Svjetsko prvenstvo je pred vratima. U JAR-u će se 19. put susresti najbolje reprezentacije, a dosad je najvredniji nogometni pokal osvajalo tek sedam zemalja
Uz Olimpijske igre, Svjetsko nogometno prvenstvo je najveći sportski događaj. Dana 13. srpnja 1930. odigrana je prva utakmica (Francuska – Meksiko) završnice turnira najboljih reprezentacija. Domaćin i kasniji pobjednik bio je Urugvaj, a za prvi naslov borilo se 13 nacionalnih sastava. Nije bilo televizijskog prijenosa, igrači su igrali iz ljubavi, a Fifa nije davala nikakve novčane nagrade.
Jedina poveznica s današnjim modernim vremenom bili su puni stadioni. Sve ostalo se u tih 80 godina u potpunosti promijenilo. Tako je u 2010. Međunarodna nogometna organizacija za 32 sudionika osigurala 420 milijuna dolara, u kvalifikacijama za turnir u JAR-u sudjelovale su 204 zemlje, domaćin je u osiguranje, infrastrukturu i stadione morao uložiti milijarde eura, a cijeli svijet je zbog televizije i interneta postao veliko selo kojem ništa ne može promaknuti.
O najvažnijim detaljima sa svakog nogometnog turnira za Fifin pokal napisane su tisuće knjiga i snimljene na stotine dokumentaraca. No ako bi se cijela ta nogometna povijest zgurala u nekoliko najvažnijih činjenica, iako je to nemoguće, to bi glasilo ovako:
Brazil je najjača nogometna nacija - pet puta bio je na krovu svijeta (1958, 1962, 1970, 1994. i 2002). Slijede Italija s četiri naslova (1934, 1938, 1982. i 2006) i Njemačka s tri (1954, 1974. i 1990). Po dva puta bili su najbolji Argentina (1978. i 1986) i Urugvaj (1930. i 1950), a po jednom Francuska (1998) i Engleska (1966).
Zemlje domaćini: Urugvaj (1930), Italija (1934), Francuska (1938), Brazil (1950), Švicarska (1954), Švedska (1958), Čile (1962), Engleska (1966), Meksiko (1970), Njemačka (1974), Argentina (1978), Španjolska (1982), Meksiko (1986, drugi put), Italija (1990, drugi put), SAD (1994), Francuska (1998), Japan i Južna Koreja (2002), Njemačka (2006, drugi put) i JAR (2010).
Svako prvenstvo ima i svoje zvijezde kojima se svijet divi. Neke od njih su se okitile titulama, a neke nikada nisu podigle najvredniji nogometni trofej. Stabile, Nejedly, Orsi, Leonidas, Jašin, Ademir, Ghiggia, Schiaffino, Beara, Kocsis, Puskas, Fontaine, Garrincha, Pele, Jerković, Masopust, Eusebio, Beckenbauer, B. Charlton, Moore, Müller, Jairzinho, Lato, Cruyff, Kempes, Rossi, Boniek, Zico, Maradona, Socrates, Dasajev, Lineker, Platini, Schillaci, Matthäus, Milla, Romario, Baggio, Stoičkov, Šuker, Zidane, Ronaldo, Cannavaro, Buffon… To su samo neka od imena kojima se svijet klanjao i koja su svojim golovima, obranama ili potezima pisala nogometnu povijest.
Što se tiče Hrvatske, i ona ima bogatu povijest na SP-ima. Hrvatski igrači su se istaknuli prvo u dresu bivše Jugoslavije - tako je Vladimir Beara 1958. u Švedskoj bio najbolji golman natjecanja, a 1962. u Čileu je Dražan Jerković s četiri gola podijelio titulu najefikasnijeg strijelca s Garrinchom, Vavom, Albertom, Sanchezom i Ivanovim.
Od svoje neovisnosti Hrvatska je bila na tri SP-a u nizu i tek će sada propustiti jedno, ovo u JAR-u. Na prvenstvima 2002. i 2006. 'kockasti' nisu prošli skupinu, ali su zato na svojem prvom nastupu napravili povijesni uspjeh - Blaževićevi izabranici osvojili su 1998. treće mjesto, a Davor Šuker je sa šest golova bio zlatna kopačka – prvi topnik u Francuskoj. Bili su to dani ponosa i slave.
