u takvoj skupini i da bude ratnički, onako kako mi Slovenci znamo, pa da vidimo gdje smo.

Jesu li u slovenskoj javnosti porasli apetiti kad je reprezentacija u pitanju?

E sad, apetiti uvijek porastu kad odigraš dobar turnir kao što smo mi na Europskom prvenstvu. Isto je kod nas kao i kod vas. Sad odmah svi misle da trebamo biti svjetski prvaci. Ako ne dobiješ jednu utakmicu, ništa ne valja i odmah treba sve živo i neživo promijeniti. Svi bi atraktivan i napadački nogomet, moraš imati sto šansi, moraju igrati mladi igrači, mora biti gegenpresing i tako dalje. A ja dođem na trenerski seminar i tamo pokazuju sekvence igre slovenske reprezentacije na Euru, njezinu kompaktnost i način igre kao primjer ostalima.

Samo mi smeta što oni koji kritiziraju misle da su samo oni u pravu i da nitko drugi ništa ne zna. Kad sam zvao Josipa Iličića na Euro s 35 ili 36 godina, to je bila katastrofa. On meni nije bio možda toliko bitan na terenu koliko mi je bio bitan u momčadi. Pri kraju je karijere, ali dandanas uživa igrati nogomet, kao malo dijete. I to nekog igrača uz njega povuče i rastereti, nekome možda smeta, ali meni je bio jako bitan. Nije mu bilo lako, imao je puno problema u životu, ali kad ga vidite kako se s 36 godina priprema za trening, kako trenira i kako tome pristupa… Imati takvog igrača uz sebe, ako si mlad, to ti može biti ogroman plus i poticaj. Na njima je da to znaju prepoznati i iskoristiti i samo im može pomoći u karijeri.

Kako danas doživljavate mlade igrače?

Njima se toliko toga nudi da je i njima sigurno teško izabrati pravi put. Imamo dosta mladih igrača u reprezentaciji, poput Benjamina Šeška, pa mi je zanimljivo gledati kako izlaze iz tog okruženja koje je strašno zahtjevno. Pa i vi mediji stvarate ogroman pritisak tim ljudima, ali i to je dio tog života, profesionalizma i odrastanja. I u tom procesu jako im dobro može doći nečije tuđe iskustvo i savjet jer nije sve u mobitelu, podcastu, YouTubeu i na mrežama. Nije.

Nešto je i do međuljudske komunikacije, ali obostrane. Ne trebaju samo stariji igrači i treneri govoriti s položaja nekog autoriteta. Moraju slušati mlađe i osjetiti ih. To sam sad vidio i naučio od svojih igrača i to mi je vjerojatno nedostajalo kad sam bio u Rijeci. Danas i mi stariji moramo biti - neću reći pametniji, ali prilagodljiviji. Treba nekad koristiti položaj autoriteta, ali ne previše.

Spomenuli ste Rijeku. Što ste promijenili nakon svih ovih godina u odnosu na ono kakvi ste bili u Rijeci?

Uvijek mi je najteže govoriti o sebi. Sigurno sad drukčije komuniciram i puno više pažnje pridajem onom sedamnaestom ili osamnaestom igraču u momčadi nego što je to ranije bio slučaj. Na to me upozorio jedan igrač, da bih morao malo više komunicirati s onim igračima koji nisu u prvom planu jer njima nije uvijek lako. Priznajem, nisam bio takav.

Poslušao sam savjet, prilagodio sam se i to je bio dobar potez. Osjećam se puno bolje nakon što sam promijenio taj način komunikacije. To obostrano poštovanje je strašno važno. Da se taj dečko također osjeća kao važan kotačić u ekipi, ako ga ti poštuješ, i on će tebe poštovati. Svi oni imaju svoje probleme izvan svlačionice, kao i vi i ja, muči ih život, žena, djevojka, djeca. Nogometaše se uvijek gleda samo kroz milijune.

Je li to Matjaž Kek postao malo mekaniji trener?

