U stalnoj tportalovoj rubrici Intervju subotom ovog smo vikenda ugostili Ivana Rakitića, bivšeg hrvatskog reprezentativca, čija igračka karijera može biti primjer svima koji maštaju o najvećim sportskim ostvarenjima. Jer Rakitić je, osim što je s Hrvatskom igrao u finalu Svjetskog prvenstva 2018. godine, osvajao naslove prvaka u Španjolskoj, s Barcelonom bio i prvak Europe, kao stranac nosio kapetansku traku Seville te je vodio i do naslova pobjednika Europske lige, ali i igrao važnu rolu u jednoj od najsuverenijih momčadi svijeta s Messijem, Neymarom i Suarezom.

No krenuli smo od njegova aktualnog kluba, Hajduka, s kojim je prošlog vikenda doživio težak poraz na Rujevici od Rijeke.

Hajduk je na Rujevici pao bez ispaljenog metka u jednoj od najvažnijih utakmica sezone.

Razočarani smo, tužni i ljuti. Ali na nas same. Imali smo veliku želju u Rijeci uzeti tri velika boda koja bi nam nevjerojatno puno značila i baš bi nam sjela. Mislim da smo odlično ušli u utakmicu, posebice u prvih 20, 25 minuta, rekao bih skoro do tog prvog gola, a primili smo ga nakon kornera. I to je šteta. Ali isto koliko je šteta, toliko je dobro jer smo izgubili na našim greškama. I u tim utakmicama, kada igraju prvi protiv drugog, vidi se koliko sitnice odlučuju. Žao nam je što je ispalo tako. Moramo se pripremiti za ono što nam slijedi, imamo još deset utakmica. A svi vidimo koliko je teška i neugodna liga. Tako da se moramo boriti do kraja, moramo biti čvrsti i ustrajati u toj želji, odnosno doći do naslova prvaka.

Nakon pauze zbog utakmica reprezentacije dolazi vam okršaj protiv Šibenika na Poljudu. Možda i najlakši suparnik u ovom trenutku?

Nije, sigurno. Niti ga tako doživljavamo. Vidiš kako je Šibenik otišao u Rijeku i uzeo bod, a u prošlom kolu doma je pobijedio. Znamo da je kod njih teška situacija. Svi se mi borimo za svoje ciljeve, netko gore, netko dolje. Svi imamo svoje probleme, ali i razloge da damo 100 posto. Bit će teško, ali igramo doma, igramo s našim navijačima, na našem stadionu. I nema veće motivacije nego biti pravi i uzeti jako, jako bitna tri boda jer se vidjelo da se u svakom kolu može nešto dogoditi i promijeniti.

U četvrtak ste bili na Poljudu, gledali bivše suigrače kako gaze Francusku. Sigurni smo i da je ta utakmica probudila neka sjećanja na onu 2018. godinu, odnosno finale SP-a u Rusiji.

Prvo što mi je rekla žena kad sam se vratio kući nakon utakmice - pa mogli ste ih ovako pobijediti i u Rusiji. Prije svega moramo čestitati izborniku i dečkima ne samo na dobroj igri, nego na žaru, na volji, na ljubavi. Gledao sam utakmicu sa Slavenom Bilićem. Komentirali smo situaciju u 80. minuti, kad je Luka (op.a. Modrić) dobacio nešto Vlašiću. U stilu – da stisne, da se vrati. I tu se vidi taj žar da cijela momčad živi, da su čvrsti, jaki, da imaju tu želju. Stvarno je bila velika motivacija za ovu utakmicu i to je lijepo vidjeti. Pun Poljud, 30.000 ljudi, fantastična atmosfera, lijepo vrijeme, super teren, sve je bilo dobro. Stvarno su napravili sve da to bude velika večer. I to su dečki fantastično odradili. Čestitka zbilja svima, pa i ljudima u HNS-u. A rezultat je i više nego zaslužen. Iako je tih 2:0 možda i premalo prema onome što smo vidjeli na terenu.

Vjerujete li da je tih 2:0 dovoljno za odlazak na Final Four?

