Hrvatsko žensko skijanje ponovno je u centru pažnje. Nevjerojatan rezultat Zrinke Ljutić, koja je osvojila Mali kristalni globus u slalomu, ponovno je zainteresirao Hrvate za skijanje, najviše od vremena Janice Kostelić.

Dok je Janica vladala svjetskim skijanjem, uz nju su bile Ana Jelušić i Nika Fleiss, a živjele su u sjeni najbolje skijašice u povijesti. Nika je bila velik potencijal, no nikad u karijeri nije uspjela sjajne vožnje s treninga preslikati u utrke.

Karijeru je završila 2010. godine i to vrlo rano, sa samo 25 godina, zbog ogromnog broja ozljeda, ali i čudne bolesti zbog koje je, kako kaže, tri godine živjela s temperaturom. U velikom razgovoru za tportal otkrila je kako se nosila s odlukom o prestanku karijere, kako je bilo živjeti uz Janicu i kako je doživjela senzacionalan Zrinkin rezultat.

Nema vas puno u medijima. Gdje ste danas, čime se bavite?

U Istri sam, ovdje živim već skoro dvije godine. Odavno sam se zaljubila u ovaj kraj, živjela sam jedno vrijeme u Poreču i uvijek sam se željela vratiti. Čudno će zvučati, ali moj Samobor mi je postao prevelik, tamo se doselilo baš jako puno ljudi. U jednom trenutku shvatila sam da me ubija taj promet. Imala sam razgovor za menadžersko mjesto i kad sam shvatila da bi mi do posla trebalo više od sat vremena, rekla sam: 'Ma, nema šanse.'

Trenutačno ne radim ništa. Za 40. rođendan poklonila sam si penziju od godinu dana i osjećam se zaista super. Radim na strategiji i imam velike planove za 2026. godinu, o kojima još ne bih javno, ali nadam se da će mi upaliti. Nije da ne radim doslovno ništa, na kompjutoru sam nekoliko sati dnevno, ali opuštam se. Nisam tip koji će ležati doma i spavati, aktivna sam i zaista uživam.

Kako ste doživjeli uspjeh Zrinke i njezino osvajanje Maloga kristalnog globusa?

Meni je ovo prva skijaška sezona, nakon što sam prestala raditi kao komentatorica na HRT-u, koju sam čitavu pratila, i to svaku utrku. Da mi je netko rekao na početku sezone da će Zrinka ovako završiti, iskreno, ne bih mu vjerovala. Ne zato što sam mislila da ona nije sposobna za to, već mi se činilo da je još prerano. Prošle sezone je u dosta utrka izletjela, radila je pogreške iako je jako dobro skijala.

Što reći - ovo je nešto fenomenalno. Nakon one dvije pobjede zaredom vidjelo se da ona to može. Ono što mi je nevjerojatno jest to da je ona izdržala sav taj pritisak sa samo 21 godinu… Čudo. Vjerujem da su svi slavili, ali mi koji smo usko vezani uz skijanje zaista smo to osobno proživljavali. Plakala sam, nisam ni mogla gledati prijenos. Samo sam joj govorila u sebi: 'Nemoj zahaklati, nemoj pogriješiti, samo dođi do cilja.' Gledala sam na štopericu i upalila sam ponovno prijenos tek kad je ušla u cilj. Stvarno sjajno, nemam riječi. Sport čini čuda.

Dok je bila klinka, pričalo se da bi Zrinka mogla biti vrlo uspješna seniorka. Može li se to vidjeti u skijanju tako rano?

Može, ali od tog potencijala do osvajanja Kristalnog globusa strašno je puno prepreka. Najveća je zdravlje, odnosno ozljede, kojih je u našem sportu jako puno. Kad tu imaš čist put, kad s time nemaš problema, onda su ti mogućnosti ogromne. Kod Zrinke je sve to super, ali za nju se oduvijek govorilo da bi moglo biti svega. Moj tata, koji je bio direktor dječjih utrka, uvijek je govorio da ona ima to u sebi, da skija kao 'singerica'.