Ha, jesam li mekaniji… Rekao sam vam da drukčije pristupam nekim stvarima, ali kad oni stanu na teren, iza one aut linije, e onda su samo moji. Onda nema rasprave, nema diskusije. Samo koncentracija, fokus, da postaneš bolji. Ne treniram ih da bih nekome rekao - evo, imao sam sto treninga u godinu dana. Treniram ih da budu bolji i da svi budemo bolji. Ako to ne mogu, onda idem loviti ribu.

Dotakli smo se Rijeke, pa evo, kako gledate na današnju Rijeku?

Tablica ne laže. Možeš preživjeti jednu ili dvije utakmice, krene ti, pa preživiš i treću. Jako puno kola je prošlo, jako malo je do kraja, a Rijeka je ta koja hrvatsku ligu drži u velikoj neizvjesnosti jer svi pričaju samo o Dinamu i Hajduku. Kao da Rijeka ne postoji. A Rijeka postoji na svoj način i uvijek će tako funkcionirati, a svi koji su tamo bili, pa tako i ja, morali su se prije ili poslije suočiti s tim modelom funkcioniranja. Prodat će ti nekog igrača koji bi ti mogao puno donijeti, ali to tako ide. Bio sam siguran da mi Stefan Ristovski može puno toga donijeti, a oni ga prodaju prije pretkola Lige prvaka protiv Olympiakosa. To tako ide, moraš se na to naviknuti.

Je li to dobro ili nije? Pa mislim da je dobro, pokazalo se da je dobro. Armada kaže: Sami protiv svih. Taj njihov transparent nosi puno istine. I onda, kad je tu malo inata, kad imaš takve karakterne igrače, onda si neugodan. Puno vam je o tome rekla reakcija Luke Menala kad je zabio gol Varaždinu. Takvi igrači trebaju Rijeci, takav je kod mene bio Bradarić, takav je bio Kramarić, to je Rijeka.

Rijeka ima izgrađen model i po meni je na dobrom putu. Kraj je travnja, a oni jedini u ligi razmišljaju o dva trofeja. To ne može biti slučajno. Radomir Đalović radi to na svoj način. Drukčiji način od prijašnjih trenera, ali s nekom svojom energijom. I on je, kao i Sopić prije njega, osjetio krv svojeg trenerskog inata i neke nedokazanosti i možda mu je to pomoglo. Rijeka je uvijek znala prepoznati igrače koji su možda malo nesretni ili izgubljeni i vratiti ih za mali novac, a tako je i s trenerima. Rijeka je uvijek znala to prepoznati. Jakirović je radio sjajan posao, Sopić je radio sjajan posao, a radi ga i Đalović. Svi oni imali su energiju, ali ne možeš samo s energijom, moraš imati i znanje. A to su jako, jako dobri treneri.

Navijači često kritiziraju Damira Miškovića. Zamjeraju mu manjak ambicija kad je borba za trofeje u pitanju, u smislu toga da u kritičnim trenucima prodaje glavne igrače. Kako to komentirate?

Znam, i to je legitimno, ali navijači nekad ne razumiju što znači imati odgovornost prema svima u klubu, da svi mogu normalno raditi i trenirati, da ne kasne plaće i da su svi zadovoljni. Ako nije tako, onda se dogodi situacija kao u Šibeniku. Klubovi imaju socijalnu odgovornost prema igračima i to navijači nekad ne razumiju, ali oni su navijači i žele rezultat. To je normalno. U svlačionici smo uvijek teško razumjeli ove gore u upravi, a oni su puno puta bili pametniji od nas dolje. Ali kad se tu nađe sinergija i kad jedni druge razumiju, e to je najveća moć Rijeke. Nije Kek bio najveća moć Rijeke niti Mišković niti bilo koji pojedinac, nego svi zajedno.

