S više od 350 nastupa u HNL-u, Rendulić je jedan od najdugovječnijih igrača u povijesti lige. Kao igrač je nastupao za Belišće, Osijek, Šibenik, Zagreb, Hajduk, Kamen Ingrad, Rijeku, slovenski Interblock te Lučko.

Bio je dio šampionske generacije Hajduka, one koja je u sezoni 2000./2001. osvojila naslov pa nakon toga nesretno ispala od Mallorce u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Od igračkih trofeja ima i osvojen Kup s Rijekom 2006. te dva osvojena slovenska kupa s Interblockom.

Nakon igračke karijere otišao je u trenerske vode te je vodio Istru, Šibenik, Goricu, Zrinjski iz Mostara - u sezoni 2022./2023. osvojio je s njim dvostruku krunu, a nakon toga vodio ga je kao prvi klub iz BiH u grupnoj fazi europskih natjecanja - te naposljetku i azerbajdžanski Sabah. U velikom razgovoru za tportal otkrio je detalje dugotrajne igračke karijere, kao i trenerskih izazova. Osim toga, popričali smo o svim aktualnostima vezanim uz SuperSport HNL, ali i reprezentaciju.

Nedavno ste bili u Azerbajdžanu. Kakvi su uvjeti tamo kada se usporede s onima u Hrvatskoj?

Tko je čuo za Sabah? Pa i ovi koji prate i koji ne prate nogomet. To je klub star osam godina, a do 2017. nisu imali seniore, samo akademiju. Onda su te 2017. ušli u ligu i krenuli. Imaju stadion, koji je cijeli natkriven, za osam tisuća ljudi. Sad su napravili kamp koji ima sobe za igrače, teretanu, bazen, kuhinju, to je ustvari mini hotel. Imaš tu mogućnost boravka cijeli dan. E sad, reci mi koji to ima klub kod nas? Tamo imaš Qarabag, Neftçi, pravi Turan Tovuz, novu bazu. Puno su bolji uvjeti za rad nego kod nas. Zira izbaci Osijek i mi se čudimo. Mi se svemu čudimo. Sad mislimo da je Azerbajdžan neka egzotika, a tamo se igra ozbiljan, intenzivan nogomet. Kod nas možeš vidjeti svašta, ali ta liga je intenzivnija nego naša. Jesmo taktički i tehnički bolji, ali što se tiče intenzivnosti, tamo se pegla, svi idu 300 na sat. Mislimo da smo mi uvijek svjetsko čudo, skloni smo podcijeniti svakog, to je naš problem.

Tako je u svim sportovima.

Je li normalno to da ne možemo 30 godina napraviti stadion? Da nemamo nacionalnih stadiona, da reprezentacija ne može igrati na normalnom stadionu?

Je li normalno to da većina lige igra na kriminalnim terenima?

Što ću to pričati? Meni ovi hibridi isto nisu jasni. Ne znam tko je to nametnuo, čija je to nebuloza? Hibride si mogu priuštiti Manchester United, City, Paris Saint-Germain… Koliko košta održavanje toga? Tko pravilno održava? Jako malo klubova ima grijanje. Što će Šibeniku hibrid? Od prvog dana ne valja. Održavanje tog travnjaka godišnje košta ozbiljan novac. I još ga moraš mijenjati svakih par godina. Napraviš dobru drenažu, staviš prirodnu travu i ne izmišljaj. Ta trava ti može stajati koliko hoćeš.

Gdje je puklo u Azerbajdžanu?

Zaredali su mi se neriješeni rezultati. Apsurdno, bolje smo igrali nego kad sam došao, a tad smo imali osam pobjeda u 11 utakmica. U jednom trenutku ostao sam bez tri vezna igrača, od zadnja dva vezna ostala su mi dvojica igrača koje sam mislio poslati na posudbu. I što se dogodilo? Jedan gol primim u 96. minuti, drugi put u 93. I tako to krene. Igrali smo dobro, trebali smo u tom trenutku imati isto bodova kao Qarabag - 28, a imali smo 18. Sve ono što sam trebao zabiti - nisam, sve što nisam trebao dobiti - dobio sam.

