Prva dva pokušaja (1900. u Parizu i 1904. u St. Louisu) svela su se na dvoboje sveučilišta, a sudjelovali su samo igrači s kontinenta na kojem se natjecanje održavalo. Godine 1908. u Londonu prvi se put pojavljuju reprezentacije, a dominantna je bila Velika Britanija. Ipak, svi suci su bili domaći ljudi, pa taj trijumf treba uzeti sa zadrškom. Britanci četiri godine kasnije u Švedskoj ipak potvrđuju da su najbolji. I u toj, drugoj fazi sudjelovale su samo reprezentacije iz Europe.

Slijedi pauza zbog Prvog svjetskog rata, a još samo 1920. postoje zemljopisna ograničenja. Belgija u Anwerpenu osvaja zlato i zatvara eru 'kontinentalnih olimpijskih smotri'.

Uslijedio je Pariz 1924. i prvo pravo nogometno natjecanje svjetskih razmjera. 12 godina ranije olimpijski odbor je vodio živu raspravu treba li tako nepopularan sport kao što je nogomet uopće uvrstiti u program igara. Sada tih dilema više nije bilo, organizatori su trećinu ukupnih prihoda ubrali kroz nogometni turnir.

Europljani su favoritima smatrali Talijane i Mađare. Znalo se da dolaze južnoamerički prvaci Urugvajci, ali oni nisu nikada putovali u Europu i bili su potpuna nepoznanica. Prvi meč odigrali su pred samo tisuću gledatelja i deklasirali Jugoslaviju sa 7:0. Europljani su sada obratili pozornost i čudo s La Plate u četvrtfinalu protiv SAD-a došlo je vidjeti 10.000 ljudi. Urugvaj je s pet pobjeda uzeo zlato i četiri godine kasnije u Nizozemskoj će obraniti tada najcjenjeniji naslov.

Više o junacima i specifičnostima te generacije u sutrašnjem izdanju 100 nogometnih priča sa svjetskih prvenstava.