Ne valja dirati u idole, njihova pozlata nam ostaje na rukama

Potop, katastrofa, debakl, fijasko, užas, sramoćenje, horor...možete sami nastaviti niz upisujući riječi koje bi opisale igru Rijeke na Kantridi protiv Aberdeena u drugom pretkolu Europske lige i što je najzanimljivije svaka riječ koja ide u tom smjeru bi u potpunosti opisala igru i pristup Riječana. Nakon što se Dinamo opekao protiv Fole, Rijeka je odlučila preuzeti naslovnice svih sportskih tema vezanih za nogomet debaklom kojeg Kantrida u Europi ne pamti još od Partizana u sezoni 99'/00' kada su se igrale kvalifikacije za Ligu prvaka i kada je Kantrida unatoč porazu od 3:0 ispratila pljeskom aktere dvoboja.

Večeras je pljesak na Kantridi bio ironičan, pljeskalo se nekom novom osjećaju nemoći kojeg Rijeka od dolaska dvojca Volpi/Mišković na Kantridi nije pokazivala. Štoviše, ovo je prvi domaći euro poraz Rijeke u eri Matjaža Keka, te je prekinut niz bez europskih poraza na Kantridi koji je trajao još tamo od poraza od Metalista sada već davne 2009. godine. Umjesto očekivanog veselja i tradicionalnog vatrometa, Riječani su progutali gorku pilulu, te je teško opisati lica navijača nakon isteka 90 minuta, dok su se velike skupine navijača milile ustaljenim putevima i cestama dalje od Kantride, dalje od ružnog sna koji je zadesio, u posljednje vrijeme prilično idilična europska iskustva Riječana na domaćem terenu. Lako je biti general poslije bitke, no nakon večerašnje predstave ekipe Rijeke, u kojoj nije postojao jedan gram pozitive, kritike su očekivane, rekao bih čak i dobrodošle. Pa krenimo redom na uzroke poraza:

1) PRIPREME

Pripreme nogometaša Rijeke su tekle toliko nestvarno glatko da se doista na Kantridi očekivala sezona iz snova. Ekipa je praktički ostala na okupu, došlo je nekoliko zanimljivih imena, prvenstveno u vidu Bezjaka i Roshija, dok su veselili povraci Moisesa i Maleša; te je Kekov stroj izgledao kao da je namještao mehanizme na radnu temperaturu, dok su padali slovenski drugoligaš i prvoligaši, kao i prvak BIH. Odluka Keka i stručnog stožera se kretala u smjeru odigravanja ponešto lakših utakmica u kojima bi se igrači napunili samopuzdanjem i u kojima bi se uigrale prinove u sistem igre koji se kod Keka ne mijenja nikada drastično. Nakon mršavog remija u Zaprešiću i potopa protiv Aberdeena pripreme se mogu okarakterizirati kao promašene. Naime, dok se može Rijeci progledati kroz prste za rezultat protiv Intera, jer je tamo postojao voljni moment i izostala je doza sportske sreće kroz brojna pogađanja okvira gola; utakmicom protiv Aberdeena Rijeka je pokazala kako je miljama daleko od iole ozbiljnijeg nogometa, i to prvenstveno izostankom mentalne jačine kod igrača, koji kao da su zaboravili da su pred nekoliko mjeseci u EL-u pokazivali vrhunske predstave. S druge strane, Aberdeen je odigrao točno onako kako se očekivalo, otočki čvrsto, disciplinirano, bez ikakve filozofije, gotovo školski prikaz defanzivno postavljene ekipe koja kroz dvostruki blok bez previše improvizacije izlazi u kontre i polu-kontre. U pripremnim utakmicama protiv tako ozbiljno (čitaj normalno) postavljene ekipe se nije igralo, budući da su sve ekipe bile iz susjednih država koje imaju redom iste mane i boljke, koje se prvenstveno kreću u smjeru nemogućnosti zadržavanja koncentracije i provođenja osnovnih postulata nogometa u djelo tijekom šireg perioda nogometne utakmice. Nadalje, same pripreme susreta s Aberdeenom su odrađene diletantski, budući da je pristup bio podcjenjivački od samoga starta. Pritom ne mislim da je to apsolutna krivica Keka i stožera, jer skaut Željko Rukavina je gledao uživo obje euro utakmice Aberdeena, te je Keku prenio sve ono što je potonji mogao vidjeti i večeras od škotske ekipe. Problem je i u glavama igrača čime dolazimo do točke dva.

