Već dugo vremena simpatija i tiha patnja cijele košarkaške javnosti u nas je Velimir Perasović. I iako se ne može poreći da je Peras uspješan trener, za standarde naše košarke čak i nadprosječan, postoje faktori koji govore protiv ovakvog izbora koliko god se on činio smislenim.

Prvo redom, zašto Perasa uopće svi smatraju idealnim kandidatom? Prvo, rezultati koje ima sasvim sigurno nisu bez veze. Čovjek je bio imenovan trenerom godine i u ABA ligi i u vrlo jakoj španjolskoj ligi. Osvojio je Eurocup, a sa Cibonom je dolazio do top 16 Eurolige u vrijeme kada to više nije bilo tako lako za postići. No, postoji i drugi faktor zašto ga javnost obožava, a to je onaj klasičan naš domaći, percipira ga se kao čovjeka koji ne svija kičmu, kao nekakvog narodnog heroja koji je u nekom stalnom ratu sa 'zlim' Dankom Radićem, vladarom hrvatske košarke koji ga nikad nije želio blizu reprezentacije jer bi tako izgubio svoj utjecaj na nju. Bez da ulazim u to koliko ima istine u tome, nikad nije dobro nekošarkaškim razlozima se voditi pri odabiru košarkaškog stručnjaka. Nema spora da je hrvatska košarka grozno loše managirana grana sporta, primjer onog što se dogodi kada nekompetencija, sitni interesi i primitivizam kombinirani sa improvizacijom preuzmu kontrolu nad sportskim managmentom. No, je li u isto vrijeme idealno da se na pozicije gura osoba kojoj je ogromni plus to da s vođama hrvatske košarke nije u dobrim odnosima?

Kako god bilo, Perasović ima i jedan drugačiji faktor koji ga, po meni svrstava van onih koji bi morali voditi reprezentaciju. Svi znamo za Duška Vujoševića, legendarnog trenera Partizana koji nam je svima u barem nekom trenutku išao na živce svojim skakanjem, nesportskim vođenjem utakmice i očitim prijezirom prema hrvatskim košarkaškim klubovima protiv kojih je igrao. No, taj Vujošević je iznimno uspješan trener koji je sa Partizanom ostvario neke od najvećih uspjeha u povijesti. Uspješan klupski trener koji nikad nije dobio pravu priliku u reprezentaciji da pokaže što zna. Zašto? Vujošević je teški karakter, svadljiv i prgav, a sa igračima često zna prijeći granicu dobrog ukusa što je dovelo do mnogih sukoba unutar svlačionice u njegovoj karijeri.

Perasović nije puno drugačiij, tepki karakter koji ne trpi iskakanja iz onog što on vidi kao ispravno ponašanje i zbog toga ga mnogi, ne samo Radić, jednostavno ne vole. Znam iz nekih kontakata da igrači nisu ludi za njim kao opcijom i da ne vole s njim raditi, a oni koji nisu imali prilike raditi pod njim nisu previše toga lijepoga čuli o njemu. Da se radi o klubu bilo bi drugačije, Peras u klubu ima slobodu selektirati roster kako mu odgovara i pred te igrače koji mu odgovaraju stavljati svoje zadatke. Reprezentacija je drugačija biljka, ovdje nemaš luksuz birati koga želiš nego si osuđen na ono što imaš plus naturaliziranje jednog ili dva Amerikanca. A baš tu leži problem, Perasović nema menatalne kvalitete prilagoditi se momčadi koliko i ona njemu, on je tip diktatora i komandanta koji trpi samo jedan način - svoj način. U momčadi koja se skupi sa svih strana svijeta i od koje se traži da posveti svoje ljeto pripremama i igranju za reperezentaciju takav stav teško da će proći, pogotovo kod naših glavnih igrača koji baš ne odišu nekom mentalnom čvrstinom. Bogdanović, Tomić, Ukić, da ne govorimo Šarić i Hezonja, nisu baš kroz karijeru pokazali da su tip igrača koji za trenera ginu i slijepo sliejede upute, više su tip koji ima pouzdanja u svoju sposobnost da nosi momčad kako oni misle da treba. A to kod Perasovića neće proći.

Slažem se da je potreban zaokret, ali Perasović donosi scenarij tempirane bombe u svlačionicu za koji mi se čini da neće dobro završiti. Moguće da se varam, ali s obzirom na pritisak zbog domaćeg Eurobasketa i Perasovog karaktera, mislim da neće znati kako se nositi sa često preumišljenim i presamosvjesnim hrvatskim košarkašima koji nemaju pokriće za bahatost a često tako nastupaju. Idealan trener za ovakvu skupinu igrača i za trenutak u kojem je naša košarka je studiozni, smireni i odmjereni Neven Spahija koji košarku ima u malom prstu, ali ne favorizira košarku u kojoj je trener diktator nego djeluje kao konzultant uz auut liniju. No, Spahija je izabrao svoj put koji vodi u NBA i nitko ga ne može kriviti, krivica je isključivo na HKS-u koji puno predugo oteže izabir trenera nakon Repeše. Gotovo da mi se čini kao i da Radić i ekipa također znaju da Peras neće kliknuti sa ovom momčadi i da će nejgove metode biti odbačene, pa da koriste priliku da žrtvuju narodnog heroja šaljući ga da podbaci na domaćem terenu.

Hravtskoj košarci treba izbornik koji će s igračima imati strpljenja stvarati igru koju mi jednostavno nemamo, koji će izmišljati akcije, ali i istrpiti da imamo igrače koji moraju odigrati i nešto po svom. Ako Bogdanović tu i tamo želi poludjeti sa šutom treba ga istrpiti, ako Tomić ponekad i bježi od kontakta treba ga tolerirati, ako Šarić i Hezonja ne žele biti vodonoše nego glavni igrači unatoč godinama treba shvatiti i njihovo stajalište (vide da su bolji od ostalih, a ne cijeni ih se tako). A sve to nisam siguran da Peras može jer je kroz karijeru pokazivao karakter trenera stare škole u kojoj je njegova jedina i zadnja. Vremena su se u košarci promijenila, igračima je dostupna cijela NBA liga na dlanu, znaju sve o načinu treniranja, igranja i života najboljih košarkaša svijeta i ne može ih se kriviti što pokušavaju i sami dosegnuti zvijezde. U tim pokušajima da budu glavni na terenu igrači neće trpjeti Perasovića i njegov dril, a on neće trpjeti iskakanja iz njegovog modela pokoravanja njegovoj volji. Miriše na kaos, no volio bih da se varam...

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!