Moramo biti svjesni da će u uzvratu Francuzi ipak biti odlučniji, kao što smo vidjeli i u završnici utakmice, kada su postali i grublji. To je zapravo bio najbolji pokazatelj toga koliko su ljuti i nezadovoljni. I zato moramo biti svjesni da će tamo ići na sve ili ništa. Bit će teško, to je sasvim jasno. I to ne moram objašnjavati ni igračima ni izborniku. To je jasno, ali ja vjerujem. Kao što sam rekao i prije utakmice, ako bih morao – kladio bih se na naše. Baš sam bio uvjeren u takav ishod jer sam u utorak bio s dečkima u hotelu, a izbornik mi je rekao da su fantastično trenirali, da je dobar ritam, da je sve dobro. I zato za mene nije iznenađenje da je Hrvatska pobijedila.

Jeste li vjerovali kad je vaša generacija 2018. polako, neću reći osipala se, već doživjela smjenu, da će se dogoditi Katar, ali i ovakvi rezultati, kada se Francuze pobjeđuje u nizu?

Da, dogodila se smjena, ali mislim da je bitno da je ostala neka ta čvrsta ruka. Tu je Luka, tu je Mateo (op.a. Kovačić), tu je Ivan (op.a. Perišić), tu je Krama (op.a. Kramarić). Čvrsti karakteri su ostali, što je najbitnije. O tome sam i ja razmišljao kada sam odlazio. Jer rekao sam Luki, ako on ostane, meni će biti lakše oprostiti se. U slučaju da je on htio otići, onda bih ja vjerojatno ostao.

Znači, da je Modrić odlučio otići, vi biste ostali?

Pa ne znam što bi se sve dogodilo, ali to je stvarno bilo tako. Prvo sam se javio Luki, naravno uz izbornika, da prenesem tu svoju odluku. Rekao sam mu da je jako važno da ostane barem jedan od nas dvojice za tu čvrstoću, za to zajedništvo. I tu mi je, naravno, Luka jako puno pomogao jer sam znao i vjerovao da će on ostati. I to je bitno, da postoji ta hijerarhija, da postoji vođa, da je sve poredano. Naravno, koliko nam je Luka važan u igri i svim svojim potezima, jednako je važan kada su igrači u hotelu, na putovanjima. Da igrači kada su u klubovima imaju koga nazvati za savjet, mišljenje. Naravno, smjena se dogodila, ali, budimo iskreni, Bogu hvala, nikad se nismo morali brinuti oko toga. I dandanas imamo fantastičnih igrača, tako da sve što je pred nama može biti samo pozitivno.

Nekako je dojam da se vas, unatoč sjajnim igrama i na samom SP-u 2018. godine, na kojem ste zabijali neke od ključnih golova, nije stavljalo u prvi plan. Je li vas to pogodilo, razočaralo?

Mislite nakon moje odluke o odlasku? Ne, daleko od toga. Iako sve to shvaćam, a kažem onako iz duše. Uvijek sam bio mali plavi Švicarac. To je tako. Rodio sam se vani i nikad nisam igrao, do dolaska u Hajduk, u Hrvatskoj. Nisam imao društvo, prijatelje, poznanike ovdje, kao što su imali ostali. Istina, nikad nisam patio zbog toga, niti sam se htio zamarati time. Odlučio sam igrati za Hrvatsku čisto iz ljubavi. Ništa drugo, nije bilo nikakvih kalkulacija. Možda bi mi čak bilo lakše da sam ostao u Švicarskoj, jer tamo su me znali odmalena. Ne volim se zamarati time što i kako. Jednostavno sam se iz neke ljubavi u to vrijeme odlučio za Hrvatsku. Stigli smo do najveće utakmice koju neki nogometaš može odigrati sa svojom reprezentacijom. Nema većeg ponosa i to je meni bilo iznad svega.

Znamo da ste nakon što ste izabrali Hrvatsku doživljavali svakakve prijetnje u Švicarskoj. Kakve su bile?

Zvali su puno puta na kućni telefon, prijetili nešto. Slali su mi i fotografije s mojim prekriženim licem. To je sve prošlo. Razgovarao sam s jako puno ljudi u Švicarskoj, imam fantastičan odnos s njima. Moram isto otvoreno reći - ja se po jednoj strani osjećam i Švicarcem. Baš kao i Španjolcem zbog života sa suprugom Raquel. Volim biti čovjek svijeta, volim svoje, ali poštujem sve ostale. Pratim Švicarce kad igraju tenis, pogotovo sam pratio Federera, pratio sam sada i njihove skijaše, ali što su radili Zrinka i naši skijaši... Međutim htio bih naglasiti da je ta odluka bila čisto iz srca, nije bila usmjerena ni protiv koga. I to zapravo nije bila odluka, već sam slušao srce. Znam da su me bitni ljudi razumjeli i to je najvažnije.