Što se Miškovića tiče, on je griješio, griješio sam ja, griješe svi. Tko ne griješi, taj nije sto posto u svojem biznisu. On je čovjek koji je puno toga svojeg uložio i tu ne mislim samo na novac. Znam koliko je ta familija trpjela sve to i to se mora poštivati. Uostalom, ponavljam, Rijeka je krajem travnja jedina u igri za dva trofeja.

U Dinamu je došlo do velikih promjena. U klub je došao Zvonimir Boban i navijači puno očekuju od njega. Može li on usmjeriti Dinamo u pravom smjeru?

Dinamo je dobio čovjeka sa znanjem i iskustvom i, ako mu se bude dalo vremena, to sigurno može dobro ispasti. Uvijek sam govorio: 'Pustite nogomet nogometašima.' Netko mora voditi financije i sve oko kluba. To su druge kvalitete, druge kvalifikacije. Dolazak Bobana je velika stvar, ali svi moraju biti svjesni da to neće preko noći riješiti probleme.

On je čovjek koji razmišlja o nogometu i zna da Dinamo nije laka sredina. Sam potez da je prihvatio taj posao, a to nije lak posao, dovoljno govori o njegovoj želji. Meni je logično bilo da se on u jednom momentu pojavi u Dinamu. Možda se s time čak i predugo čekalo, moje mišljenje je da je trebao i ranije doći. Ponavljam, on sam neće moći. No ako svi povuku s njim i njegovom energijom, zajedno s navijačima, onda će biti dobro.

Kako gledate na stanje u kojem se Dinamo našao? Dojam je da se bitno srozao u odnosu na prijašnje godine...

Razmišljao sam o tome i par puta sam čak rekao da je u Dinamu završila jedna era koja je bila označena velikim rezultatima i velikim trofejima. Tu govorim samo o onome na terenu, ostalo me ne zanima. Kad dođu ovako velike promjene u klubu, normalno je da se dogode problemi. Dinamo je imao jasnu liniju zapovijedanja, imao je način funkcioniranja, način rada, sviđalo se to nekome ili ne. Kad to želiš preko noći promijeniti, onda imaš probleme koje Dinamo danas ima.

Prošle sezone je ta neka Dinamova energija, koju su navijači probudili, odvela momčad do naslova prvaka. Oni koji su u tom slavlju ostali trijezni vidjeli su da to neće uvijek tako ići. Dinamo je promijenio tri trenera, tri ideologije, a to nisu bili treneri koji su pali s Marsa, zar ne? Svi treneri su robovi rezultata i u konačnici je nebitno je li to stranac ili nije.

Dinamov dres ima ogromnu težinu odgovornosti i rezultata. Kad obučeš taj plavi dres, moraš znati da treće mjesto nije dovoljno dobro, a ni drugo mjesto nije dovoljno dobro. Oni su osvojili jedanaest bodova u Ligi prvaka, što je veliki rezultat, ali to ti ne daje pravo da se ne pripremiš za Varaždin, za Slaven i da misliš da ćeš to, onako, odraditi. Nekad se govorilo da Dinamo može s prvom ekipom igrati Ligu prvaka, a s drugom SHNL. E, više ne može. To ne rade ni Liverpool, ni Barcelona i ne može ni Dinamo.

U psihi svih nas je teško igrati danas s Bayernom, a tri dana kasnije s Varaždinom. No u tim situacijama se prepoznaju najbolji. Kad to uspiješ, onda si prvak. Kad ne uspiješ, onda si treći. Na kraju krajeva, sva ta negativa koja se godinama povezivala s Dinamom ne može dobro utjecati ni na momčad. Prošle sezone se nekako izvukla, ove će biti jako teško.

Hajduk godinama nije bio u ovakvoj situaciji - da par kola prije kraja ima realnu šansu postati prvak. Smatrate li da je ovo 'zadnja' šansa Hajduku?

Bio sam na Poljudu na onoj utakmici s Ružomberokom s prijateljima iz Sukošana i to nakon dugo godina. Kad sam ponovno doživio tu energiju i tu ljubav, rekao sam im da će sutra svi još više voljeti taj klub.