Često čujemo priče o ćudljivim vlasnicima klubova na takvim destinacijama. Kakvo je vaše iskustvo?

Nije super tamo, ali bolje je nego kod nas. Prema meni su bili korektni. Jednostavno su procijenili da trebaju nešto napraviti. Budimo realni - 28 igrača ne možeš promijeniti, trener je uvijek kriv. Ostavio sam ih na petom mjestu i s bodom manje do četvrte pozicije koja vodi u Europu. Sad su na minus osam. Ali nisam stekao dojam da su nestrpljivi kao kod nas. Mislim da je kod nas to ipak malo više izraženo.

Prije Sabaha bili ste u Zrinjskom. Tamo ste ostvarili povijesni uspjeh i ušli u grupe europskog natjecanja. Onda još ta nevjerojatna pobjeda protiv AZ-a, u kojoj ste okrenuli 0:3. Onda dolazi taj poraz od Veleža i smjena.

Očito su bili malo nestrpljivi. U toj polusezoni imali smo 32 ili 33 utakmice. To je ogroman fizički i mentalni zahtjev. Teško je pratiti intenzitet te Europe. Igraš svaka tri dana pa dođeš kući i, koliko god htio, mentalno si prazan u tim utakmicama. Uz sve to, bili smo drugi s nekom pristojnom razlikom za Borcem. Svatko tko je igrao Europu zna to. Slično je i Dinamu, dobiješ Milan pa dođe Osijek. Još Dinamo ima širi roster i veću kvalitetu. Ljudi postanu u jednom trenutku i nerealni. Sad ispada da sam ustvari žrtva svojeg uspjeha. Kad su izvučene grupe, tko je mislio da ćemo uzeti bod? Ta Aston Villa danas je među osam u Ligi prvaka. Ti igrači su igrali onda. Znaš li koja je to razlika?

Kako je bilo živjeti i baviti se sportom u Mostaru?

Grad je podijeljen. Imaš ulicu u kojoj znaš koja je lijeva strana i koja je desna strana. To je tako. Kada sam ja bio tamo, nije uopće bilo tenzija tog tipa. Normalno, kad igraš protiv Veleža, to je derbi. Nisam to stvarno osjetio u nekom razgovoru s ljudima. Ali kažem ti, kada se igra utakmica, onda je to drugi par rukava. Uvijek je to nervoza i jedne i druge strane.

Prijeđimo na HNL - u Šibeniku kasne plaće, isključuju se voda i struja, ali tu su, bore se.

Ovo što se događa je apsurdno - da ti u današnje vrijeme isključuju struju i vodu. I onda, što je najgore od svega, stavljaju fokus na tajming. Na tajming objave toga ili tko je to objavio... Znači nije poanta priče da ne plaćaš, ne ispunjavaš svoje obaveze, a vlasnik si. Meni je to smiješno, razumiješ? Znam da nije lako imati klub, sve to stoji, ali... kao prvo, ne možeš se toga olako hvatati, a drugo, ako već ne možeš, onda ga prodaj. Vrlo jednostavno. Neću voziti auto od 30.000 eura ako nemam za gorivo. Ako imaš tri milijuna, ne možeš voditi klub koji košta pet-šest milijuna.

U vašem posljednjem angažmanu u Šibeniku dobili ste Hajduk na Poljudu i Dinamo na Maksimiru. Nakon svega dobivate otkaz putem SMS poruke.

Dogodila se jednostavna stvar - Šibenik je prodan Kolumbijcima, za koje sam, vjerojatno jedini ja ili malo nas, vidio da oni nemaju novca. Oni koji su trebali vidjeti da nemaju para očito nisu to vidjeli. Normalno je da kad se promijeni vlasnička struktura novi vlasnik hoće svog trenera. To od prvog dana nije štimalo. Nisam ja njemu odgovarao. Zašto? Zato što su kod mene igrali uvijek oni koji su zaslužili da igraju. Kad mi dovedeš osam igrača i ja kažem da jedan valja, a ti da valja svih osam - onda je netko lud. Ti koji dođu moraju imati nešto, imati perspektivu, kvalitetu, da nešto vidimo u njima. Zašto bih ja trebao staviti nekog tuđeg umjesto nekog svog?