No za nju su govorili i da ima glavu, to se odmah vidjelo. Ja pak glavu za utrke nisam imala, samo za trening. Spojiti dva dobra laufa bilo mi je strašno teško. Zrinka ima sve, a kad imaš sve, onda dobiješ šampiona. Sad svi govorimo 'samo da ne izgori', a tu mislim na pretreniranost, jer mi Hrvati i dalje smo ekstremni po tom pitanju u odnosu na druge zemlje. To su sve obiteljski projekti i smatra se da je bolje skijati 300 dana godišnje nego 150, zato svaka čast tati Amiru. On jako dobro poznaje svoje dijete, zna joj dozirati treninge i jako dobro komunicira sa Savezom da se Zrinki ne radi prevelik pritisak.

Kako dalje?

E, sad kreće loto, sad kreće pritisak za nešto više. I od sponzora i od javnosti i sigurno od nje same. Tek sad Zrinka i njezin tim trebaju biti pametni. Bili su i dosad, ali morat će sve više. Znate kakav smo mi narod, sljedeće godine će se očekivati još više. Ako slučajno bude treća, odmah će krenuti drvlje i kamenje. Ono što me najviše veseli jest to da skijanje u Hrvatskoj nije umrlo. Jedno vrijeme bila je rupa, dečki su to držali, ali nismo imali uspješnih skijašica osim Leone Popović, a ona je imala puno problema s ozljedama.

Ostali smo i bez Snježne kraljice i mislili smo da je gotovo. No zbog ovakvog rezultata ne možemo se više oglušiti ni na vapaje za utrkom na Sljemenu, novom žičarom i svime što ide uz to. Ovo je super uvertira za povratak Snježne kraljice na Sljeme. Koliko znam, utrka se vraća 2026. godine.

Puno je priča o tome treba li to Gradu s obzirom na velike troškove. Ima li smisla vraćati tu utrku?

Imalo je onda itekako smisla, a imalo bi sigurno i sad jer ponovno imamo svojeg konja za utrku. To znači opet dvadeset tisuća navijača koji skandiraju tvoje ime i to je ljepota čitavog događaja. Ta utrka nikad nije bila u minusu, ona je donosila samo zaradu i gradu i državi. Organizirala se privatnim i tek dijelom javnim novcem. Nije to bilo razbacivanje novca poreznih obveznika, već je sve to imalo smisla. Da ne govorimo o gledanosti; Snježna kraljica je nakon Kitzbühela bila najgledanija utrka Svjetskog kupa.

Postoje činjenice koje se ne mogu pobiti. Naravno da će neki reći zašto odvajamo za skijanje, to je sport koji ne može tu uspjeti. Možda ne može uspjeti na Sljemenu jer nemamo snijega dvanaest mjeseci godišnje. Ali ako se napravi dobra infrastruktura, onda će postojati i ljetna sljemenska sezona i biti u nekakvom plusu.

Austrijska skijališta su u plusu od ljetne sezone više nego od zimske. Jedino mi to ne znamo iskoristiti. Ni na Platku, ni na Bjelolasici, ni na Sljemenu. Problem je to što vidimo samo mali segment i onda se po tome pljuje i govori - kruha i igara. Naravno da se u godinama u kojima je bilo novca i rezultata na neke stvari možda previše trošilo. S druge strane, znalo se zašto se to radi, da se privuku investitori, da se ljudi dođu pokazati. Nisu se ljudi borili za platinum i VIP karte jer je to tamo bilo loše, zar ne?

Kakve emocije nosite sa Snježne kraljice?

Meni je to najdraža utrka u karijeri. To je bila jedina utrka u Svjetskom kupu kad smo se kao sportaši osjećali bitni. Tisuće ljudi su nas dolazile bodriti i pokazati da cijene ono što radimo. Bilo je utrka, recimo u Americi, na kojima je u ciljnoj ravnini bilo dvadeset ljudi i pitaš se: 'Jesam li toliko nebitna?' Kasnije sam i radila na tom projektu i ne znam što mi je bilo draže - skijati ili raditi gore. Za mene je to jedan od najvećih sportskih spektakala u Hrvatskoj.

Vrlo rano prekinuli ste skijašku karijeru. Je li vam danas žao zbog toga?

