Nakon što je četiri sezone proveo u zagrebačkoj Ciboni, Dražen je u ljeto 1988. postao član kraljevskog Real Madrida. No nakon svega jedne sezone gotovo preko noći je odlučio okušati se u NBA ligi i potpisati za Portland Trail Blazerse.

Dojmove o Draženovoj jedinoj sezoni u Madridu napisao je za tportal.hr španjolski košarkaški povjesničar Maximo Tobias, a razgovarali smo i s autorom knjige o Draženu Juanom Escuderom. Neki detalji iz Draženove španjolske sezone mnoge će šokirati.

TOBIAS O DRAŽENU U MADRIDU
Kada je Dražen stigao u Madrid, Barcelona je osvojila dva naslova španjolskog prvaka zaredom. Dražen je bio oklada koja bi mogla to promijeniti.

Prije početka sezone 1986/87., početkom rujna 1986., odigrala se čuvena utakmica na trodnevnom turniru u Puerto Realu blizu Cadiza, između Real Madrida i Cibone gdje je Dražen pljunuo suca Neyra. Juan Jose Neyro sudio je na tom turniru, a kasnije je bio sudac kontroverzne pete utakmice finala španjolskog prvenstva 1989. između Barcelone i Draženovog Reala.

Regularni dio sezone 1988/89. za Real nije bio baš predobar. A sezona 1988/89. prozvana je 'Liga de Petrovic' (Petrovićeva liga). Real je imao i dobrih, solidnih pobjeda (posebno protiv Barcelone, koju su pobijedili četiri puta u regularnoj sezoni plus još jednom u finalu kupa), kao i loših utakmica kada su se mučili protiv slabijih momčadi. Nikako da dođu na pravu granu, a ni ozljede nisu pomogle: Antonio Martin, zatim Fernando Romay, zatim Fernando Martin. Čak su jedno vrijeme sva trojica bili ozlijeđeni u isto vrijeme, a jednu utakmicu su igrali samo s Johnnyjem Rogersom i Pepom Cargolom ispod koša. Bilo je govora da se momčad previše oslanja na Petrovića i da su zapravo igrali bolju košarku bez njega, više kao momčad.

Tijekom sezone uspjeli su se regrupirati. Imali su veliku pobjedu u kupu, a tada su pobijedili Barcelonu u ligi kada je Real Madrid imao nekoliko izostanaka zbog ozljeda.

Pobijedili su Cibonu u polufinalu Kupa pobjednika kupova te u finalu protiv Snaidera iz Caserte odigrali fantastičnu utakmicu koja je mitska u Španjolskoj, dvoboj između Petrovića (62 poena!) i Oscara Schmidta (44 poena!).

Sa svom tom dramom i lošijom igrom, Real Madrid ušao je u finale španjolskog prvenstva nakon što je pobijedio Taugres iz Vitorije, a nakon njih i Joventut. Ali u finalu nisu imali prednost domaćeg terena jer je Barcelona regularni dio sezone završila na prvom mjestu. Glavni problem za Real bile su ozljede: Fernando Martin i Fernando Romay jedva su mogli igrati, a bez njih nisu se mogli nadati da pobijede Barcelonu. Bez Martina i s Romayom, koji je nekoliko minuta šepao, Barcelona je uništila Real Madrid u prvoj utakmici finala. Međutim, Real je napravio veliko iznenađenje u drugoj utakmici, koja se igrala u Barceloni, kada su pobijedili domaćine zahvaljujući povratku Fernanda Martina i 37 koševa Dražena. Serija se zatim preselila u Madrid, gdje je Barcelona vratila prednost domaćeg terena s još jednom velikom pobjedom. Real je uspio pobijediti četvrtu utakmicu na domaćem terenu s jednim košem razlike s još jednom Draženovom sjajnom predstavom (42 koša uz osam pogođenih trica!) te se serija vratila u Barcelonu za posljednju, petu utakmicu. Barcelona je izgledala jače, Fernanda Martina je mučila ozljeda pa je bio limitiran, a Romay je ponovno ozlijedio nogu za vrijeme utakmice i morao je napustiti teren; tako da je Real, s obzirom na okolnosti, imao malo šansi.