Otkaz SMS-om?

Pa dobro, svašta se dogodi u životu, ha-ha. Krenem na trening i čujem da stiže poruka, a piše da sam dobio otkaz. Dođem na trening i kažem asistentima - dobio sam otkaz. Oni mislili da ih zezam, nisu mogli vjerovati. U tom trenutku bilo je devet, deset kola do kraja i bili smo šesti. Ne možemo gore, ne možemo dolje. Te sezone ušli smo bez jedne lipe u sezonu, bez lipe. Cijela ekipa koštala je deset tisuća eura. Sahitija je plaćao Hajduku. I onda je on došao i počeo glumiti šerifa. Davao je ugovore po pet-šest tisuća eura. I normalno, kad podvučeš crtu na kraju godine - minus milijun. Logično.

Kao igrač ste jedan od najdugovječnijih u HNL-u, sada ste dio lige kao trener. Kako biste usporedili HNL onda i danas?

Nezahvalno je to sad uspoređivati, te vremenske periode. Infrastruktura je sada ipak značajno bolja. Prije si došao u Kranjčevićevu, u blato do koljena kad padne kiša. Šibenik isto, a sjećam se utakmice protiv Zagreba - voda je bila do gležnjeva. Puno je urednije i što se tiče plaćanja. Čudimo se sad Šibeniku, a prije je bilo normalno da četiri-pet mjeseci ne dobiješ plaću. Prije je bilo nenormalno ako je plaćeno na vrijeme.

A kvaliteta nogometa?

Pa teško mi je sad... Sad se igra, čini mi se, brže, ali prije... Pogotovo onih ranih 90-ih, bilo je igrača u HNL-u s većom kvalitetom, koji su svi igrali jugoligu. Pogledaj tada ekipe Zagreba - braća Biškup, Joško Popović. Pa Osijek - Žitnjak, Špehar. Na koncu, svjetska bronca 1998. godine - pola ekipe došlo je iz HNL-a…

Vaši nogometni počeci bili su u Osijeku tih ratnih godina - kako je to izgledalo?

Počeo sam igrati 1993. u zimu pa ipak nije bilo ono baš direktnog bombardiranja. Tako da je to bilo s te strane koliko-toliko normalnije. Tada sam bio u Belišću. Pa ideš u Dubrovnik, okolo magistralom, znaš koliko to traje - 15 sati i više. I što sad, dođeš tamo, kako ćeš igrati? Ne možeš hodati. Danas je to pjesma.

Osijek je tada imao vrlo dobru ekipu. Tomo Rukavina, Zeka, Beširević, Stjepan Vranješ…

To je bila manje-više ekipa domaćih igrača. Išao sam u vojsku 1994., pa je došao Glavaš, a Ivo Šušak za trenera. Imao sam prvi ugovor na 300 maraka. Koji će igrač danas potpisati profesionalni ugovor za 300 eura? Nema teorije da će ijedan to potpisati, još je trajao 4,5 godina. A i ta plaća bila je velika u odnosu na profesore i nastavnike - 300 maraka tada je bilo čudo. Još ako potpišeš ugovor u zimu, to ti se ne broji, broji se tek od ljeta.

Kao da se tada drugačije gledalo i na HNL i na strani nogomet.

Danas ničega nisi željan. Klikni i gledaš što hoćeš, gledaš pingvine na Grenlandu kako igraju utakmicu. Sjećam se prijenosa na radiju, 'Sport i glazba' nedjeljom. Danas svaki dan imaš koju hoćeš utakmicu. Imao si malo događaja pa si ih jedva čekao, danas ne čekaš ništa. Sada, kada i promašiš utakmicu, vratiš je. Sjedneš kada hoćeš i odeš u London pogledati je. Tko je prije to mogao?

Kakvo je bilo suđenje u to doba?

Ah, kakvo je bilo… Ideš i znaš koliko je sati. Vidiš nakon pet minuta gdje ide stvar. Nije nikad bilo očito. Bilo je sudaca koji su znali ukrasti, a neće ti oni suditi penal ili crveni, nego neki faul na centru i karton. Sjećam se utakmice sa Šibenikom u Zadru. Ako dobijemo, ulazimo u Ligu za prvaka, a ako ne dobijemo, ide Dragovoljac. Ne znam tko je sudio, ali nismo mogli do centra doći. Bili smo bolji, ali završilo je 0:0. Danas je drugačije s VAR-om, tko god što mislio o njemu.

