Relativno se davnom čini 2002. godina kada ste debitirali za Hrvatsku, no još uvijek trajete na najvišoj razini. Koja je tajna dugovječnosti i izuzetne fizičke spreme?

'Nema tu tajni. Mislim da je moj put i način održavanja fizičke spreme zapravo relativno rano počeo. S 22 godine već sam bio upoznat s jednim dodatnim sustavom rada koji sam iz godine u godinu sve više prakticirao, modernizirao, kako se struka razvijala, i naravno da mi je to jako pomoglo u karijeri. Taj dodatni rad, velika količina rada, to je jedini moj recept. Uz, naravno, neku genetičku predispoziciju koju sam imao. Ključ moje dugovječnosti leži u jednome, a to je rad', rekao je za hns-cff.hr Olić.

Nakon 100 nastupa, gdje pronalazite motiv za nastupanje u reprezentaciji? Kada ste nastupili protiv Bugarske, jeste li razmišljali da biste mogli 100 puta zastupati Hrvatsku?

'Moram priznati da nisam toliko daleko razmišljao. Kada sam bio u Brazilu, pričao sam s izbornikom Kovačem, bio sam na 94 ili 95 nastupa i razmišljao o opraštanju. Poznavajući ga cijelu reprezentativnu karijeru - bio mi je deset godina suigrač - sada je kao trener izrazio želju da ostanem u reprezentaciji. Razmišljao sam da je realno da odem, no nisam se htio opterećivati time. Kroz taj razgovor u Brazilu, nisam mogao reći ne. Rekao sam da ćemo to ostaviti otvorenim. Ako budem igrao u klubu, i ako će me izbornik trebati, ako me treba momčad, tu sam. Nemam pravo reći ne. U tom sam trenutku odagnao misli da se trebam oprostiti, ako me izbornik treba, to je moja obveza, Hrvatska je bila i ostala moja obveza. Tako je došlo do te brojke od 100, u Italiji na San Siru, nije priča mogla biti ljepša. Osjećam se nekako ispunjeno, lijep je osjećaj. Mislio sam da nema razlike, ali ima. Pričao sam i sa Šimunićem, rekao mi je idi do 100, to je posebno.'

Sigurno pamtite brojne lijepe, ali i tužne trenutke u ovih 100 nastupa. Možete li izdvojiti utakmice koje ćete najduže pamtiti?

'Od poraza, najteže mi je pao poraz protiv Turske na EP-u 2008. godine. To je bio takav splet okolnosti. Izgubio sam dva finala Lige prvaka, ali nisam toliko tugovao kao tada. Ta zadnja sekunda, tu sam se raspao, mjesec dana sam bježao od svake pomisli na nogomet. Što se najboljih trenutaka tiče, iako je to bio moj početak i na SP-u u Koreji i Japanu sam bio nepoznat igrač, dao sam gol Italiji i dobili smo utakmicu s 2:1. Po prvi puta moje ime dospijeva na svjetsku scenu. To me bacilo u orbitu, tada je počela moja reprezentativna i klupska karijera.'

Prošli ste brojna velika natjecanja s Hrvatskom, pa možete osjetiti potencijal i kvalitetu aktualne momčadi – ako se uspije plasirati u Francusku, može li Hrvatska ostvariti bolji rezultat od samog plasmana?

'Za uspjeh nije bitna samo momčad. Mi smo protiv Turske lako mogli proći dalje i boriti se za medalju. Ova reprezentacija nije nimalo lošija, uvjeren sam zapravo da je i bolja. No, puno toga utječe na ishode, puno se toga mora poklopiti, treba te i sreća pomaziti. Vjerujem u ovu momčad, imamo sve - potenciju, brze i eksplozivne igrače, kvalitetu, mirne igrače, skup zaista kvalitetnih igrača i izbornika koji je studiozan, ništa ne prepušta slučaju, sve želi isplanirati prije nego uopće dođemo do cilja. Želi moderan nogomet, da budemo oni koji će već kroz ove kvalifikacije biti dominantni, da se plasiramo s jednom dobrom prezentacijom. Kvaliteta je neupitna, ali je pitanje i ždrijeba i sreće i puno drugih čimbenika. No, imamo kvalitetu za dobar rezultat.'

Hrvatska je odlično krenula u kvalifikacijama, pokazuje li to da je momčad prihvatila izbornikove ideje i da se može očekivati nastavak te uzlazne putanje?

'Normalno, izbornik je tek došao prije SP-a i trebalo je vremena. Nije to klub gdje su igrači stalno zajedno, ovdje imamo dva treninga i idemo dalje. Nema puno vremena za razradu igre, nije lako raditi u takvim uvjetima. U ove smo kvalifikacije krenuli po planu, sve izgleda dobro, ali još nismo niti na pola puta. Važna je utakmica s Norveškom, moramo biti ozbiljni, pobijediti i nastaviti tim putem pa tek na kraju možemo pričati o uspjehu.'

Navijači vas obožavaju zbog angažmana, truda i srca s kojim igrate – koga biste u tom smislu smatrali svojim nasljednikom u reprezentaciji?

'Ima ih više. Naravno da smo mi kao napadači više u očima navijača, ali izdvojio bih Srnu koji je dugi niz godina ovdje, koji isto tako igra s velikim angažmanom za reprezentaciju i za mene je primjer kapetana. Tu je i Mandžukić koji igra tim stilom, kao i puno drugih. Mislim i da smo kao momčad protiv Italije igrali tako, od prvog do onih koji su ušli.'