Često sam razmišljao o tome što bi oni trebali napraviti da ta ogromna ljubav ne bude uteg tom klubu, već da ga usmjeri u nešto dobro. To je jedan od problema o kojem oni moraju otvoreno govoriti. Jer njima je danas kriv ovaj, sutra je kriv onaj, a ljubav i energija ostaju.

Jednostavno, dolje ne možeš preživjeti ako nisi svjestan tog pritiska i ako se nisi spreman s njime nositi i živjeti. Sigurno je lakše biti u Istri ili u Slavenu, gdje si heroj ako ne pobijediš, a ako nisi - ma budeš sljedeći tjedan. Ali ni ti klubovi više ne prihvaćaju takav mentalitet i zato su tu gdje jesu. U jednom momentu neki igrač će prije možda odabrati takav klub, u miru, nego svakodnevni pritisak. Velika očekivanja nose i velika razočarenja i, jednostavno, nismo svi za sve.

Gennaro Gattuso je na meti kritika navijača, zamjeraju mu da Hajduk ne igra dobro i da je pitanje vremena kad će se raspasti. Što vi kažete?

Toliko godina čekaju naslov prvaka i u vrhu su par kola prije kraja, a stalno čitam kritike. Pa daj podršku, daj probaj izgurati tu sezonu do kraja, probaj nešto napraviti. Biti atraktivan, lijep, lepršav i promovirati mlade igrače ne ide uvijek uz rezultat. Moraš odabrati jedno ili drugo.

Volim ljude kao što je Gattuso, on je iskren, vidio sam to kad je vodio Milan protiv Rijeke. Nisam gledao njegove treninge, ne znam što radi i ne bi bilo fer da ga ja iz fotelje komentiram. Tablica će na kraju sve reći, tablica ne laže, pa ćemo vidjeti.

U Hrvatskoj se sve češće može čuti teorija da će ove sezone imati najslabijeg prvaka unazad puno godina. Slažete li se s tim?

To je glupost. Znači, dobro je bilo kad je prvenstvo bilo gotovo dva mjeseca prije kraja i kad je netko zaostajao 35 bodova, a sad nije dobro? Možda se ta kvaliteta malo proširila? Za mene je jedino mjerilo Europa, a tu rezultati Rijeke, Hajduka i Osijeka nisu adekvatni kvaliteti lige, osobito kad ih usporedim s rezultatima, recimo, Celja ili Borca.

Kad sam bio u Rijeci, znao je biti niz utakmica u kojima si računao na bodove, a danas toga više nema u ligi. Pa ni protiv tog Šibenika ne možeš računati više na bodove, a kamoli protiv ovih jačih. Te revolveraške procjene da će biti najlošiji prvak ne sviđaju mi se. Sve će se vidjeti u Europi, ona će doći vrlo brzo. U toj je Europi Dinamo osvojio 11 bodova, tako da ni preko toga teorija o najslabijem prvaku baš ne drži vodu. Vrlo dobro mjerilo će biti koliko će liga dati igrača u razne selekcije. To je puno važnije pitanje jer vam U-21 reprezentacija ne stoji baš najbolje.

Klubovima u SHNL-u zamjera se da previše vjeruju stranim trenerima, a premalo domaćim stručnjacima.

Slažem se s ljudima koji pričaju da kao stranac moraš biti spreman prihvatiti način života, karakter, kulturu. Moraš se što prije identificirati s okruženjem u kojem živiš, u kojem radiš. Bez toga ne ide. Ali, ponavljam, bitan je jedino rezultat. Naravno, kad si treći, ne možeš biti sretan, ali nisi sretan zbog toga što je trener stranac, nego zbog rezultata. Kažu - domaća struka. Što to uopće znači? Ajmo radije pričati o stranim igračima, to mi je puno interesantnije. Neki Hrvat može igrati u Belgiji ili u Austriji, a ne može u hrvatskoj ligi jer mu netko ne vjeruje. To je puno veći problem od stranih trenera.