S VAR-om je stiglo i puno više penala i crvenih kartona.

Znaš što si prije morao napraviti za crveni karton? Morao si ubiti dvojicu. Danas se puno više štiti igra. Prije je bilo puno grublje, sada su igrači zaštićeniji. Da ne pričamo o jugoligi - manji klubovi uvijek su imali tri udarača. To su bila ta vremena.

Kako je bilo igrati u Šibeniku?

Super. Za Šibenik me vežu samo lijepe uspomene. Te dvije igračke godine stvarno su bile dobre. Nije bilo para pa odemo u karantenu i kažemo da nećemo igrati ako nam ne isplate ono što su dužni. Onda bi uvijek nešto dali, po 20 maraka, ha-ha. Joško Popović bio je tada najbolji strijelac lige. Bili su tamo i Muriqi, Mile Petković, Bakula… Imali smo dobru ekipicu. Još sam živio na Šubićevcu, pa mi je bilo blizu, ha-ha.

Nakon Šibenika otišli ste u Zagreb.

Tamo sam imao tu nesreću da me dovela jedna uprava, a brzo je stigla druga. Ostao sam tamo godinu i pol pa sam otišao u Hajduk.

S Hajdukom ste osvojili naslov, u zadnjem kolu dobili ste Varteks 4:2 u gostima.

Pun stadion u Varaždinu, svi u bijelom. Znaš kako je to kada si prvi u Splitu. U polusezoni su se bodovi prepolavljali. Sjećam se utakmice na Poljudu protiv Dinama, dobili smo 3:1 za Uskrs. Ta utakmica bila je ključ. Odigrali smo kao u transu. Poklopilo se tako, a taj gol Bubala, to da je zabio Messi ili Ronaldo - i dalje bi se vrtjelo. Musa je isto zabio strašan gol. Lijepe uspomene.

Kakav je bio doček na povratku iz Varaždina?

U Varaždinu je bilo ludilo, a u Splitu je bilo puta sto. Ne možeš izaći s aerodroma, probijaš se kroz pune ceste. Vozač je morao paziti da nekoga ne zgazi. Baš lijepa uspomena.

Hajduk se u tom razdoblju naosvajao titula pa je onda krenula duga suša. Kako to objašnjavate?

Teško je to objašnjivo. U tih 20 godina Hajduk se možda previše fokusirao na druge stvari, umjesto na samog sebe. Vrati se sad na te godine. Igrali su mahom domaći plus igrači iz ostatka Hrvatske i regije. U mojoj generaciji bili su manje-više svi domaći, da sad ne nabrajam. To je taj obrazac koji treba slijediti. Očito je to najbolja formula.

Na što mislite pod bavljenjem drugim stvarima?

Da bi kritizirao nekoga, trebaš prvo posložiti stvari u svom dvorištu. Nemaš što govoriti - 'ej, ali onaj drugi tamo'. Govorimo o tebi, ti si tema. Ti trebaš napraviti sve da posložiš stvari kako treba. Činjenica je da je Hajduk najbolje rezultate ostvarivao s igračima iz svog bazena. Jasno mi je da su se vremena promijenila, djece je sve manje, ali onda kupiš dodanu vrijednost. Ne kupiš samo da kupuješ. Sada je fora kupovanje, pa se kupuje sve i svašta. Nije to problem samo Hajduka. Možeš nabrojiti na prste jedne ruke strance koji su ostavili traga. Znaš tko je znao za Sahitija prije Šibenika? Oni su ga nabili nogom, nisu znali da postoji, a došao je na Šubićevac jer je igrao za drugu momčad protiv njih i onda ga je Bulat primijetio. Ne bi inače nikad zaigrao u Hajduku. Tko zna koliko ima takvih primjera koji nisu imali toliko sreće. Pa eto, Tudor nije uspio u Hajduku, a sada trenira Juventus.

Nakon Hajduka otišli ste u Kamen Ingrad, možda i najromantiziraniji klub u povijesti HNL-a.

