Male su, ako ikakve, razlike u izborničkim danima Bilića, Štimca Kovača. Zajedničko im je to da su svi došli na klupu reprezentacije s jako malo trenerskog iskustva i samo na račun imena iz igračkih dana. To nije uvijek loša stvar, ali kao što je očito na našem primjeru, ne mora uvijek uspjeti. Nakon što se manje više osam godina ponavljaju iste stvari, može se zaključiti da su prve godine Bilićevog mandata samo iznimka, izazvana svježim kadrom i faktorom iznenađenja, a sve od onda je hrvatska realnost i limiti ovih igrača koji čine 'Modrićevu generaciju'.

Problem Kovača, kao i njegovih prethodnika je jednostavan. U reprezentaciji ima igrače razine x koji s tom razinom dolaze iz svojih klubova. Ta razina nije loša, ima kvalitete, ali treba ju unaprijediti da bi zaista pokazala nešto, treba dostići razinu y. Razina y je ono što želimo i mislimo da možemo igrati, to bi bila razina jedne Nizozemske, Belgije, Italije, možda samo koračić ispod Njemačke, Argentine, Brazila i Španjolske (donedavno). Problem je kako dovući igrače od razine x, s kojom dolaze u reprezentaciju, do razine y koju želimo.

Na razinu x izbornici nemaju baš nikakav utjecaj, to je stvar igrača i rada u klubovima te njihove pojedinačne kvalitete. Razina y je ono što bi trebalo biti produkt izborničkog rada. Razina y je kada Van Gaalove trupe izgledaju bolje nego što je pojedinačna vrijednost igrača (osim trojke naprijed), razina y je ono što nam je pokazao Meksiko, viša ukupna vrijednost momčadi nego što je puki zbroj vrijednosti pojedinaca. Nažalost, naši izbornici ne uspijevaju povećati razinu y već godinama, dapače, čini se čak kao da ju spuštaju ispod ulazne razine x.

Dosta sa matematičkim metaforama, hrvatski igrači i hrvatska reprezentacija ne igraju dobro. Možemo pričati o tome da nismo uspjeli nametnuti svoju igru, ali onome koji prati je jasno da smo upravo to jedino i uspjeli, Hrvatska je igralo točno onako na SP kako igra veće godinama, još od ciklusa kvalifikacija za Južnu Afriku; sporo, nepoduzetno, kukavički. Izbornici ne uspijevaju podići razinu, ali to nije isprika igračima da na terenu liče na miševe, a ne na ljude. No, ovo je ipak priča o izbornicima.

Potpuno je nejasno da izbornik nakon odrađenih mjesec i više dana priprema dođe na SP i onda kemija sastav, to se jednostavno ne smije dogoditi. U tri utakmice SP-a Niko Kovač ne bi smio biti u dvojbi tko mu je lijevi bek, a tko prednji vezni jer je imao mjesec dana da te dvojbe riješi. Pazite, mi vidimo 90 minuta igre i svima je jasno da Pranjić nije i ne može biti lijevi bek. Niko Kovač vidi te igrače svaki dan po nekoliko sati na treninzima, osim ako se na tim treninzima Pranjić nekim čudom pretvara u novog Roberta Carlosa, Kovač je dvojbe morao odavno riješiti.

Ista stvar za prednjeg veznog; kemijati između Kovačića, Sammira Modrića je smiješno. Ako se na SP Kovač još uvijek ne može odlučiti onda je uludo potrošeno mjesec dana priprema. Na stranu neshvatljiv potez da Rakitić praktički nije ni dobio priliku na isturenijoj poziciji na kojoj je najbolji, Kovač se nije smio dovesti u situaciju da počinje s Kovačićem, ali da nije zadovoljan, pa bi onda malo Sammira, pa ipak Lukicu. Reprezentacija nije poligon za njegove preferencije ili valunge, nakon mjesec dana priprema ne smije biti boga da izbornik ne zna što od kojeg igrača može dobiti.

Pomaka u igri nema baš nikakvog, Hrvatska igra neshvatljivo dosadan i teško gledljiv nogomet i to bez obzira na to tko je protivnik. Niti utakmica s Kamerunom nije bila delicija, jednostavno je Kamerun toliko loš i demoraliziran da smo im silovali nekoliko golova. Ali, naše akcije, ako se tako uopće mogu zvati, su tako trome, tako bezidejne. A u vezi si tepamo da

imamo same kreativce, čak smo se odrekli klasičnih zadnjih veznih igrača. Onda pogledate Nizozemsku. Iza terceta Sneijder-Robben-Van Persie igraju igrači koje naša javnost ne bi nikad stavljala u istu rečenicu s Modrićem ili Rakitićem. Ti igrači nisu prvi u redu kad se priča o kreativcima, ali Nizozemska igra brzo, dinamično i, gle čuda, kreativno.

Zašto? Zato jer se zna tko što mora raditi, koliki su čiji limiti i ne pokušava se isčarobirati nešto što je nemoguće. Nizozemska ne stavlja na krilo tehnički retardiranog igrača pa se onda čudom čudi kako ne može uštopati loptu ili nabaciti pošteni centaršut, Nizozemska ne pomakne Sneijdera u zadnji red vezne linije pa onda očekuje od njega da i igra odgovorno i rješava utakmice, Nizozemska ne robuje 'kapetanima' i 'zaslužnim igračima' koji joj usporavaju igru, nego su na prvenstvo poveli momčad domaće lige pojačanu s nekoliko istinskih klasa i stvar funkcionira. A funkcionira zato jer imaju izbornika koji je od tih igrača uspio postići razinu y, unatoč činjenici da nema igrače koji su 'mozgovi' Reala ili Barcelone.

Mi radimo sve suprotno, mi mislimo da samo zato što mi sebe deklariramo kao momčad koja želi igrati lijep i efikasan nogomet da će se to nekim čudom dogoditi. I ako deklariramo – Mandžukić je najbolji napadač Europe, pa će on automatski trpati kao na traci. I da, ako svi jednoglasno proglašavamo Modrića za najboljeg veznjaka Europe da će se šanse samo stvarati same od sebe. Ali, već tko zna koje prvenstvo zaredom se suočavamo sa brutalnom istinom da tako nije. Da unatoč tome što sami sebe proglasimo za najbolje i za 'tihe favorite' svakog natjecanja, da nam ipak uvijek nešto nedostaje, i to ne malo, nego jako puno. A tu razliku bi trebali nadoknaditi ljudi s klupe vođenjem momčadi.

Niko Kovač će po svemu sudeći dobiti daljnji mandat da pokaže što zna. Iz dugog i bolnog iskustva znamo da kad se jednom izigra povjerenje nacije u nogomet da se ono skoro pa nemoguće vraća. Od sljedećeg ciklusa Kovač više nije 'onaj koji nas je spasio od Štimca' nego 'onaj koji je krivac za naš nastup na SP'. I to će se teško promijeniti. Na Kovaču je da dokaže suprotno!