Marko Livaja je već par sezona najbolji igrač SHNL-a. Sam na leđima nosi Hajduk, donio mu je neke trofeje, ali bi se moglo dogoditi da svoje fantastične sezone ne okruni naslovom prvaka. Hoće li to, ako možemo tako reći, biti nepravedno prema takvom majstoru?

Jako, jako interesantno pitanje… Ne poznajem ga osobno pa ne mogu o tome govoriti, ali njegova pripadnost Hajduku i svemu tome je neupitna. Njegova energija svih ovih sezona dovela je Hajduk u poziciju da se bori za trofeje, to je svima jasno. S druge strane, puno veća imena od njega ostala su bez medalja, bez svjetskih i raznih drugih titula, a po svemu su ih zaslužila. Veliki klubovi nisu mogli doći do trofeja iako su imali velike lidere, a Livaja je lider.

On je dolaskom u Hajduk jako puno toga preuzeo na svoja leđa i previše puta je svima njima u Hajduku bio alibi i iza njega su se skrivali. Sve je išlo preko njega. Ili Livaja ili ništa. Ljudi oko njega preuzeli su premalo odgovornosti da njemu olakšaju, a tako bi pomogli i Hajduku. Bojim se da mu u nekim momentima ta energija malo slabi, a i protivnici su se navikli na njega i bolje se prilagođavaju. Jedan čovjek ne može ništa sam. Najlakše se okolo slikati s Livajom i s njim igrati padel.

Nisam nikad gledao ekipu kao pojedinca i mislim da isticanje i idealiziranje istih nije nužno dobro. Livaja je mogao puno bolje i mirnije živjeti u nekom drugom okruženju, ali je stisnuo zube i odlučio se vratiti u taj pritisak i tu svakodnevnu, da tako kažem, torturu. Zato ga silno poštujem, jer je preuzeo odgovornost i jer se ne skriva. Kad je najlošije, on stane pred mikrofon. To je ogroman teret s kojim on živi.

Koga biste radije trenirali, Marka Livaju ili Brunu Petkovića?

Obojicu istovremeno, ha, ha. Njih dvojica fantastično bi funkcionirala zajedno na terenu. Livaja je svoje najbolje utakmice odigrao iza špice, a ta pitanja može li netko s nekim funkcionirati… Pa Carlo Ancelotti bi se po tom pitanju već tristo puta mogao objesiti od muke. No i oni se moraju znati podrediti ekipi.

Priča se o tim kao teškim karakterima. Ovaj je težak karakter, onaj je težak karakter. Svi ti karakteri, kad se upregnu u istu ideju, to je prava stvar. Ne možemo svi biti isti. Moram imati te, pod navodnicima, budale u ekipi. Ako nemam budale… Neću govoriti o imenima, ali te, da tako kažem, drukčije igrače uvijek sam volio, a oni su kod mene najviše trpjeli.

Recimo, nikad si neću oprostiti Anasa Sharbinija. U nekim momentima nisam ga razumio kao drukčiji karakter, a nisam htio riskirati ekipu zbog njega. Je li to bilo dobro ili nije, ne znam, ali rezultat je na kraju bio dobar. No igrače poput njega jako volim. Verbič mi je u reprezentaciji dao ključan gol u kvalifikacijama protiv Kazahstana, a njega sam najviše gazio na treninzima. Jer je drukčiji. Jako je tanka ta linija ako u tim drukčijim karakterima ne vidiš neku dodatnu kvalitetu. Jako volim takve igrače, a oni jako teško rade s likovima kao što sam ja.

Nedostaje li u nogometu danas više takvih fantazista, je li nogomet izgubio romantiku zbog koje smo se kao klinci svi na njega navukli?