Imali ste prirodan put za razvoj nogometaša. Preko Basela i Schalkea do Seville, a potom i jedne od najboljih momčadi svijeta, Barcelone. U kojoj su u to vrijeme igrale i njihove ikone Iniesta i Xavi. Je li bilo hrabro donijeti takvu odluku?

Sjećam se te sezone, imali smo jako puno promjena u Sevilli, a čelnici kluba dali su mi čast da budem prvi stranac nakon Maradone s kapetanskom trakom. Tako sam počeo igrati još bolje, ali počeli su i ti nekakvi kontakti. A onda se i Hrvatska pripremala za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Imao sam sreće što sam sa Sevillom u Torinu osvojio Europsku ligu nakon što smo u finalu pobijedili Benficu. A zapravo je to bilo iznenađenje, jer krenuli smo od drugog pretkola i utakmice u Crnoj Gori. Na kraju te duge sezone kontakti su postali još jači. A meni kao nogometašu bila je želja odmjeravati se s najboljima. Istina, imao sam financijski još boljih ponuda, ali došao je taj trenutak da sam mogao igrati s najboljima. Uvijek sam imao posebnu ljubav prema španjolskim klubovima, prema Barceloni i prema Realu. Pojavila se ta mogućnost i nisam trebao dva puta razmisliti. Zamolio sam Niku Kovača, u to vrijeme izbornika, da me razumije jer sam morao za vrijeme Svjetskog prvenstva odraditi liječnički pregled. I rekao sam mu: 'To je čast, htio sam biti dio te priče, igrati s najboljima na svijetu, i ako mi možeš pomoći makar malo, već si jako puno napravio.' I dandanas uživam, nakon tih šest godina, kada se čujem s Messijem ili Neymarom, kada kažu: 'Bilo nam je lijepo igrati s Ivanom.' Već sam sve napravio, sve što smo osvojili, sve što smo mogli osvojiti. Možda malo iz neke dosade ili ne totalne koncentracije do kraja smo čak i ispustili nekoliko trofeja, ali proveo sam prekrasno vrijeme u Barceloni i nikad to neću zaboraviti.

Možda bi vam netko u Barceloni mogao zamjeriti ovu izjavu o ljubavi prema Realu?

Ma nema što. Želim reći da sam u to vrijeme baš obožavao i maštao o španjolskoj ligi. Kad sam bio u zadnjoj godini ugovora sa Schalkeom, želja mi je bila otići u španjolski nogomet. Želio sam se okušati u LaLigi. Taj nogomet, taj način na koji žive i osjećaju ga to me privuklo. Tako sam i odlučio otići u Sevillu. Španjolski nogomet uvijek me posebno privlačio. I na kraju mi se potvrdilo da sam donio najbolju odluku što se tiče nogometne karijere.

U dresu Hrvatske igrali ste finale SP-a dok ste u dresu Barcelone zabili gol u finalu Lige prvaka.

Mislim da nema ljepšeg, jer svi koji počinjemo igrati nogomet, sanjamo Ligu prvaka, igrati za reprezentaciju, nastupati na svjetskim prvenstvima. I biti u finalima. Sjećam se da smo tih dana ludo, ludo dobro trenirali. Bila je baš dobra atmosfera i sve se nekako posložilo. Taman otvorimo utakmicu, skoro pa prva akcija i odmah gol. Sve se posložilo i ne mogu reći ništa više nego da se osjećam sretno i ponosno što sam se upisao u povijesne knjige. Igramo, vrijeme leti, pa dođe nova generacija, ali to stoji za sva vremena. Ne samo da sam osvojio, nego da sam igrao, da sam zabio, da sam bio bitan u tom smislu. To ostaje za sva vremena i nema ljepšeg osjećaja.

Izbacili ste, odnosno izgurali ste i Xavija iz momčadi.