Sad mi više nije žao. Prvih nekoliko godina imala sam nekad nemirnu savjest kad bih vidjela da su cure mojih godišta još u igri. No moja situacija bila je specifična. Nisam imala snage i hrabrosti sama donijeti odluku da obitelj opet mora preuzeti glavno financiranje moje karijere jer zbog ozljeda i bolesti više nisam mogla skijati pod financijskim okriljem Saveza, što je normalno.

Nisam imala tu snagu pogledati roditelje u oči i reći im: 'Ajmo opet staviti sve na kocku, a ne znamo hoćemo li uspjeti.' Bilo mi je teško, a tati je to jako teško palo i bio je spreman sve podržati. Pomislila sam da bi sve moglo i propasti ako se ozlijedim nakon tri mjeseca. Čemu onda dizanje kredita, zaduživanje… Odlučila sam da je kraj i da krenem dalje sa životom.

Što vam je nedostajalo za bolje rezultate u karijeri?

Odmah ću vam reći - glava! Nisam imala glavu za natjecanje, vrlo jednostavno. Nikad nisam mogla preslikati skijanje s treninga na natjecanje. Na treninzima sam bila praktički nepobjediva, letjela sam. Mojim trenerima je to bilo neobjašnjivo i frustrirajuće. Tri mjeseca treniramo, od sto štopinga najbrža sam na njih 92, brža od svih drugih skijašica, i naših i stranih. I dođe utrka, a onda druga priča.

Ni danas nemam odgovor zašto je to bilo tako. Vjerojatno sam sama sebi stvarala taj golemi pritisak, a nisam trebala. Što će tata reći? Što će javnost reći? Što će sponzori reći? Danas vidim koliko sam energije gubila na to što će okolina misliti, a to ti strašno otežava. Dajem sve od sebe, budem ljuta sama na sebe zato što rezultat nije bio dobar i onda me pokopaju komentari. To mi je strašno teško padalo, a što se ja tim ljudima imam opravdavati? Danas mi je jasno koliko sam energije na to trošila i to sasvim nepotrebno.

Je li frustrirajuće bilo biti uz Janicu, jer ona se tako lako sa svime nosila i još lakše pobjeđivala?

Frustriralo me nije nikad, već me iz dana u dan oduševljavalo. Divila sam joj se. Pokušala sam doznati kako je tako opuštena, ali ona to nije znala objasniti jer je njoj to bilo jednostavno urođeno i nevjerojatno lako. Zvala me Fika i samo je rekla: 'Joj, Fika, pa samo se spustiš, to je to.' A ja si mislim - pa nije to baš tako jer je meni prije tog laufa svašta u glavi.

Nedostajala mi je kad je otišla. Bilo je puno lakše dok je ona bila s nama jer je tad pritisak na Anu Jelušić i mene bio puno manji. Ona je bila u prvom planu, ona je sve to vukla i mi smo to dobro iskorištavale. Mogle smo učiti od nje, njezina pristupa i samog igranja skijanjem - jer ona se igrala.

Ante Kostelić znao je poludjeti na treninzima jer je bila spora. Njoj je trening bio igra, nije se zamarala vremenom, a on se ljutio. I onda dođe utrka, Janica izađe na stazu, lagano je najbrža i to je to. Ono što je odlučila ona je i napravila i to je bilo fenomenalno. Da sam ja tako mogla, joj, gdje bi mi bio kraj, tko zna?

Znamo se od malih nogu, rasle smo zajedno i meni je ona bila sasvim normalna, unatoč svim tim ludim rezultatima, jer je bila takva po prirodi. Znam da su joj se ljudi sa strane divili. I mi smo, ali ne na taj način. Znali su se čuditi tome da smo u istoj sobi, kao: 'Ti spavaš s Janicom u istoj sobi?' Kao da je to neko čudo, a svima nama to je bilo normalno. Njezina ljepota bila je njezina jednostavnost i time je njezina priča još impresivnija. Nikad ona nije željela biti neka veličina, netko poseban, bila je normalna cura.

U kakvim ste odnosima danas?

