Zamislite da kao 19-godišnjak koji je donedavno, u juniorskim danima, igrao za reprezentaciju, prijeđete pola svijeta i nađete se u nekoj opskurnoj zemlji o kojoj jedino znate to da je jednom bila dobra na Svjetskom prvenstvu. U svojoj domovini niste odigrali ni minute seniorskog nogometa, selili su vas od nemila do nedraga po posudbama malim klubovima, a onda vam se pruži prilika za odlazak u momčad koja je prvak svoje zemlje i igra u kontinentalnim natjecanjima.

Ondje vas dočekaju s velikom pompom, najpoznatiji nogometni kolumnisti skladaju ditirambe u vašu čast i u njima vas slave kao španera kakav već dugo nije hodao 'svetim' travnjakom, a gazda kluba predviđa da ćete jednog dana ostvariti rekordni transfer, zove vas 'sine' i na ruke vam isplaćuje premije poslije svake utakmice u kojoj zabijete gol. Igrate dobro kad ste raspoloženi, a kad niste – ma koga briga, ionako je naslov rezerviran za vaš klub koji je puno jači i ima puno više novca od svih ostalih. Uskoro se kompletna igra momčadi gradi oko vas, a klub se šeta ligom iz sezone u sezonu, skupljajući trofeje poput boca nakon studentske terevenke u parku.

No ipak nešto nije u redu – navijača je svake godine sve manje, titule se slave pred praznim tribinama, pehari paradiraju gradom pred nezainteresiranim građanima, a mediji vas sve češće uzimaju na zub poslije svake lošije izvedbe. A ni ta domaća dominacija nekom smiješnom ligom, gdje ljudi pričaju da vole nogomet ali ne dolaze na utakmice, ne donosi ništa dobroga u kontinentalnim natjecanjima. Ondje se svake godine nečemu nadate, da bi te nade okopnile s prvim jesenskim kišama.

Ako se stavite u Sammirovu kožu, onda ste bili dulje u momčadi od ijednog drugog igrača i vidjeli ste sve – čak i ako niste baš sve mogli razumjeti. Gledali ste kako vaši sunarodnjaci i prijatelji odlaze iz kluba, kako se mlađi i često puno manje talentirani domaći igrači prodaju se za multimilijunske iznose u zemlje s jačim klubovima, boljim nogometom i više publike. A vama su govorili da ste zvijezda i da trebate biti strpljivi, jer vaš će transfer nadmašiti sve.

Vidjeli ste četrnaest (14) trenerskih izmjena u vaših sedam godina u klubu. Svjedočili ste i aktivno sudjelovali u internacionalnom ponižavanju iz sezone u sezonu: statistika tijekom vašeg boravka ovdje je 5 pobjeda, 5 remija i 28 poraza, s gol razlikom 23-74 u skupinama kontinentalnog natjecanja. U posljednje tri godine, kako se povećavala ekonomska moć vašeg kluba u odnosu na domaće takmace, te su brojke postale još strašnije: 0 pobjeda, dva remija i 16 poraza, gol razlika 7-47...

Možda, ali samo možda vas je počela lagano hvatati depresija od svega toga. Neriješeni privatno-obiteljski odnosi sigurno nisu pomogli. Tek ste sa zakašnjenjem shvatili da su one priče o raspitivanju velikih klubova za vas samo – priče; možda ste shvatili i to da su vam treneri u klubu učinili medvjeđu uslugu tetošeći vas u strahu od gazde, da niste napredovali onako kako ste mogli nego se ograničili na ulogu kakva danas, u suvremenom nogometu, praktično više i ne postoji.

Shvatili ste i to da je klub postao vrlo popustljiv prema vama, bojeći se da neće uspjeti ostvariti onu bombastično najavljivanu prodaju i zaraditi nešto na vama. Kad je prvi put izostala reakcija nakon što ste na trening došli zgužvani i mamurni od liječenja tuge, shvatili ste da možete tako i nastaviti, sve dok na terenu pokažete nekoliko šmekerskih poteza i oznojite se barem do 50., 60. minute – kasnije će već uskočiti i finiširati netko drugi.

Dok ste vi tugovali i maštali o tome kako ćete pobjeći iz ove nesreće, klub je radio bullying nad izbornikom vaše nove domovine, optuživao ga za rasizam i u vaše ime pisao javna pisma u kojima patetično vapi kako se nada da će jednog dana u momčadi biti mjesta i za 'nekoga poput vas' – iako je vaš sunarodnjak nešto bljeđeg tena već godinama igrao za tu istu momčad. Kad su isposlovali da zaigrate za reprezentaciju, dali ste sve od sebe ali nije bilo dovoljno. Svi su znali kako ste onamo došli i nitko vas nije uzimao za ozbiljno niti kao jednog od svojih.

I tako ste shvatili da vas ovdje nitko zapravo ne voli. Ne možete se sjetiti kad vam je zadnji put netko skandirao, kad ste zadnji put uživali u igranju nogometa. Koliko god da ste javno poručivali da je bilo dosta i da želite otići, koliko god da ste gradom bauljali i čak provodili noći u pritvoru, klub se borio za vas. Iako ste znali ste da se zapravo bori za svoj interes, osjećali ste se rastrgnuti između osjećaja da ste mu dužni vratiti nešto za sve ono što vam je dao i želje da naprosto pobjegnete od svega.

Naposljetku, nakon još jednog kontinentalnog sramoćenja, novi trener (i stari znanac, s kojim ste još zajedno i trenirali te debitirali u momčadi samo dva tjedna poslije njegovog oproštaja), zatražio je da se u znak solidarnosti, team buildinga, čega već... Na treningu bacite u neku blatnjavu lokvu.

Zbog čega? Zbog toga da bi se opet u siječnju pumpala atmosfera fabriciranim nabrijanim recenzijama klupske 'kolekcije proljeće-ljeto', što kulminira u srpnju pričama o 'atomskoj' momčadi, a onda se bez iznimke uruši u svoju suprotnost, 'kolekciju jesen-zima', kad stižu nova poniženja i ismijavanja?

U tom trenutku je iz vas možda izbio sav onaj nakupljeni egzistencijalistički spleen s pitanjima: tko smo, zašto smo, otkud dolazimo, kuda idemo i čemu sve to... Kakvu ku*ac lokvu, buraz, nemoj me je*at?

A onda, između vijesti o tome kako se momčad 'nesumnjivo diže' tamo negdje made in Turkey i reportaže o puhanju rođendanskih svjećica lokalnih antitalenata, klub skromnom objavom obznjanjuje da je višegodišnjoj romansi došao kraj. Što drugo reći nego uskliknuti 'It's over!!!' i podijeliti to na društvenim mrežama. Gotovo je, slobodni ste.

Pokušajte se staviti u Sammirovu kožu i, bez obzira na sve što je klub dao vama i vi njemu, sigurno ćete se osjećati kao preporođen čovjek. Bit će vam možda i drago znati da u vašoj 'novoj domovini' ima još ljudi koji se trude razumjeti vas i koji vam žele sve najbolje u nastavku karijere i u privatnom životu. Koji se nadaju da je u vama, i poslije svega, ostala želja, ostala radost koja vas je nekoć davno nagnala na igranje nogometa.

Sretno, Sammire! Zaključi ovo poglavlje svog života i ne okreći se, Filho.