Osobno ih vidim sve više i više. Ali nemojte genijalnost na terenu gledati samo kroz strašnu lijevu nogu, dribling ili potez više. Danas imate fantazista koji trče 15 ili 16 kilometara, koji idu na glavu, koji su taktički fantastični, koji ne griješe. Za mene je to fantazija isto kao i potez više. Ne možete danas ništa na svijetu uspoređivati s onime prije pet ili deset godina, a kamoli nogomet.

Pogledajte zadnje Europsko prvenstvo. Pa ne mogu svi igrati kao Španjolska, ali je opet interesantno da jedna Slovenija napravi dobar rezultat. Nogomet ide smjeru u brzine, tehnike, taktike i ako imaš samo jedno od toga, to nije dovoljno. Treba postaviti pitanje je li nogomet postao mehanički ili je samo postao drukčiji. Moj automobil je danas drukčiji nego što je bio prije petnaest godina, zar ne? Sve ide naprijed.

Pa padnem na guzicu kad danas gledam Ligu prvaka, to je nešto fenomenalno. Tako da ne bih gledao nogomet kroz pojedince, nikad ga tako nisam gledao. U Sloveniji smo u ekipi, u kojoj su Jan Oblak i Benjamin Šeško, važnima uspjeli učiniti i Stojanovića i Gnezdu Čerina i Elšnika. I kad je tako, onda će uvijek taj ekstra pojedinac iskočiti i nešto napraviti. Morat ćemo zaboraviti te neke heroje.

Da se razumijemo, obožavam fantaziste, uživam ih gledati, ali jako ne volim kad izgube loptu, a gube je često, pa se ne vrate u obranu. Nogomet je dobio veliku širinu, a to se jako dobro vidjelo na spomenutom zadnjem Euru. Slovenija, Gruzija, Slovačka, Albanija… Svi su bili tu. Da povučemo paralelu sa SHNL-om – hoćete li onda reći da je Španjolska najslabiji prvak jer su ostale ekipe bile dobre?

Gomilaju se utakmice, izmišljavaju se nova natjecanja i igrači su pod ogromnim pritiskom. Je li previše utakmica u nogometu svake godine?

Ha, ne znam. Meni se jako sviđa ta širina nogometa, evo sad će i to Svjetsko klupsko prvenstvo. Je li puno ili nije, vidjet ćemo. Govorili su i za promjenu Lige prvaka da je to loš format pa je na kraju ispalo nikad bolje, nikad uspješnije. Da ne govorimo o financijama jer UEFA ipak puno više novca vraća u te manje klubove i pomaže im. Dinamo je u Ligi prvaka ove sezone zaradio skoro četrdeset milijuna eura. Pa gdje bi to zaradio? Nema tog sponzora.

Ne zaboravimo da su i Varaždin i Šibenik i svi ostali klubovi od Dinamovog uspjeha u Europi jako puno zaradili. Daj poštuj to. Rivalitet? Uvijek sam za to. Ali nemoj drugog uvijek pljuvati, a on te u nekom momentu možda i hranio. Drago mi je da se SHNL jako prati u Hrvatskoj, više od Lige prvaka i svih drugih liga. Sjajan je i način na koji se prati, sa svim tim emisijama i analizama, a jedino što fali su infrastruktura i stadioni. Kad budeš svugdje imao krov nad glavom, da se možeš dobro zabaviti i podružiti, e onda će to biti prava stvar.

Da se vratim na pitanje, kad stavite te utakmice na papir, to je nemoguće izdržati. Taj broj utakmica će se nabijati i nabijati dok u jednom trenutku ne pukne, a puknut će. Onda ćemo ispočetka. To je danas takav biznis da mu se ne može dogoditi da par mjeseci nema nikakvog natjecanja. Tu, recimo, NBA ima ogroman problem jer se mjesecima ne igra i padne interes.

Kako vidite budućnost hrvatske reprezentacije nakon odlaska Luke Modrića, što će se dogoditi prije ili poslije?

