Dobar je osjećaj kad za nekog zaboravljenog junaka iz kvarta, kojeg se maglovito sjećaš kao jednog od onih starijih što su ti kao klincu nekad imponirali, nakon mnogo godina ne čuješ da trune u birtiji, da se vratio s odvikavanja ili se ugasio u nekoj tipičnoj malograđanskoj šemi, nego da se čovjek, eto, otiskuje na puteve biciklom po Rusiji...

U našem smanjenom, autističnom društvu koje o izvanjskom svijetu rijetko misli i uči, ima nešto duboko pozitivno, mudro i nadahnjujuće u tri zagrebačka tipa koji nemaju potrebu izigravati superiorne alternativce, patetične pustolove ili pametnjakoviće, iako su u stanju sjesti na bicikl, izaći iz Kustošije ili Trešnjevke i pedaliranjem preći Euroaziju.

Sjedimo u separeu kafića u centru ruskog Sočija, domaćina Zimskih olimpijskih igara, i divanimo kao da smo na kavi na okretištu Jedanaestice u Črnomercu. Samo nam teme nisu Milanović, Dinamo i krediti, nego smrznuto more kod Krima, prelazak kineske granice, gostoprimstvo istočnih naroda i mentalitet ukrajinskih policajaca. Ovi tipovi u stanju su biti autentični svjetski 'putešestvenici' držeći bez prenemaganja nepretenciozan gard običnih tipova s, kak se veli, zagrebačkog asfalta.

Marko je već dobrano sporazumijevanje na ruskome, a i ostali su otkrili divnu zatajenu mudrost našeg naroda: kad pođeš na istok, kroz slavenski svijet, govori svojim jezikom - pusti engleski i oslobodi se. Doći ćeš do Tihog oceana sporazumijevajući se polaganim adaptiranjem svog materinjeg slavenskog jezika, progovorit ćeš ruski! A ako se budeš pravio Englez, imat ćeš problema u komunikaciji.

Od Zagreba prema Vinkovcima, pa Novom Sadu, tri prijatelja prešla su Dunav kod Bačke Planke, pa se vozila klisurama Nacionalnog parka Đerdap do Rumunjske. Zatim od Drobeta-Turnu Severina prema Bukureštu, pa još južnije prema Constanti i Galatiju. U Ukrajinu su ušli preko Moldavije, bili u neobičnom selu Giurgiulesti, kod Odese dospjeli do Crnog mora, pa prešli na poluotok Krim. Sevastopolj, Jalta i Kerč, gdje ih je na brodu za Rostov na Donu dočekalo smrznuto more.

'34 dana na putu, preko 3000 kilometara u siječnju i veljači', kažu momci . Za razliku od onih meteoroloških, problema s ljudima na putu nisu imali, kao ni u ranijim misijama. Jurodive - božje luđake u Rusiji se po tradiciji ne bi smjelo zlostavljati, pa Pedalince tako nisu dirali ni legendarno korumpirani ukrajinski i ruski policajci, iako je zagrebački trojac na biciklima jahao po provincijskim autoputovima.

'Ipak nas je više, često smo prljavi, neobrijani, s prtljagom na biciklima - čudni smo tamo ljudima. Ali nam obično izlaze u pomoć', govori Mladen Gaćeša

Ipak, za sočijsku misiju će reći da više ne spada u ono što Pedalinici smatraju opuštenim putovanjem na biciklu.

'Jedno je kad ideš na ljetne olimpijske igre, pa čak i u Peking, do kojeg nam je trebalo četiri mjeseca. A nešto puno ekstremnije je kad putuješ na zimske Igre, kad voziš po tragu automobila na zasnježenim autocestama i ne možeš otkopčati kaput jer se smrznuo', prispodobljuju momci.

Svoja veća putovanja (jer za njih odlazak na more više nije uzbudljiva relacija), trojac iz BK Pedalinac često veže uz sportske događaje poput olimpijskih igara, jer im to omogućava da dođu do sponzora. Iako neki imaju obitelj, na tim misijama troše svoje godišnje odmore, neki od njih i slobodne dane koje su natukli radeći prekovremeno, svoje ušteđevine - kako se već tko snašao. Još uvijek sanjaju da se puste biciklom u bijeli svijet bez imperativa, bez cilja na koji moraju stići u točno definirani dan. Sretno, momci! Doći će i taj dan.