Zahtjevnu olimpijsku sezonu Damir Martin je zatvorio na elitnim pozivnim regatama u SAD-u. Pobijedio je u sprintu u svom skifu.

‘Ukupno su bile četiri utrke. Vozio sam čak i u osmercu s ponajboljim veslačima svijeta, ali svi smo bili izvan forme. Na kraju smo bili sedmi, a klinci s koledža su se nabrijali i pošteno nas razvukli. Sezona je sada i službeno gotova i vrijeme je za odmor,’ počinje za tportal dvostruki srebrni olimpijac. Ovaj ‘odmor’ kod Martina je relativan pojam...

‘Još uvijek obavezno odradim jedan trening dnevno, a drugi po guštu... Kad hvatam formu, onda je baš sve podređeno veslanju. Dva, tri treninga na dan i puno rada na preciznosti pokreta, finesama i ‘finim detaljima na živčanom sustavu’. Trening traje dva sata, od toga sat i pol čistog veslanja.’

Rat ga je snašao s tri godine. Prošao je i horor sadističkog bombardiranja u skloništu i konc logora u Srbiji. Uslijedile su epizode u Njemačkoj, pa vrlo skromni uvjeti u Zagrebu. Ubilo ga nije, ojačao je!

‘Bio sam dosta živo dijete i roditeljima uz taj težak period života nije bilo lako. Nisam im baš olakšavao, ali bili su dovoljno jaki da me uspiju provesti kroz sve to, a da nisam osjetio koliko nam je teško,’ odaje priznanje najbližima najspremniji hrvatski sportaš koji svoj sportski put nije počeo veslanjem.

‘Prvo sam plivao kod današnjeg kondicijskog trenera Pere Kuterovca i nakon četiri godine se prebacio na veslanje. Bilo je polugodište u petom razredu, imao sam 11 godina. Na početku je veslanje bila igra, a u mlađim juniorima sam shvatio da mi to može postati epicentar života,’ sjeća se perioda života u kojemu je veslao u svim kombinacijama. Gradio se kao veslač.

‘Tada sam odskakao na ergometru, ali na vodi sam u međunarodnim okvirima bio neka sredina, prosjek. Godinama mi je sazrijevala spoznaja da sam zaista jako dobar, a 2005. na svom prvom SP-u vozio sam četverac bez kormilara i to mi se jako svidjelo.'

Četiri godine kasnije, kada mu je bila 21, počela je zlatna priča hrvatskog četverca. Sinkovići, Martin i Šain harali su svijetom sve do OI i Londona.

'U svjetskom kupu 2009. u Španjolskoj vozili smo dublove. Sinkovići su bili treći, a Šain i ja četvrti. Možda sekunda nas je dijelila... Onda smo si rekli - ajmo probati zajedno, sjeli smo i trenirali tri tjedna prije prvog nastupa i u njemu odmah pobijedili tada dominantne Poljake. Ostatak priče znate...'

Dugačak zlatni niz stao je na Olimpijskim igrama. Kako danas gleda na to finale i odluke uoči finala?

'Malo smo se igrali s veslima u Londonu, mislili smo da smo pametniji nego što smo bili. Bili smo klinci, a trener nesiguran i napravili smo postav kao u polufinalu. Ali stao je vjetar i počela je kiša… Očekivali smo brdo, bila je nizbrdica, falilo nam je brzine i ostali smo srebrni.'

Godinu kasnije uzeli su još jedno svjetsko zlato i rastali se.

'Odlučio sam se za skif, ali ionako težak prijelaz otežala je ozljeda leđa. Pauzirao sam četiri mjeseca i krenuo u nepoznato. Nisam znao koliko vrijedim u svjetskim okvirima i zadao sam si da što češće ulazim u finala. Konačan cilj bio je finale u Riju. Prvo me iznenadio EP 2015., gdje sam pobijedio Syneka, i to dosta uvjerljivo, i krenulo je dodatno upoznavanje sa sobom, čamcem i natjecanjem. Praktički sam ispočetka učio utrkivanje.'

Na Igre u Brazil došao je kao jedan od favorita i osvojio srebro. Zlato je pobjeglo za manje od stotinke sekunde.

'Iskustvo iz te dvije sezone skupio sam u te četiri utrke i izvukao najbolje što sam mogao. Slika fotofiniša nije Photohop, izobličenost mog broja bila je veća jer mi je brzina u finišu bila veća. Gleda se samo onaj centimetar kod ciljne ravnine, a taj je bio u korist legendarnog Drysdalea. Proslavio sam ga kao zlato jer je on bio svjetski prvak u skifu već kada sam ja kao junior isprobao četverac, i cijelu moju karijeru on je konstantno prvi ili drugi. On, Synek i Tufte su ikone veslanja, a ja sam se uspio uvući u tu priču i zapapriti ju.'

Tamo, podvlačio je već Martin - nema finti. Svaki trenutak svakog treninga jedino je oružje koje ima svaki skifaš. To nije lako mentalno izdržati.

‘Imam dva trenera koja se bave samo psihološkim aspektom mojih priprema. Uz mišiće, i um mi mora biti spreman na svaku situaciju. Vježbamo svaki dan i provodimo set raznih vježbi koje mi pomažu da naučim baratati sobom i u mentalnom dijelu.'

Pet, šest sati treninga dnevno nije mu dovoljna zanimacija... Obnaša i dužnost predsjednika komisije sportaša u HOO-u.

'Predsjednik sam te komisije, a Zlatko Mateša me predložio za dopredsjednika HOO-a pa sam i na toj funkciji. Na žalost, ne mogu biti na sjednicama zbog priprema, ali pošalju mi prijedloge i zaključke pa znam o čemu je riječ. Najviše vodimo računa o obrazovanju sportaša. Kako akademskom, tako i upućivanju u prava koja se sportom mogu dobiti. Cilj je uspostaviti bolji kontakt na potezu od olimpijskog vrha do samog sportaša i sada ćemo po klubovima slati newslettere koji objašnjavaju kategorizacije sportaša da i oni koji nisu kategorizirani vide što bi im to donijelo. To jako malo njih zna… I cilj je pomoći sportašima da si grade karijere nakon sportske karijere.'

‘Baš sam sada u Vukovaru. Jučer je bio Lino višebojac, a danas u Vinkovcima primam nagradu za najboljeg sportaša županije. Dođem u Vukovar kad mogu, a iako svojim domom smatram Zagreb, u kojem živim od četvrte godine, nikad neću zaboraviti otkuda dolazim', završava 28-godišnji veslač koji sigurnim zaveslajem krči put u prvorazrednu legendu svoga sporta.Vukovarac. Uzor i dika gdje god se pojavi, na ponos svog rodnog mjesta.