Ali već prije spomenuti sudac Neyro uzeo je u svoje ruke i tih malo šansi, svirajući 40 osobnih greški Realu (dvostruko više nego Barceloni) tako da su šestorica izletjela s pet osobnih: Fernando Martin, Dražen Petrović, Jose Biriukov, Johnny Rogers, Antonio Martin i Pep Cargol. Budući da je Romay bio ozlijeđen, to je značilo da je Real bio prisiljen igrati posljednju minutu s četiri igrača na terenu, a Barcelona je nastavila zabijati koševe. Zapravo, Dražen je namjerno dobio petu osobnu zbog njegove frustracije: utakmica je bila izgubljena tako da je jednostavno povukao nekoga za ruku i otišao u svlačionicu. Ali bilo je to zaista loše izdanje sudaca i veliko komešanje u medijima. Međutim, ozljede Romaya i Fernanda Martina su više opustošile centarsku liniju Reala u finalu nego suđenje suca Neyra

KNJIGA O DRAŽENU HIT U ŠPANJOLSKOJ
Učitelj engleskog jezika, 43-godišnji Juan Escudero, 2006. na španjolskom jeziku izdao je knjigu 'Dražen Petrović, la leyenda del indomable' ('Dražen Petrović, legenda o neukrotivome'). Autor knjige je dvije godine skupljao podatke iz Draženove karijere, a u lipnju 2006. bio je i na otvorenju Draženovog muzeja te je naravno posjetio i Draženov grob na Mirogoju.

U razgovoru za tportal.hr otkrio je kada ga je Dražen počeo fascinirati.
'Prvi puta sam čuo za njega za vrijeme Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. Španjolska je pobijedila Jugoslaviju u polufinalu i Dražen još uvijek nije bio igrač u kakvog će se pretvoriti nekoliko mjeseci kasnije. Kada je Real Madrid posjetio Zagreb 6. prosinca 1984., Dražen je zabio 44 koša, postao je vrag za španjolske medije i navijače.'

Kada ste počeli razmišljati o pisanju knjige o Draženu?
'Godine 2004., upoznao sam izdavača i došao sam na ideju da napišem knjigu, ali da budem iskren, nisam baš vjerovao da bi moglo ispasti uspješno.'

Bilo je tenzija između Fernanda Martina i Dražena?
'Priča o danima u Real Madridu počinje 1984. nakon zloglasnog incidenta kada su Dražen i njegov brat Aleksandar pljunuli u lice Fernanda Martina. Igrači Real Madrida zakleli su se da to neće zaboraviti, i nikad nisu. Dražen je bio posebno neugodan za Real Madrid, Cibona je pobjeđivala Real u europskom Kupu prvaka svaki put, i mržnja se povećavala. Kada se Dražen pridružio Realu, bilo je to kao bitka ega između njega i Fernanda Martina, koji je bio šef u svlačionici. Martin je zahtijevao više šuteva na utakmicama, ali Dražen je uvijek bio taj na kojeg se gledalo. Pozornost medija i navijača je bila na Draženu, i to je izluđivalo Martina. Bilo je gotovo svakodnevnih tenzija u svlačionici između Dražena i Martina. Pogotovo nakon finala Kupa pobjednika kupova u Ateni. Postoji poznata fotografija slikana u avionu s kojim su se vraćali iz Atene za Madrid. Dražen, trener i predsjednik imaju zdravicu, a ostatak momčadi je razdvojen od njih. Kao dvije podijeljene momčadi.'

Hoćete li opet posjetiti Hrvatsku?
'Teško je reći. Želio bih doći s kćerkom i sinom, koji se treba roditi za nekoliko mjeseci. Kada porastu, moći ću im objasniti tko je bio Dražen.'

Kakva je, po Vašem mišljenju, Draženova ostavština?
'Moja razmišljanja o Draženovoj ostavštini su ta da je Dražen zapravo življi nego ikad. Tako dugo dok je Dražen u nečijem sjećanju, on će uvijek živjeti. Prošlo je 20 godina otkad je poginuo, i još uvijek gledam i slušam kako očevi govore svojoj djeci o njemu. Sada je veliki sajam knjiga u Madridu i ja ću ovog petka, 7. lipnja, potpisivati knjige, i mogu vam reći da od svih košarkaških knjiga koje sam dosad napisao, ova o Draženu je još uvijek najtraženija. Vidim mnogo ljudi kako prolaze, i veliki postotak njih govori o njemu i njegovim danima u Madridu i u NBA ligi, a djeca slušaju s velikim poštovanjem, djeca koja nisu nikad čula o njemu. Dražen je danas takav igrač kakvog je teško pronaći, gotovo nemoguće. Igrači s takvom karizmom i privlačnošću podsjećaju na mnoštvo dobrih uspomena.'