Halilhodžić je uvijek zračio samopouzdanjem osobe koja zna što radi. Iza sebe ima solidan rezultat i njegove ekipe često izgledaju dobro. Možda ne previše atraktivno, ali sigurno efikasno i kompaktni. Prije utakmice s Njemačkom najavljivao je Alžir koji će namučiti Ozila, Lahma, Mullera i društvo, a upravo se to i dogodilo u 120 minuta utakmice.

Zašto je Njemačka trebala 120 minuta da slomi 'slabašni' Alžir?

Low je u utakmicu ušao s pet veznjaka. Iako nisu svi nominalno veznjaci ipak su tako igrali. Gotze i Ozil bi ulazili u sredinu terena kako bi povezali redove, a tu su već bili Schweinsteiger, Lahm Kroos. Kad igraš bez krila netko ti mora dati širinu, a to su u ovom slučaju trebali biti bekovi Njemačke, Mustafi i Howedes. Bekovi koji su igrom slučaja stoperi i nisu uspjeli pomoći napadu koji je bio jalov. Jer ako nemaš širinu nemaš ni dubinu, rekao je to davno Luka Kaliterna i nema veće istine od tog nogometnog postulata.

Halilhodžićev odgovor je bio povlačenje svojih krilnih napadača, Feghoulija i Soudanija u svoje polje kako bi striktno čuvali bekove Njemačke. Često bi Alžir tako postajao 6-3-1.

Kako su ostali bez širine, Nijemci su 'morali' kroz sredinu, a tu je Alžir imao stalno dvojicu veznjaka ispred obrane i još jednog koji je pomagao. Kreirali bi trokut i jako je teško govoriti o nekim striktnim formacijama budući da je Alžir dosta agresivno s veznim igračima izlazio na Kroosa, Ozila, Gotzea ili bilo koga tko bi ušao u zonu terena 25-30 metara od gola M'Bolhija.

Kod rotacija pozicija, a to je nešto što Njemačka stalno radi, cilj je izvući protivnika iz formacije i kreirati prostor koji napadaš. Nema driblinga, nema pozicija, rotacijom i kretanjem bez lopte se traži prostor u koji dolazi lopta koju prihvaća igrač i ulazi u šansu. Međutim, kad protivnik stoji u zonskom rasporedu imaš problem jer nekad rotacijama štetiš sebi i nemaš pravi ritam napada, dok obrana i dalje brani prostor koji je zacrtala zaštititi. S druge strane postaješ previše okomit, ali i predvidljiv pa te protivnik lako čuva.

Upravo se to događalo Njemačkoj većinu utakmice. Imali su loptu na 40-ak metara od gola Alžira i nisu bili pretjerano opasni. U prvom dijelu su imali možda jednu priliku. Sve šanse su kreirali u razdoblju od 70 minute do kraja utakmice jer je tada vojska trenera Halilhodžića fizički pala.

Međutim, nije samo umor faktor zbog kojeg su bili opasniji. Jedan od razloga je i ulazak Schurrlea, koji je ušao umjesto Gotzea i otišao na poziciju desnog krila. S njim u igri Njemačka je dobila jednu direktniju i energičniju opciju na boku i preko te strane su kreirali tri ili četiri neugodnosti u malo vremena. Možda je i više od slučajnosti da je na kraju sam Schurrle zabio za 1:0 na samom početku produžetaka.

Bez prave širine nije bilo ni penetracije, a pošto je Schurrle donio mnogo dobrih stvari, njega možemo istaknuti kao 'X faktor' koji je odveo Elf dalje.

Njemačkoj je potrebna ta 'direktna' dimenzija u smislu igrača koji napada prostor i time rasterećuje Mullera koji se često izvlači po loptu čime povuče stopera. Međutim, često Njemačka nema igrača koji bi to kretanje iskoristio pravovremenim ulaskom. Gotze je u Dortmundu fantastično surađivao sa Kagawom i Lewandowskim, ali u reprezentaciji ima nešto drugačiju ulogu. Njemačka možda u nastavku prvenstva zaigra i sa dva klasična napadača, znamo kako je Low sklon eksperimentima u završnim fazama turnira. No, što god igrali, bekovi im moraju dati više u napadačkom dijelu igre, a za sada to nije bio slučaj, ne samo danas već od pripremne utakmice sa Srbijom.

Halilhodžić zaslužuju kapu do poda i sve pohvale, jer je savršeno pripremio momčad za ovu utakmicu, bilo fizički ili psihološki. Sve promjene koje je napravio pokazale su se ispravnima, a  ne samo da se plasirao u drugi krug, već je s jednim Alžirom protiv Njemačke otišao u produžetke! Stoga – Bravo Vaha…