'Ovo je Hajduk!', proglasila je Torcida na svojoj Facebook stranici, a parola se poput šumskog požara proširila društvenim mrežama.

Dante Stipica, rezerva odličnom Lovri Kaliniću, djeluje sigurno poput iskusnog rutinera – a jučer je odigrao tek treću u nizu utakmicu za Hajduk. Treću od četiri ukupno, jer jedini njegov raniji nastup datira još iz 2010.

Maloča i Milović najbolji su stoperski par lige: pouzdani, uigrani i koncentrirani kako u tekućim stoperskim poslovima, tako i u hitnim intervencijama. Vršajević i Jozinović igraju blizu gornje granice svojih mogućnosti i realne nedostatke nadoknađuju marljivošću, požrtvovnošću i srčanim pristupom.

Anđelković izuzetno dobro razumije svoju ulogu defenzivnog veznog, više se ne upušta u pretjerano riskantna dodavanja i ne 'ispada'. Bradarić je od potpunog mediokriteta i možda najslabije karike napredovao u taktički vrlo važnog igrača koji podjednako dobro djeluje u oba smjera: u zaustavljanju suparničkih napada i u izgradnji Hajdukovih, a čini se da mu je samopouzdanje silno naraslo.

Nakon što je dobar dio sezone hlađen na klupi, Andrijašević 'grize' i veseli se golovima kao 'tić' koji debitira za prvu momčad, a riječ je o igraču koji je već debitirao i za Hrvatsku. Pašalić igra jednostavno sjajno: jučer je opet demonstrirao kvalitetu zbog koje ga je uzeo Chelsea, a i asistirao je kod oba Magličina gola.

Kouassi je konstantna opasnost – iako možda nije posve na razini forme koju je prikazivao ranije u sezoni, vidljivo je da suparnici strijepe od njegove eksplozivnosti i čini se da u svakom trenutku može probiti obranu. A Maglica je radilica: veći dio posla koji obavlja nevidljiv je površnom gledatelju, ali i jako bitan. A jučer je usto i zabio dva komada.

Osim ovih igrača, Hajduk još ima Kalinića, Mikanovića, Milića, Sušića, Caktaša i Bencuna – svaki od ove šestorice u prethodnim je utakmicama barem jednom bio heroj. Bukva i Iluridze također su u pojedinim nastupima odigrali važne uloge, ali nisu još pokazali konstantnost. Abdukholiqov-Tima se jučer predstavio kao vrlo direktan igrač i pobrao simpatije Torcide. Još niz talentiranih mladića poput Bašića, Bashe i Malokua željno čeka svoju šansu...

Od skupine klinaca, anonimusa i 'polovnih' igrača Hajduk je rastao i izrastao u ozbiljnu momčad. Momčad koja zna što radi. Gotovo svaki od prvotimaca sada je barem za jednu razinu bolji nego što je bio na početku sezone. Naravno, zasluge za to ponajprije ima Igor Tudor – realno, najveća zvijezda bijele momčadi.

Trener je taj koji ih je toliko podigao (sjetimo se, većina predviđanja uoči sezone smještala su Hajduk iza Dinama, Rijeke i Splita), pripremio ga i učio razmišljati u igri. On je bio i njihov najveći kritičar, čak i kad su pobjeđivali, kao i motivator svojim žestokim temperamentom i stavom da je svaka utakmica kvalifikacijska za svakog pojedinca. Nije se nimalo libio izbaciti iz momčadi one za koje je procijenio da nedovoljno pridonose momčadi, čak i ako su koju utakmicu prije toga bili ključni: ranije Anđelkovića i Andrijaševića, sada Sušića.

Tudor je sad 10 mjeseci za kormilom Hajduka, što je za trenera MAXtv Prve lige već sasvim pristojan staž. Kad je preuzimao posao i najavio da teži igri po uzoru na Bayern i Borussiju Dortmund, gotovo svi su ga zbog toga ismijali, ali dokazao je svoju poantu. Splićani su u fizičkom i taktičkom smislu daleko najuvjerljiviji u ligi.

Hajduk je jučer protiv Slavena imao 74 posto posjeda lopte; u prvom poluvremenu čak 81 posto. Ali to uopće nije ni bitno.

'Posjed sam po sebi ne znači ništa, važan je samo ako iz toga stvarate šanse. Ponekad imate ogromnu dominaciju u posjedu lopte i time se zapravo samo branite, a to nije nogomet' – ovo je, a možda će vas to iznenaditi, u vrlo rijetkom intervjuu (svakako pogledajte!) prije dva tjedna izjavio danas najbolji trener na svijetu; trener kojeg smatraju 'fetišistom' posjeda. Pep Guardiola.

Aspekt Guardiolinog pristupa koji se vjerojatno najrjeđe spominje i razumije je osvajanje lopte na suparničkoj polovici. O važnosti toga govorili su (i to prakticirali) pioniri presinga i totalnog nogometa kao što su Rinus Michels, Valerij Lobanovskij i Tomislav Ivić; Marcelo Bielsa uzdignuo je taj element na razinu filozofije, a Guardiola insistira na tome da njegovi igrači napadaju 'u formaciji' – da bi linije bile što kompaktnije, kako bi u slučaju gubitka lopte brzo mogli ponovo osvojiti loptu.

Pogledajte Hajdukove napade – dovoljno je čak i samo situacije koje su dovele do golova. Hajduk napada u formaciji i pritišće zadnju Slavenovu liniju s četvoricom igrača. Pogledajte kako i koliko se Tudorovi momci kreću dok Hajduk ima posjed lopte – primjetno je da to nije neko nasumično gibanje, nego nešto namjerno i već automatizirano. Pogledajte kako prednji igrači pritišću da osvoje posjed kad ga izgube.

To, naravno, neće reći da je Tudor 'hrvatski Guardiola' – neki domaći novinari već su takve nadimke rezervirali za nekoga drugoga. Ali, kao što kaže Pep: 'Nije važan stil, nego ideja'.

Hajduk trenutno igra najmoderniji, najbolji nogomet u ligi, ali o napadu na naslov govori se samo 'ispod glasa'; pobjedu još 'ne sniva ni Pjaca ni Riva'. Razumljivo, jer takvo nešto još uvijek izgleda sasvim nerealno: da, Hajduk sve ima u svojim rukama i bit će prvak ako dobije sve utakmice do kraja prvenstva. Ali to se čini nemogućom misijom – puno je realnije očekivati da Dinamo, koji sada igra katastrofalno loše i ima sijaset raznih problema, negdje kiksa.

Nemojmo se lagati – Dinamo je taj koji ovo prvenstvo ima za izgubiti. Eventualni Hajdukov izazov ovisi o tome hoće li se Zagrepčani konsolidirati ili će dalje propadati. No bez obzira na to, Torcida i Split – i hrvatski nogomet – imaju se čime ponositi kad pogledaju Tudorovu momčad. Teško se sjetiti kad je Hajduk zadnji put igrao ovako dobar nogomet.