Da, iako me sram to tako reći. Mislim da je Xavi ipak imao jako bitnu ulogu i da je baš njegov odlazak prouzročio to da smo propustili osvojiti neke trofeje. Od njega sam nevjerojatno puno naučio na treninzima, na terenu. Xavi je možda najbolji igrač svih vremena na toj poziciji. To je, mislim, bila neka tranzicija koja se morala posložiti, ali učio sam od njega svaki dan, što je bilo nevjerojatno.

Spomenuli smo Sevillu, u kojoj ste upoznali suprugu. Osim zbog nogometa, uz taj ste grad vezani i zbog nje.

Pratim sve, a taman kada završi ova pauza, opet je veliki seviljski derbi. Imao sam želju upoznati španjolski nogomet i sudbina je tako htjela. Uvijek govorim - ništa se ne događa slučajno, sve ima svoje zašto i kako. Meni se tako posložilo da sam tu prvu večer vidio nju. I odmah mi je sve postalo jasno. Znači, sletio sam u 21 sat, u 22.30 sam je vidio u tom kafiću u kojem je radila. I kada sam stigao, iako sam imao i druge ponude, bratu sam rekao: 'Ostajem ovdje, dao sam riječ predsjedniku. I oženit ću ovu curu.' I ja sam se počeo smijati... Pa je bilo svaki dan - kava, Fanta, kava, Fanta, sve dok nismo prohodali. Tako mi se sve složilo, kažem. Sudbina je tako htjela i za mene se u Sevilli sve posložilo. Volim uvijek reći - nisam se rodio u Sevilli, ali sigurno sam, kako oni kažu, Sevillano za sva vremena. Kad sam stigao, nisam znao ni dvije riječi na španjolskom, ali sada je to moj drugi dom.

Planirate tamo živjeti?

Pa da budem iskren, kako nam je lijepo ovdje u Splitu, više nismo sigurni, bit ćemo sigurno između Splita i Seville. I ovdje smo svime pozitivno iznenađeni. Žena je prezadovoljna. I sad već govori da nam treba nešto naše. Lijepo mi je, kad dođem doma, da vidim da je ona sretna, da djeca uživaju. Sve se nekako posložilo.

Tijekom karijere prate vas igrači inicijala L.M. - Luka Modrić, Lionel Messi, ali i, malo obrnutim redom, Marko Livaja. Što o njima reći, odnosno koliko vam je sa svakim od njih bilo zadovoljstvo igrati?

Često sam znao reći koliko je bilo patnje kada sam igrao protiv Messija, toliko je bilo zadovoljstva kada sam igrao uz takvu igračinu. Isto tako, koliko je bilo borbe protiv Luke u El Clasicu, toliko je bilo sreće zbog igranja u reprezentaciji. Koliko smo zajedno uživali u reprezentaciji, jer praktički smo počeli u isto vrijeme. S Markom je posebna priča. Na neki način, kad je on dolazio tako mlad u reprezentaciju, probao sam ga paziti i čuvati jer imamo jako puno zajedničkog društva. Moj vjenčani kum njegov je dobar prijatelj. Uvijek sam probao biti uz njega. A sada sam ja njemu rekao - došao sam kod tebe, sada ti trebaš paziti na mene (ha, ha). Cijeli moj put bio je nekako poseban. Imao sam posebne ljude. U Baselu sam imao Mladena Petrića i Ivana Ergića i oni su mi ostali prijatelji za cijeli život. A u Schalkeu Mladena Krstajića, Tonija Tapalovića, Manuela Neuera, to je za cijeli život. I najljepše je od svega. Jer nakon karijere imamo 30, 40, 50 godina, ako Bog da, a prijatelji su ti tu. Naravno, svi mi igramo za pobjede, za titule, ali nogomet mi je dao i nevjerojatna iskustva i prijatelje za cijeli život.

Nego, znate li zašto Messi nije došao na ceremoniju kada je Modrić osvojio Zlatnu loptu, odnosno kako su u Barceloni doživljavali Modrića?

Zbilja ne znam, stvarno. Nikad nitko ništa u klubu nije govorio. Iako znam da se Luku maksimalno poštuje. I sve što sam čuo uvijek je bilo pozitivno. Dakle ne samo od Messija, nego i cijele Barcelone, zbilja ga se poštuje.

