Klopp ne treba mijenjati premisu kako je sam protivnik najbolji playmaker i kako će oduzeta lopta po presingu rezultirati ulascima u šansu. Pogotovo u kontekstu Lige prvaka gdje reaktivan protivnik ima dobru šansu u dvije utakmice proći dalje i stvoriti rezultat.

Usporedimo li ovu sezonu sa onom 2012/13 BVB postiže 1.3 gol naspram 2.4 Zanimljiv je drugi regres koji objašnjava manjak golova; ove godine je broj oduzetih lopti 19.4 naspram 22.5, a broj presječenih dodavanja se smanjio sa 17.2 na 14.4. Najindikativniji podatak je kako su Kloppove trupe 2012/13. u napadačkoj trećini terena

osvajale 8.4 lopte, ove sezone se brojka zaustavila na samo 4.1. Zaključimo kako se ekipe manje kockaju ili više predaju loptu Borussiji, ali ne može se zanemariti kako je dvostruko više lopti osvajano u tim najopasnijim zonama terena. Kako onda da Klopp borbu za loptu preseli sa sredine terena 20ak metara više?

Okrenemo li se konkurenciji vidimo kako danas većina ekipa igra s jednom špicom ili čak bez nominalnog napadača. Težnja za kontrolom igre i sredinom terena pretvorila je drugog napadača u dodatnog playmakera. Za posljedicu to ima prilagodbu protivnika, zbog viška ljudi u sredini terena, fokus gradnje igre se prebacuje na stopere. Koncepcijski, igrači na tim pozicijama imaju najbolji pregled terena ispred sebe i najviše vremena na lopti. Posljedično, takav trend ima za rezultat stopere koji 'igraju' nogomet, koji su brzi, ali kojima, zaista očekivano, nedostaje ona čvrstina i obrambena nauka koju su imali igrači u svoje vrijeme sinonim za tu poziciju. Usporedimo samo stil igre najboljih stopera današnjice (recimo Thiaga Silve ili Hummelsa) s jednim Nestom, Staamom i ostalim starim majstorima zanata.

Moderni braniči svoju snagu crpe u tome što većinom igraju dva na jedan s napadačem, tako maskiraju koncepcijske nedostatke koje imaju, navike koje su izgubili, a imaju mogućnost iskoristiti svoju tehničku potkovanost. Logični odgovor bi onda bio uzvratiti udarac koristeći dva napadača. Tim više što Klopp

u svojoj paradigmi ne ovisi o posjedu lopte, ne treba mu dodatni veznjak kako bi kreirao u sredini i kontrolirao loptu. Podižući zadnju liniju teren se skraćuje, a protivnik se dočekuje u zonskom presingu. Takva formacija omogućuje onaj fokus presinga na komadu terena 30 puta 30 metara, ideal kojem je težio u početku. Slično ćete objašnjenje moći vidjeti kada Wenger objašnjava prednosti 4-4-2 sustava igre, posebno u defenzivnoj fazi. Zašto ga on ne koristi ostaje nepoznanica, ali navodi kako je upravo ta formacija najbolje prilagođena dimenzijama nogometnog igrališta.

Nešto slično je tvrdio i legendarni Sacchi, bazirao je igru na prostorima 25x25 i prisiljavao protivnika da sam sebi naudi. Njihov argument je sasvim logičan; kad zamislimo formaciju 4-4-2, 2 stopera, 2 središnja vezna i napadači pokrivaju 60% terena, ostala 4 igrača, pokrivaju 40. Matematički, to je najbolji način kako pokriti najveći dio terena, a u istom trenutku zadržati optimalni razmak između igrača koji omogućava svođenje igre u prostore 25x25 m, kao i razvijanje kontri i tranzicije. Uzmemo li u jednadžbu kako je Dortmund navikao u igru u visokom tempu i sjetimo se Kloppovog identiteta i izjave o playmakeru, dolazimo do zaključka kako je BVB itekako u stanju iskombinirati najbolje od onoga što su nam lani pokazali Atletico i Liverpool, pomažući se spoznajama prvih u defenzivnom segmentu igre a iskustvima drugih u izgradnji napadačke igre. I teško mi pada na pamet umjetnik koji bi bolje obradio te stilove od Jurgena Kloppa i njegovog heavy metal stila.