Prije 20 godina napravljen je taj stadion, a i dalje je jedan od boljih u Hrvatskoj. Prostorije unutra isto su sjajne. Nemoj me zezati da danas ne možemo napraviti još bolji stadion. Žao mi je što nismo u Velikoj malo više pritisnuli Schalke da zabijemo gol pa da im otežamo. Bili su oni bolja ekipa, ali mislim da smo mogli možda učiniti nešto više.

Schalke je najpoznatiji europski dvomeč Kamen Ingrada, ali zanimljivo je da ste igrali i protiv Spartaka u Moskvi.

Izgubili smo i kod kuće i tamo. Prvi put igrali smo na umjetnoj travi - drugi sport. Imali su odličnu ekipu. To je egzistiralo dok je vlasnik egzistirao i onda je sve propalo.

Jedan ste od rijetkih igrača koji su igrali za tri četvrtine klubova iz tzv. velike četvorke. Kako je bilo u Rijeci?

Potrefila se sjajna ekipa. Žalim što nisam došao godinu prije, a tada su isto osvojili Kup. Ekipa je bila stvarno super.

Uslijedila je vaša jedina inozemna avantura. Dvije ste godine proveli u slovenskom Interblocku.

Zvao me Skočić. Predsjednik je isto bio entuzijast. Obećali su mu da će mu dati da obnovi Bežigrad jer je Olimpija bila u problemima. Kada je shvatio da od toga neće biti ništa, odustao je. Te dvije godine bile su odlične, a klupske prostorije sjajne. Pravni sljednik Interblocka je Bravo, igrali smo na tom stadionu.

Koja je bila najveća razlika između Slovenije i Hrvatske tada?

Najveća razlika je infrastruktura, tako je i danas. To je, uz Rijeku, jedini klub u kojem sam uvijek znao da će plaća biti redovna. Čak ni Hajduk nije isplaćivao na vrijeme. To je tada bilo normalno, čudiš se kada dođe na vrijeme.

Umjesto kraja karijere, odlučili ste se za avanture s Lučkom, Zagrebom i Vinogradarom.

Kada sam se vratio iz Slovenije, nisam znao što ću. Dobro sam se osjećao, ali sam već imao godina. Igralo mi se još malo, a te godine Lučko je ušlo iz treće u drugu ligu. Odmah smo izborili plasman u prvu ligu, ali nismo podnijeli zahtjev za licencu jer nitko nije očekivao da ćemo biti prvi. Iduće godine već smo u polusezoni praktički osigurali prvu ligu. Tada su me zvali u Zagreb da dođem pomoći da ostanu u ligi, odigrao sam polusezonu za njih i vratio se u Lučko u prvu ligu. Laganini smo krenuli i onda zaredali pet-šest poraza. Kada smo se uozbiljili, bilo je kasno jer su ispadale četiri momčadi. Na kraju smo bili prvi ispod crte. Naravno, pobjeda na Poljudu je najupečatljivija.

Kada ste shvatili da želite biti trener?

S 26-27 godina. Bio je to nekakav prirodni put. Pisao sam treninge, imam vjerojatno još tu bilježnicu kod kuće. Upisao sam akademiju HNS-a s 27 godina i bio sam najmlađi koji ju je završio. Tada si je još mogao upisati kao igrač, sada više ne možeš.

Zbog čega ste htjeli postati trener?

Jednostavno sam smatrao da ću tu najbolje plivati. Cijeli život sam u nogometu i bilo mi je prirodno da postanem trener.

Kukoč je rekao da ne bi nikada mogao biti trener jer ne bi mogao podnijeti to da objasni nešto igraču više puta, a da on ne shvati.

Koliko puta mi se to dogodilo… Jednostavno prihvatiš to. Nekima trebaš više objašnjavati, nekima malo, a neki nikada ne shvate. Nekada gledaš i misliš: 'Je l' moguće ovo?' Više problema s tim imaju vrhunski igrači jer oni misle da je normalno biti toliko dobar, ali nije. Ne mogu to svi.

Što najviše gledate kod mladih igrača koji vam dolaze?