Svi znamo kakav status Livaja uživa u Splitu. Možemo li taj njegov utjecaj na Hajduk usporediti s onim koji su imali Modrić u Realu i Messi u Barceloni?

Po značenju za svoju momčad ima istu takvu ulogu. Marko, a uvjeren sam da on to i sam zna, sasvim je sigurno mogao igrati u ligi petice. I to ne bilo gdje, nego u jako velikim i bitnim ekipama. Ovdje u Splitu imamo tu sreću da se on iz te ljubavi odlučio za Hajduk i to moramo cijeniti. I ono što je još bolje, on je još uvijek dovoljno mlad, ima još puno toga pokazati. Već je bio vani, otišao je, vratio se, puno toga je prošao. Jednostavno moramo cijeniti tu njegovu odluku, ali pogotovo je iskoristiti. Iskoristiti u tom smislu da ne samo da daje puno na terenu, već i izvan terena. I mnogima će biti lakše doći u Hajduk kada znaju da je Marko ovdje. On je divan momak, ali i vrhunski igrač, koji bi – iako je sada tako odlučio – trebao biti i dio reprezentacije.

Imate li osjećaj da je Livaji sada lakše igrati kada mu vi čuvate leđa?

To biste trebali pitati njega. Ali on što sigurno želim jest oduzeti mu određeni pritisak. Jer sva su očekivanja na njemu. On je tu bitniji, on je naš kapetan, a ja mu želim pomagati. Idemo zajedničkim putom, to je svima jasno. Imamo istu želju. Borimo se do kraja, dajemo sve od sebe, imamo zajednički cilj. Želimo se dopunjavati, on ima jednu kvalitetu, ja imam drugu, a najvažnije je da smo pravi.

U četvrtak smo vidjeli koliko još ima dinamita u nogama Ivana Perišića. Sigurno bi vam itekako bio od velike pomoći u Hajduku. No ostalo je u zraku pitanje zašto je zapravo došlo do prekida suradnje.

Naravno, kako nam ne bi bio od velike pomoći. Ali o razlozima ne mogu ništa govoriti. To će on reći ako želi. Ako ne, onda će i dalje ostati tako kako jest. Nije na meni da se tu petljam. Ivan zna da je on za mene uvijek bio, a takav će i ostati, jako bitan i drag. Uvijek sam govorio - Ivan je moj. Kad smo bili zajedno u reprezentaciji, uvijek sam ga nekako pazio jer sam nešto ranije od njega ušao u nju. I on zna da imam posebnu ljubav prema njemu, bio mi je više od suigrača. Kada je zabio gol Francuzima, skočio sam kao da sam ja zabio. Jer napokon je zabio na svom Poljudu.

U karijeri ste prošli brojne trenere, ali i nekoliko hrvatskih izbornika. Hajdemo se zadržati na njima. Koji vam je ostavio najbolji dojam ili koji je najviše utjecao na vas?

Mislim da je svima jasno tko je meni sve na svijetu. To će mi i aktualni izbornik oprostiti, jer meni je Slaven (op.a. Bilić) sve. On je na neki način odgovoran za to što sam, na kraju krajeva, izabrao Hrvatsku. Slaven je uvijek bio uz mene, dao mi do znanja što znači biti dio Vatrenih, dio hrvatske reprezentacije. I to mu nikad neću zaboraviti. I dandanas je tako. Sjedim s njime i gledam utakmicu protiv Francuske, a gledam u njega kao i onda kada sam bio klinac u Baselu, kad mi je prvi put došao u posjet. Naravno, imam poseban odnos i sa Zlatkom, to je sasvim jasno. Jer znam da smo bliski, da ga uvijek mogu nazvati, pitati za savjet. Bit ću mu uvijek zahvalan kada je stao iza mene. Došao je u trenutku u kojem nije bila jednostavna situacija u reprezentaciji.

Kako ste doživjeli izjavu bivšeg izbornika Igora Štimca da ste pali pod utjecaj 'zatrovane sredine'?

