Bayern je klub koji ne trpi neuspjeh. A za već desetljećima dominantnu silu u njemačkom nogometu neuspjeh je sve osim trofeja – posljednjih godina to se odnosi čak i na Ligu prvaka, gdje su Bavarci stalno u vrhu, ali su zadnji europski naslov osvojili još prije 12 godina.

Rezultati u prošloj sezoni izazvali su velike poremećaje u strukturama moći unutar kluba. Bayern je drugi put zaredom ostao iza Borussije Dortmund u njemačkom prvenstvu, a Ligu prvaka je izgubio u samom finalu, poslije izvođenja jedanaesteraca i to na vlastitom stadionu... Za mnoge je to bilo previše: znak da se drastična promjena mora dogoditi, što prije. U tom trenutku, možda više nego ikada ranije, samo najbolje je bilo dovoljno dobro za Bayern. Tražilo se nešto veliko, nešto što će vratiti poljuljano povjerenje i od luzera napraviti pobjednike.

Problem je bio taj što 'najbolje' i 'veliko' nije bilo dostupno na tržištu, barem kad su igrači i treneri u pitanju – ili barem to onaj tko je bio odgovoran za njihovo dovođenje nije mogao osigurati. Sportski direktor Christian Nerlinger otpušten je početkom srpnja službeno zbog 'razlika u stavovima', ali javni nastupi klupskih čelnika jedva su prikrivali bijes zbog njegovog djelovanja, pokušavajući nekako zadržati privid 'gospodskih' manira: Nerlinger je doslovno 'napucan' iz kluba, jedva izbjegavši da ga netko pri odlasku doslovno šutne u stražnjicu.

Zamjerali su mu sve i svašta: od toga da njegovi pregovori s nijednim željenim pojačanjem (Götze, Reus, Baines, Vidal, Coentrao) nisu urodili plodom niti obećavali, pa do toga da se ponašao sasvim pasivno i neemotivno tijekom raspucavanja penala s Chelseajem u finalu Lige prvaka. Iako jest potpisao produžetke ugovora s nekima od najvažnijih igrača i uspio sniziti prosječnu dob prvotimaca, njegova politika transfera bila je izložena podsmijehu. Nils Petersen, Takashi Usami, Rafinha – kakvi su to igrači, pobogu? Luiz Gustavo i Jerome Boateng zajedno su plaćeni 30 milijuna eura, a daleko od toga da su postali važni članovi prvog sastava.

Nigdje u Europi nije pozicija sportskog direktora toliko važna kao u Njemačkoj – a pogotovo u Bayernu. Nerlinger je pretvoren u žrtveno janje, a kasniji uvid u situaciju pokazao je da su čelnici kluba, prije svih predsjednik Uli Hoeneß, već ranije mimo njega dogovarali određene stvari: primjerice, i prije nego što je smijenjen riješeni su dolasci Shaqirija, Mandžukića, Dantea i Pizzara. Nerlinger je pokušao spasiti svoj posao pregovorima s Pepom Guardiolom, ali je tu glatko odbijen.

Ime čovjeka koji ga je zamijenio za mnoge je bilo poprilično iznenađenje. Matthias Sammer nikad nije igrao za Bayern; u prošlosti je bio vrlo kritičan prema klubu, a trenutke najveće klupske slave proživio je s Borussijom Dortmund: kao igrač je s njom 1995. i 1996. osvojio prvenstvo, a 1997. Ligu prvaka, kao trener prvenstvo 2002. i kup godinu kasnije, s time da ju je 2002. doveo i do finala Kupa UEFA.

Sammerova nogometna biografija uistinu je zanimljiva. Počeo je u Istočnoj Njemačkoj, u Dynamu iz rodnog Dresdena; bio je član mlade reprezentacije DDR-a koju su naši 'Čileanci' pobijedili u polufinalu na putu do svjetskog naslova 1997.; kasnije je igrao za Stuttgart (osvojio naslov 1992.), kratko za Inter, pa za Borussiju, gdje je 1999. i završio igračku karijeru. U međuvremenu je dvaput biran za njemačkog nogometaša godine, 1996. i za najboljeg igrača Europskog prvenstva (na kojem je zabio onaj presudni gol Hrvatskoj u četvrtfinalu), a te godine primio je i europsku Zlatnu loptu... Iako je počeo kao veznjak, kasnije je postao libero – najbolji kojeg je Njemačka imala poslije Franza Beckenbauera

Imenovanje Sammera, koji je u Bayernu praktično 'strano tijelo', pokazalo je da su u Münchenu odlučili ambiciju i viziju pretpostaviti tradiciji i navijačkoj pripadnosti. Zadnjih godina (od 2006.) Sammer je radio kao tehnički direktor Njemačkog nogometnog saveza (DFB-a), zadužen za ogranizaciju svih mlađih kategorija od 11-godišnjaka naviše, uvođenje novih metoda treninga i jedinstvenog taktičkog pristupa u rad sa svim dobnim kategorijama – nešto na čemu je usko surađivao s izbornikom Joachimom Löwom. Njegovi rezultati jasno su vidljivi, jer Njemačka je osvajala prvenstva u svim dobnim kategorijama...

Kad je doveden u Bayern, Sammeru su dane ovlasti puno veće od onih koje je imao Nerlinger. Zadužen je za izbor čitavog trenerskog osoblja i selekciju mlađih kategorija, šef je skautske službe i član uprave. Implicitno, iako nikad izrečeno, on je ujedno i pričuvni plan ako s Heynckesom ne bi išlo kako treba: kao prethodno prilično uspješan trener s Borussijom Dortmund, Sammer je postavljen i da preuzme ekipu u slučaju da Heynckes izgubi povjerenje i kontrolu. Već na svom službenom predstavljanju rekao je: 'Želimo, moramo i hoćemo ostvariti uspjeh, i to odmah. Apsolutno nemamo vremena za gubljenje'.

Pomalno ironično, ovom silno uspješnom Bayernu šefuje Borussijina ikona. Za sada Sammer većinom igra tek ulogu koju Nijemci zovu 'Spaßbremse' – drugim riječima, obuzdava veselje kritizirajući momčad čak i kada osigurava naslov i pobjeđuje s devet golova u mreži suparnika... Kad je Bayern pobijedio HSV 9-2, namršteni Sammer gunđao je o tome kako su oba gola primljena poslije kornera, pa onda kako igrači moraju ostati savršeno profesionalni i ne proslavljati titulu kad su novi, veliki izazovi pred njima...

Jupp Heynckes je ove sezone bio suludo uspješan s Bayernom i time vratio povjerenje u svoje sposobnosti. Koliko je utjecaja na to imao Sammer, koji je u međuvremenu za astronomskih 40 milijuna eura potpisao Javija Martineza i dogovorio dolazak Pepa Guardiole od iduće sezone (čime, jasno, puca na dugoročni razvoj), vjerojatno ćemo saznati tek kroz koju godinu: u Bayernu se trude da mišljenja izražavaju javno, ali ono najvažnije gotovo uvijek ostaje skriveno. Barem na neko vrijeme.