Kada je netko dobar, vidiš ga na oko. Ima tu milijun teorija, statističkih parametara, ali vidiš to na oko. Kasnije ide nadogradnja, a to je pitanje glave i koliko je netko mentalno jak. Milijun klinaca bude odlično, ali se izgube po putu. Najteže je napraviti taj klik u glavi. Talent je ulaznica za negdje, ali ništa ne garantira. Nije samo talent dovoljan. Kristijan Lovrić ima talent i može sutra igrati u Bundesligi, to sam mu direktno govorio. Brzina, šut, lakoća - došao je do reprezentacije iz Gorice…

Kako komentirate Tudora u Juventusu - kada se pogleda njegov trenerski CV, to stvarno impresivno izgleda.

Sigurno mu ne odmaže to što je bio veliki igrač. Uvijek će prije Tudor biti trener Juventusa nego netko iz HNL-a. Ne bi ga svi ti veliki klubovi uzimali da nema trenersku kvalitetu, ali to što je bio igrač sigurno mu ne odmaže.

Kad smo kod trenera, sva četiri kluba iz tzv. velike četvorke HNL-a vode ili su donedavno vodili stranci.

To je sada neki trend stranih trenera. To je sada tako. Svi smo mi negdje stranci.

Jakirović je s Dinamom osvojio dvostruku krunu, ušao u Ligu prvaka i onda nakon teškog poraza od Bayerna dobio otkaz.

Izgubio je i Rogers od Borussije Dortmund s Celticom 7:1 pa je čovjek i dalje trener. Brzopotezni smo. Ipak treba biti poštovanja za neki rezultat. Ako je taj Jakirović uzeo dvostruku krunu, ne možeš ga tako lako potrošiti i potjerati kao da nije bilo ništa. On je osvojio tu dvostruku krunu u situaciji koja nije bila nimalo lagana. Onda dođe Bjelica i njega makneš. Sada ćeš maknuti Cannavara... Nije problem u trenerima. Kod nas o tome jesi li dobar ili loš trener odlučuje jedna stativa, a to nije baš tako.

Tko vam je trenutačno najbolji igrač HNL-a?

Marko Livaja i Toni Fruk sigurno, onda je tu Petar Sučić. Baturina je tehnički bolji od Pere, ali on je životinja i napravit će ozbiljnu karijeru. Za dvije godine bit će standardni igrač Intera i reprezentacije sljedećih deset godina. Vodio sam ga u Zrinjskom, znam to iz prve ruke. Ima sve, radnu etiku, može trčati do ujutro i zna igrati. Preporučio sam ga Hadžibegiću dok je bio izbornik BiH. Rekao sam mu da on sutra može igrati za reprezentaciju. Sreća, nije me poslušao jer onda ne bi nikada mogao igrati za Hrvatsku.

Kad smo kod reprezentacije, kako komentirate nedavno četvrtfinale Lige nacija? Hrvatska je dobila 2:0 na Poljudu, ali na kraju je ipak ispala.

Treba objektivno gledati. Koliko je realno da s tim rosterom odigramo dvije utakmice u tri dana na razini iz Splita. Imamo puno igrača starijih od 30 godina, a takve dvije utakmice nije lako odigrati ni s mlađima. S druge strane, Francuzi samo tako slože dvije reprezentacije. Olise u prvoj utakmici bude na klupi, u drugoj nas razmontira.

Što nakon Modrića?

Imaš jednog Sučića, drugog Sučića. Imaš Baturinu. Talentirana smo nacija, netko će iskočiti. Možda je to netko od mlađih - Vrbančić, Stojković, Mikolčić iz Osijeka. Sad smo ih nabrojili pet-šest.

Napadač?

Tu smo već u problemu, ha-ha. Imamo tog Ivanovića, koji je potencijal, Frigan i Crnac dobro igraju, Matanović... Netko će iskočiti.

U posljednje vrijeme izbacili smo puno vrhunskih obrambenih igrača, ali sve manje napadača i krila.

