Prije dva tjedna na rasporedu brazilske lige bila je utakmica Gremio-Atletico MG, dvoboj dva velika nacionalna kluba koji bi po svim karakteristikama zaslužili utakmicu s punim stadionom. Gremio je jaka i tradicionalna momčad, Atletico aktualni prvak Južne Amerike, a u njihovim se redovima nalazi i Ronaldinho, čovjek koji je nekoć bio ikona upravo Gremija. Na stadionu, novoizgrađenoj Gremio Areni (koja ima kapacitet preko 60.000 mjesta), našlo se ni 10.000 posjetitelja, a s obzirom na veličinu i stanje tog zdanja, tribine su izgledale praznije od onih maksimirskih, i to kad igra Lokomotiva.

Već to daje naslutiti da Brazilci od ovog Svjetskog prvenstva neće dobiti ono čemu su se nadali – sportski i financijski El Dorado – već puno prije prazna obećanja političara koji će, nakon što cijela stvar bude gotova, mahati papirima i studijama koje su predviđale financijski bum te objašnjavajući da se on nije dogodio zbog nespretnog spleta okolnosti. Brazil je imao solidne stadione te je plan bio ostati na prihvatljivih milijardu dolara ulaganja, prije svega iz privatnog sektora. Taj se plan u potpunosti izjalovio. Ne samo da se procjenjuje da je na stadione potrošeno čak četiri puta više, već je većina novca došla iz džepova poreznih obveznika (o ostalim infrastrukturnim ulaganjima da ne govorimo). Kako su prošla svjetska prvenstva pokazala, taj događaj ne nudi ni turistički ni marketinški bum, a razlog je jednostavan – zbog previsokih očekivanja (a ona su u Brazilu dosegnula epske razmjere) stvara se višak ponude koji potražnja nikad ne dosegne.

Jedina dugoročna dobit koja se može izvući iz ovog događaja primjer je Njemačke koja je na temelju ugošćivanja Svjetskog prvenstva izgradila novu klupsku i stadionsku infrastrukturu. Tada su to također platili porezni obveznici, ali radi se o zemlji s najvećom prosječnom posjećenosti nogometnih utakmica (u prvoj ligi) te državi sređenih financija i modela financiranja, pa cijela stvar i danas nekako pije vodu. U Brazilu se to očito neće dogoditi, a prvi dokazi stižu već ove sezone iz brazilskog prvenstva, jer velebna izdanja zjape frapantno prazna.

Razlozi neuspjeha isti su oni zbog kojih se Hrvatskoj nisu isplatile sve sjajne dvorane rukometnog prvenstva, zbog kojih silni stadioni u Africi zjape prazni te zbog kojih se grčka ekonomija i dalje oporavlja od projekta Olimpijskih igara. Umjesto financijskog uzleta, Svjetsko prvenstvo donosi nešto drugo, što su odlično u svojoj knjizi Soccernomics objasnili Kuper i Szymanski:

'Ako se ostvare ona najbolja predviđanja, Brazil neće postati bogatiji. Svjetsko prvenstvo je puno prije tek skup financijskih transakcija: od žena muškarcima (koji će se više zabavljati), od brazilskih poreznih obveznika prema Fifi i svim svjetskim navijačima te od brazilskih poreznih obveznika njihovim klubovima te građevinskim kompanijama, a one su najviše profitirale od cijele stvari. Sasvim je moguće da brazilsko društvo zaslužuje ove transakcije, ali treba biti jasan i reći da je posrijedi samo to i ništa drugo; financijske transakcije od Brazila kao cjeline prema posebnim interesnim grupama, kako tuzemnim, tako i inozemnim. Svjetsko prvenstvo ne nudi ekonomski procvat. Njegovom organizacijom Brazil žrtvuje dio svoje budućnosti kako bi ugostio baš taj događaj.'

I to je to… Svjetsko prvenstvo ne donosi prosperitet, bolju budućnost, niti cestovnu ili sportsku infrastrukturu kakva je potrebna zemlji poput Brazila. Ono što donosi je veliko veselje ljudima diljem svijeta te u Brazilu, a ono će biti nemjerljivo veće ako ga brazilska reprezentacija i osvoji. Sve to ti će isti porezni obveznici plaćati kasnije, ali zapravo – koga briga za kasnije. U Hrvatskoj smo taj primjer naučili na raznim arenama, sada će i Brazilci naučiti na svojima.