2) PRIJELAZNI ROK

Prijelazni rok se tek zakuhava u svoj svojoj jačini, a mnoštvo igrača Rijeke se već duže vremena sele na nove destinacije. Tako znamo da interes i upiti postoje za cijelu riječku užu obranu (Tomečak, Leovac, Mitrović, Lešković), dok bi njima trebalo priključiti Balaja za kojeg je bio zainteresiran rimski Lazio. U takvom stanju stvari kada se spominju mnoge destinacije i puno izdašniji ugovori od onih koje navedeni igrači primaju, jasno je kako koncentracija nije na najvišoj razini. Trakavica oko Tomečaka traje predugo i potpuno je vidljivo kako sam igrač na terenu ne pruža ni 50% svojih realnih mogućnosti, a očito je kako Tomečak nije usamljen u sanjarenju o podebljanom bankovnom računu. Posebno postoji problem ako znamo da igrači Rijeke imaju fiksnu plaću, ali i puno izdašnije bonuse za Europu i uspjeh u pojedinim natjecanjima, što bi ih u idealnim uvjetima trebalo tjerati da pružaju svoj maksimum na terenu. Večeras je bilo vidljivo kako dosadašnja praksa u tom pogledu može biti otvorena za debatu, jer toliko beskrvnu, bezidejnu i sramotnu utakmicu igrači Rijeke nisu odigrali u Kekovom mandatu. Štoviše pristup utakmici protiv Aberdeena i konačni input igrača Rijeke je bio gori od svake predaje bez borbe već na grobničkim naplatnim kućicama u duelima s Dinamom na Maksimiru.

3) MATJAŽ KEK

Slovencu nesumnjivo ide gro zasluga za podizanje Rijeke na razinu na kojoj se trenutno nalazi, ali ugled se teško stiče, ali vrlo lako prosipa. Rijeka je večeras uslijed Kekove tvrdoglavosti i nefleksibilnosti doživjela grubo prizemljenje od Škota. Naime, ono što Keku zamjeram je igra sa dva defanzivna veznjaka u vidu Bradarića i Radoševića, te posljedično usamljenim Balajem u vršku napada. Osobno ne vidim potrebu igre na Kantridi protiv Aberdeena sa dva korektora, već je Radošević trebao ustupiti mjesto Bezjaku, te bi time riječki napad dobio širinu i raznovrsnost, budući da bi Rijeka protiv Škota imala posjed lopte sa dva defanzivna vezna i sa jednim. Ako navedeno nije uvježbavano na pripremama krivca znamo, jer uspjeh u nogometu ne može proizaći od toga da ekipa nema mogućnost promjene taktičkih zamisli u bilo kojem trenutku utakmice. Posebno se to moglo vidjeti u nekoliko riječkih utakmica kada protivnici pročitaju da treba zatvoriti bekove Leovca i Tomečaka, te ako Sharbini nije inspiriran; tada nastaje kratki spoj, bezidejnost dolazi do izražaja jer Rijeka u suštini ima samo dva igrača poteza (Sharbini, Moises), samo dva igrača koji su sposobni proći nekoga u duelu. U budućnosti vidim veliki problem u izostanku plemenitog kreativnog veznjaka, budući da su ovi koje Rijeka ima na platnom spisku većinom defanzivno orijentirani i jednostavno ne znaju biti produktivni u posljednjem dijelu terena. Moisesova staklena koljena, Sharbinijeva mušićavost, pročitana igra bekova moraju oglašavati alarm kod Keka, koji je do sada već trebao smisliti plan B. Dojam je kako takvog plana Rijeka nema, a upravo bez takvog plana iskoraka nema. Nadalje, Kek bi trebao vidjeti kakoneki igrači ne bi niti trebali biti birani. Vargić može samo preseliti na klupu i treba dati priliku Slugi da opravda ne tako davni poziv Juventusa, koji je u njemu očito vidio potencijal. Roshi bi nakon oporavka od ozljede mogao oduzeti mjesto Kvržiću i Jugoviću, dok bi Kek morao podići Tomasova i vratiti ga na one razine koje je pružao na kraju sezone (problem Tomasova je možda u tome što se prema Sharbiniju odnosi kao prema ličkom medvjedu). Izostanak Ajayija je neobjašnjiv, pogotovo ako znamo da Nigerijac donosi nešto što nema niti jedno krilo koje je večeras bilo na dispoziciji; tim više što u napadačkom dijelu ekipe je pomalo nejasno poslan na posudbu Hristov (deja vu na prodaju Jahovića prošle godine), čime opcije nikako nisu brojne. Upravo u takvim naoko malim promjenama Kek je mogao i trebao pokušati promijeniti tijek utakmice. No promjena je riječ koje se Kek boji baš kao što se Superman boji kriptonita i gotovo je simptomatično da Kekov sastav i zamjene svaki iole bolji poznavatelj Rijeke može navesti u bilo koje doba dana i noći.