Ne mogu reći da smo prijateljice i da se čujemo svaki dan. Ne zato što si nismo dobre, nego su nam životni putevi otišli u drugim smjerovima. Ostalo nam je to zajedništvo i zajedničko odrastanje kao zdrava podloga i u slučaju da bilo kojoj od nas nešto zatreba, stvar bi se riješila za pet minuta.

Vidjele bismo se, našle i sve riješile. Imamo veliko obostrano poštovanje i obje znamo da smo tu jedna za drugu, što god da treba onoj drugoj. Kad se čujemo, samo nastavimo tamo gdje smo stale zadnji put, kao da smo se jučer vidjele.

Koja vam je najljepša uspomena u karijeri?

Odlazak na prve Olimpijske igre, u Salt Lake City. To mi je bio djevojački san. Tata mi je stalno pričao o Olimpijskim igrama, koliko je to veliko i važno i kad sam ostvarila normu i došla tamo… Stvarno divno. Sve su nas nosili ti Janičini rezultati i kad sam se vratila u Samobor, na doček pred šest tisuća ljudi, stvarno sam mislila da sam ja Janica u tom trenutku, da su te medalje moje, ha, ha.

Tvoj grad pun ljudi, svi su došli zbog tebe. Gledala sam tatu, koji je uvijek tvrdio da ću biti na Igrama, i pomislila - uspjeli smo! Što se mojih utrka tiče, pamtim onu u St. Moritzu, u kojoj smo svi iz reprezentacije bili dobri, bio je to baš lijep dan.

Obilježio vas je Epstein-Barr virus, vrlo teška bolest zbog koje ste, između ostalog, prekinuli karijeru. Kako ste se nosili s njom?

Živjela sam s temperaturom tri godine. U mojem slučaju mononukleoza je prerasla u sindrom kroničnog umora. Kao da vam netko resetira tijelo i ono više ne zna na kojim je postavkama. Uvijek te udari tamo gdje si najslabiji, a prvih šest mjeseci nitko nije znao što mi je.

Bila sam doslovno pokusni kunić, a u tim pokusima bilo mi je sve gore i gore. Prvo su mi rekli da je leukemija, pa da je Hodgkinov limfom, razbacivali su se svakakvim dijagnozama i to me plašilo. Nigdje nije bilo literature za to, postojala su doslovno dva takva slučaja u Hrvatskoj. Mene dandanas zovu ljudi s tom dijagnozom jer zaguglaju pa vide da sam se borila s time. Napišem im pismo, snimam glasovne poruke o stvarima koje su meni pomagale i što da izbjegavaju. Tu nema lijeka, Epstein-Barr virus se ne može izliječiti.

Za to ne postoji lijek, već odmor, mir, ispravna prehrana i stvaranje imuniteta. Za sportaša u punom naponu snage to je grozno. Danas je to pod kontrolom, samo si ne smijem dozvoliti da mi tijelo ode u crveno u bilo kojem segmentu, kao što je recimo hormon stresa. Zanimljivo, dok sam bila aktivna u skijanju, obolijevala bih kad bi mi hormon stresa pao, a ne skočio! Trebalo je vremena da se to sve izbalansira.

Brojni sportaši dosta su se mučili nakon što su završili karijeru. Znali su biti nervozni i nemirni, neki su imali i psihičkih problema. Kako ste se vi nosili s time?

Imala sam fizičkih nemira. Ležiš, a noge ti se tresu i ne znaš zašto. Sve je OK, zdrav si, imaš i neko financijsko zaleđe i znaš da u biti nemaš problema. No jako je teško nakon dvadeset godina režima i isplaniranog života biti najednom zadužen sam za sebe. Zaboljelo me koljeno, a Vedran Pavlek mi je tu večer dogovorio pregled. Prvi put kad sam išla sama doktoru… Gdje mi je zdravstvena iskaznica? Gle, istekla je. Pa i osobna! Što sad?

Sad me zaboli koljeno, zovem doktora i kaže mi da dođem za tri mjeseca. Ha, dobro, nekad istu večer, a danas za tri mjeseca. Neke životne situacije, koje su normalne 16-godišnjacima, tebi su s 25 godina potpuno čudne. Nemaš iskustva u tome jer si živio na drukčiji način, a s druge strane u nekim stvarima imaš iskustva kao 50-godišnjak.