To se tako potrefilo. Uvijek je najteže napraviti napadača. Trener može sve složiti do zadnjih 30 metara. Onda odlučuje kvaliteta, a to ne možeš samo tako naučiti. Moraš se roditi s tim. Vjerojatno dosta toga ima i do filozofije u omladinskim školama. Tu djecu treba pustiti da igraju, da driblaju. Problem je što igrač sada dođe ukalupljen, a nema driblinga. Bolje da dođe tako da ima 'jedan na jedan' pa ga ja lako ukalupim. U današnjem nogometu pobjeđuje onaj koji ima više igrača koji mogu igrati 'jedan na jedan'.

Što mislite o poslu koji radi Gattuso?

Donio je disciplinu i neku novu energiju. Skupljaju bodove, ali ne briljiraju, to je isto činjenica. Po meni je možda trebao malo više standardizirati momčad. Ako je Pukštas neka vrijednost, onda ne možeš dozvoliti da mu srušiš cijenu. To nije problem samo trenera, to je problem kluba. Ako ti je Pukštas vrijedan, on mora igrati.

Slučaj Perišić?

Čini mi se da je to bila loša komunikacija između svih njih. Od njega se previše očekivalo odmah nakon ozljede. Treba neko vrijeme da se dođe na određenu razinu, a vidjeli smo da je on uspio. Trebalo je tu više komunikacije prije svega.

Marko Livaja od trenutka u kojem je stigao u Hajduk došao je do statusa ikone.

To je fenomen koji je teško objasniti. Činjenica je da oni bez njega nisu ni blizu onog što su s njim. Ima toliki utjecaj na ekipu da je to nevjerojatno. Gorica na Poljudu 'izdominira' ih bez Livaje.

Što mislite o tome da on više ne igra za reprezentaciju?

Deplasirano je pričati o tome kada je ta priča završena. To mi je skroz maglovito. Teško je tu biti pametan. On je odlučio da neće igrati, to treba poštivati i - kraj. Nema tu previše filozofije.

Zlatko Dalić stigao je 2017. u reprezentaciju kao čovjek koji praktički nije vodio nijedan veći klub, a napravio je nevjerojatne uspjehe.

Dobar je trener. Ne znači to što prije nije trenirao velike klubove da nije neki trener. Ima puno onih koji vode vrhunske klubove pa nisu neki treneri. U uvjetima u kojima se radi u malim klubovima trebaš biti mađioničar. Pitanje je kako bi se neki veliki treneri snašli u takvim uvjetima. Suočiš se s milijardu problema koji na vrhunskoj razini ne postoje.

Žalite li što vi niste nikada dobili poziv u reprezentaciju?

Očito nisam imao kvalitetu za reprezentaciju. Nezahvalno je govoriti o sebi, ali ljudi koji su bili na pozicijama u to vrijeme procijenili su da nisam. Možda je potvrda toga i to što nisam išao nešto baš igrati vani.

Vaša karijera dosta se preplitala s Jakirovićevom i Zekićevom. Kakav je vaš odnos?

Jakirović je čak i penale znao braniti, ha-ha. Jednu utakmicu u Lučkom stao je na gol jer je golman ili dobio crveni ili se ozlijedio i mislim da je obranio tri penala. Zekić i ja igrali smo zajedno u četiri kluba. Nisam iznenađen tim što smo sva trojica postali treneri.

Imate li nekog trenerskog uzora?

Teško je izdvojiti jednog. Od Guardiole, koji je avangarda, do Kloppa, Simeonea. To kako Ancelotti vodi momčad meni je odlično. Ima i naših sjajnih trenera, da sad ne nabrajam. Svi naši što su radili vani napravili su rezultat, rijetko tko nije.

Koji je najbolji igrač protiv kojeg ste igrali?

Samuel Eto’o. On je igrao za Mallorcu kada sam s Hajdukom igrao protiv njih. Tada smo bili jako blizu. Priča je išla da je Štimac nokautirao dvojicu u tunelu. On tamo zbog toga nije igrao, a nisam igrao ni ja jer sam u prvoj utakmici napravio faul kad je Eto’o sam išao na gol. Šteta, moglo se to proći.

Najdraži suigrač?

Bilo ih je više, ne mogu sada izdvojiti jednog. Jednostavno sam igrao toliko dugo s toliko igrača, previše ih je. S toliko njih bilo mi je gušt igrati da ne želim nabrajati jer ću nekoga izostaviti.