4) DAMIR MIŠKOVIĆ

Mišković uporno upozorava kako Rijeka nema imperativ rezultata, već da je imperativ upravo ono što se radi na Rujevici i što će se raditi uskoro na Kantridi. Ti infrastrukturni zahvati su preduvjet daljnjeg razvitka projekta zvanog Rijeka, no ne može se navijačima dati da okuse kavijar i onda im ga zauvijek zabraniti. Ciljam na onu razmaženost na koju je Mišković naviknuo navijače, uzastopne Europa lige, osvojen Kup i Superkup, stabilan klub su nešto što je postignuto u relativno malo vremena. Ipak u prirodi svakog čovjeka uvijek postoji želja za napretkom, a transfer politikom koju Rijeka provodi bojim se da klub tapka u mjestu. Naime, Rijeka konstantno traži i dovodi igrače za malo i ništa novaca koji se nisu negdje drugdje uspjeli nametnuti i Rijeka ih rehabilitira i vodi na pravi put. Za takav proces nasušno je potrebno vrijeme, a vremena u modernom nogometu je sve manje. Također za bilo kakav iskorak smatram kako je potrebno trošiti više novaca i podignuti letvicu u dovođenju igrača i na one za koje treba platiti određena odšteta. Budući da si je porazom od 3:0 na domaćem terenu, praktički Rijeka sama zatvorila vrata Europe za ovu godinu, biti će interesantno vidjeti što Rijeka može napraviti u prvenstvu, oslobođena od napornog ritma utakmica, koji je uzgred rečeno normalan u svakom jačem klubu svijeta.

Konačno, Rijeka je sama sebe pobijedila večeras na Kantridi, gdje su dopustili da lovina postane lovac, te su na taj proces svakako utjecali prethodno izrečeni faktori. Riječko poniženje od strane discipliniranih Škota, koji su zaradili jedan jedini žuti karton braneći se većinu utakmice, puno više govori o domaćinu, koji kao da je ispao iz nekog drugog filma, uspjevši stvoriti u 90 minuta samo jednu prigodu preko Tomasova. Ovakvu Rijeku vidjeli nismo i na Keku je sada da se dokaže i da pokaže kako ova ekipa nije preko noći postala anonimus. Uostalom do uspjeha u nogometu se dolazi radom, a ne riječima; mane su ogoljene, predstoji samo mukotrpan rad kako bi poraz od Aberdeena mogao biti izuzetak, loš dan, nikako ne slučaj.