Vjerovali ili ne, nogomet će se igrati i kad Luka Modrić ode. Hoće li Hrvatska opet biti druga ili treća na svijetu, ne znam, to vam nitko ne može garantirati. Hrvatska će biti dobra jer je uvijek dobra, a možda i bolja, tko zna. Za Hrvatsku je ogroman privilegij da i dalje ima takvo bogatstvo kao što je Modrić i sve što on nosi. No Hrvatska je igrala dobro i kad njega nije bilo u momčadi. Mislim da se premalo poštuje taj kontinuitet hrvatske reprezentacije u usporedbi s, recimo, Italijom, Nizozemskom, Portugalom i svim tim velesilama. Meni je to nejasno...

Ali puno je onih koji kažu da Zlatko Dalić ne valja...

Svi mi ne valjamo u jednom momentu, a možda će za pet ili deset godina netko reći: 'Eh, kako je tad bilo dobro…' Živimo u vremenima u kojima se jako brzo zaboravlja jer tražimo nešto novo i bolje, a kad toga nema, onda se prisjećamo onoga kad je bilo dobro. Imam ogroman respekt prema hrvatskoj reprezentaciji i hrvatskom nogometu. Igrao sam protiv Hrvatske i znam s koliko emocija vaši igrači igraju za svoju zemlju. Hrvatska ima sve osim stadiona. To vam jedino nedostaje.

Svi u nogometu moraju preuzeti puno više odgovornosti jer nas mladi ljudi slušaju i gledaju. Danas puno više pažnje, više nego ikad, pridajem i tim stvarima. Pogledajte kako se Zlatko Dalić ponaša, kako pjeva himnu, što je sve spreman dati za svoju reprezentaciju. Meni je to odgovor na sve.

Matjaž, hoćemo li vas ponovno gledati u SHNL-u? Priča se da ste hajdukovac...

Svašta se priča, svašta ljudi pričaju. Više se ne sjećam čiji sam sve navijač bio, ha, ha. U bivšoj državi je postojala 'velika četvorka', a jedini klub za koji sam ja navijao bio je Maribor. Dok se nije dogodila Rijeka. Imao sam sreću da sam radio kao trener u svojem gradu, da sam izbornik svoje reprezentacije i da sam bio trener Rijeke. To ne znači da ne poštujem svoje najljuće protivnike - to je Olimpija u Sloveniji, a u Hrvatskoj su to bili Hajduk i Dinamo.

To sam puno puta rekao - ponosan sam na način na koji sam otišao iz Rijeke. Kad sam osjetio da više momčadi ne mogu ništa dati, nazvao sam Miškovića i rekao mu da više ne mogu. Kakve otpremnine, tri plaće, pet plaća, osam plaća… Mene to ne zanima. Puno je godina prošlo, za neke sam predugo već i izbornik Slovenije. Meni je najnormalnije da ja iz Slovenije prvo pogledam prema Hrvatskoj. Ne prema Austriji, nego prema Hrvatskoj.

Ma, ja volim kad sami sebi na kraju dana uvijek priznamo taj šarm Balkana. Nisu to uvijek ugodna sjećanja, znam to jako dobro. Ali sportski, kroz kulturu, način života… Zato gledam prema Hrvatskoj, a ne prema Austriji. Emocije, karakter, duh. Prvi put kad sam došao u taj Sukošan, kad sam vidio taj kraj, odmah sam rekao - to je to. Svi su me u čudu gledali - kakav Sukošan, ali ja sam htio samo tamo. Pa sad Opatija za Božić ili Uskrs. Nitko mi to ne može kupiti. Zašto bih ja sad išao u Beč? Interesantno je to vidjeti, naravno, ali tu je mir. Da ne govorimo o ljepotama.

A kamo će me put odvesti? Tko to zna? Mislim, ja sam sad već stari trener. Ne mogu više živjeti od rezultata na Europskom prvenstvu i moram to promijeniti u sebi. To je prošlost i zanima me samo sljedeća utakmica, a to je - Luksemburg u lipnju.