Odmah, doslovno od sutra, krenula bih s luđačkim rasporedom. Faks, obaveze, što god, samo da si zaokupim mozak nečime. Preselila sam se u Poreč, započela novi život, s tadašnjim partnerom pokrenula sam neki posao i opet sam ganjala neke ciljeve i rezultat. Da sam samo stala, izgorjela bih, iako nisam tip koji će samo stati. Radila sam u raznim poslovima u marketingu, radila sam za Red Bull, svačime sam se bavila.

Kako gledate na profesionalni sport? Je li on zdrav i biste li danas-sutra gurnuli dijete u taj žrvanj?

Ha, je li zdrav… Kad gledam današnju generaciju klinaca, sigurno bih dala dijete u profesionalni sport. To je moderno gladijatorstvo jer je većina sportaša fizički uništena, ali je opet zdravije nego buljenje u ekrane, tablete i videoigre. U to sam sigurna. Ne znam uopće kako bih nazvala današnju generaciju mladih ljudi u usporedbi s mojom. Meni je nezamislivo živjeti bez dodira s prirodom i s ljudima.

Da se gledamo u oči dok razgovaramo uživo, da osjetimo svijet oko sebe. Ako bih morala birati, onda bih radije da mi je dijete u profesionalnom sportu, unatoč svim problemima koje on nosi. To je sigurno bolje nego da ga s 13 ili 15 godina vodim psiholozima jer je frustrirano zbog svega što ga okružuje, svih informacija i pritisaka da mora biti savršeno. Klinci danas žive nekim filtriranim načinom života, a to nije dobro.

Meni je šokantno to da neki gejmeri imaju jednak broj pratitelja kao, ne znam, Cristiano Ronaldo, a piju 15 Red Bullova da bi ostali budni cijele noći i igrali videoigre. Sigurna sam da je to što oni rade velika vještina, ali ne znam je li dobra poruka. Od toga je profesionalni sport, sport općenito, sigurno zdraviji.

Bave li se Hrvati kao nacija premalo sportom?

Apsolutno. Dovoljno vam je otići preko granice, u Sloveniju, pa vidjeti što znači biti sportska nacija. Nema vikenda, bilo sunce, kiša ili snijeg, da tamo čitave obitelji nisu ili na planini ili na biciklima ili samo u prirodi. Mi nismo sportska nacija. Imamo vrhunske sportske rezultate, ali ih premalo koristimo da živimo zdravije.

Kod nas ne postoji nikakva strategija za razvoj sporta. Bila sam u sustavu jedno vrijeme pa sam vidjela kako se to radi. To je tuga i bijeda. Hrpa ureda, previše zaposlenika, klasična hrvatska priča.

Skijate li još?

Naravno, kad god mogu. Sve više odlazim na neka divlja skijališta, na kojima je manje ljudi. Moj brat na Kosovu organizira skijanje na nevjerojatnim lokacijama do kojih se može ili helikopterom ili ratrakom. To me veseli i najljepši je oblik skijanja. Najviše u životu uživam u skijanju jer me čini jako sretnom. Zbog društva idem na komercijalna skijališta, ali za svoj gušt samo 'na divljaka'.

Kako gledate na skijanje u Svjetskom kupu danas?

Podijeljena su mi mišljenja. Gledajući ovu sezonu, nekad se pitam na koje je to grane skijanje palo. Ne bih željela nikoga uvrijediti ili omalovažavati, ali neke utrke danas zaista nalikuju na dječje. To bi moralo biti puno ozbiljnije kad je riječ o borbama za najviša odličja. S druge strane, vremenski uvjeti više nisu povoljni, borba je sa snijegom i vremenom. Sad se priča da bi se skijanje prebacilo u drugu hemisferu jer tamo ima više snijega, čak i o tome da bi se skijalo u zatvorenom.

Skijanje se tako nalazi pred velikim promjenama i trebat će donijeti odluke da se od tog divnog sporta ne napravi neki čudan hibrid. Nema više lijepih disciplina, kao što su kombinacije, a paralelne discipline su mi jako čudne - to je više show nego utrka. Ne znam kako će sve to ispasti, ali po mojem mišljenju - ne ide u dobrom smjeru.