Drago mi je da to mogu objasniti. Želio sam reći da je kvaliteta hrvatske lige nevjerojatno dobra, pogotovo uz uvjete koje imamo, infrastrukturne i financijske. Naravno, mogla bi biti još puno bolja. Došao sam prije svega iz ljubavi, a ne plakati, pa da govore - 'gledaj Raketu, Raketa ovo, Raketa ono'. Došao sam pomoći, prije svega Hajduku. Ali i Savezu, hrvatskoj ligi, drugim klubovima. I nema mi ljepšeg nego kada nakon utakmice protiv Slavena, Rijeke, Osijeka stanem s igračima, popričam, prokomentiramo neke situacije. Kada me treneri drugih klubova nešto pitaju. Došao sam zbog toga. Na kraju krajeva, imam poseban virus u Splitu. A to je Hajduk. I to sam upoznao prije 18 godina, kada sam prvi put došao u Split. Uvijek mi je bilo jasno, ako bude postojala prilika, moram je iskoristiti i doći u Hajduk. I nikad nisam bio pod pritiskom, došao sam iz ljubavi. Nitko me nije napravio, niti će me itko pokvariti. Mogao sam ostati u Sevilli ili u Saudijskoj Arabiji, ali ja sam došao ovdje kako bih pomogao.

I baš sam na utakmici u četvrtak imao priliku pozdraviti Igora. Rekao sam mu da nisam došao ovdje da ljudi govore 'vidi što Raketa radi', bilo dobro, bilo loše. I ono što sam kazao prije nekoliko tjedana - kvaliteta je zbilja nevjerojatno dobra, imamo talenata i zato nije iznenađenje to da sve više igrača iz HNL-a ulazi u reprezentaciju. Imamo i prostora za napredak, naravno.

Ali javio sam se kasnije i predsjedniku Saveza Kustiću, htio sam mu objasniti što sam mislio. Prije svega, ja sam Hrvat, želim sve najbolje Hajduku, ali i kada sam sa Sevillom zabio golove Dinamu, nisam slavio. I ne bih nikad slavio gol niti protiv jednog hrvatskog kluba. Kada su Bad Blue Boysi stigli u Sevillu, sve sam ih lijepo pozdravio. To mi je iznad svega i ništa ne može našteti mom odnosu. Niti ću se naljutiti kada netko od vaših kolega napiše nešto jer on na jedan način navija za Dinamo. U Hrvatskoj imamo nogometnu kulturu, svi volimo nogomet. To je jasno, jer ako voliš nogomet, onda i navijaš. I zato jesmo toliko uspješni. Ali želim da idemo naprijed. I nitko mi ne treba govoriti 'lijepo se češljaš'. Došao sam pomoći. Ne samo Hajduku, već cijelom HNL-u.

Kako to da niste onda ranije došli u Hajduk? Možda izravno iz Seville? Odnosno što je bio okidač da nakon nekoliko mjeseci u Saudijskoj Arabiji ipak dođete u Split?

Da budem iskren, kada smo krenuli na godišnji odmor u lipnju, išli smo na nekoliko dana iz Rijada na Maldive. Planirali smo otići na mjesec dana, odnosno na koliko sam imao pravo, te smo se namjeravali vratiti u Rijad. No nakon nekoliko dana, kao i uvijek, pitam suprugu što ćemo i kamo ćemo. I tako sam čisto iz privatne situacije, iako me i Nikola (op.a. Kalinić, u to vrijeme sportski direktor) često zvao i nagovarao na dolazak, što je možda bio taj poguranac, odlučio doći. Naravno, i Raquel mi je rekla: 'Ivane, ne razmišljaj, želim ići u Split.' I to je bilo to.

Znači li to da ostajete i dalje u Hajduku? Jer trenutačni ugovor završava vam na kraju ove sezone.

Pa dobro, postoji ta opcija, ali stvarno ne znam što će se dogoditi. Nisam takav, nikad ne bih ništa forsirao, a niti sjediti s druge strane. Želim čuti, kada dođe vrijeme, klupsku stranu, što oni žele. Fizički se fantastično osjećam. Naravno, kao i svi, moram se poboljšati, moram se podići na veću razinu. Cijeli život igram nogomet i na neki način pitam se što ću raditi ako ne budem igrao. Ne želim ništa forsirati, nije to odluka samo na meni, već želim da zajedno sjednemo i vidimo što i kako dalje. Znam jedino da mi se ne da više seliti, tražiti nove izazove. Kćerke su već starije, imaju svoje društvo i nije mi ugodno opet ih voditi u nove gradove, nove države. Ali vidjet ćemo što je najbolje.