Talijan se još jednom vodio pragmatizmom i držao svojih principa – postavio se blago rečeno oprezno, pokušavši prije svega neutralizirati protivnika, što je rezultiralo lošom utakmicom za promatrače, ali novim podvigom njegove momčadi.

Štoviše, Ancelotti je u srijedu još jednom ušao u povijest Lige prvaka. Nakon što je svoje ime upisao među samo šest onih koji su titulu prvaka osvajali kao treneri i igrači, PSG je učinio četvrtim klubom kojeg će voditi u četvrtfinalu (Juventus, Milan, Chelsea), a jedini čovjek kojem je to do sada pošlo za rukom je Jose Mourinho (Porto, Chelsea, Inter, Real Madrid). Talijan je kao trener bio prvak Europe dva puta, klupski prvak svijeta, prvenstva je osvajao u Italiji i Engleskoj, u obje zemlje se okitio kupom i superkupom, no u njegovo trenersko znanje i, prije svega ostalog, taktičko umijeće i danas se sumnja.

Zašto je to tako?

Odgovor na ovo pitanje donekle je dala upravo utakmica sa Valencijom. U prvoj utakmici na Mestalli PSG je djelovao dobro i slavio, no završnica je donijela pogodak domaćih i isključenje Zlatana Ibrahimovića. U revanš su Parižani ušli sa (dvostruko vrijednim) golom prednosti, ali i ogromnim pritiskom na leđima, pogotovo nakon poraza u prvenstvu od Reimsa. Dovoljan je bio pogled na sastav da bi se dokučilo kakvu nam utakmicu Ancelotti sprema. Zlatana nije zamijenio Gameirom, kako se očekivalo, nego pojačao vezni red Chantomeom, te Lavezziju namijenio ulogu svojevrsne ’lažne devetke’. No, napadačka opasnost gotovo da nije postojala – Argentinac nije igrač koji će biti prijetnja iz te pozicije, štoviše rijetko je prijetnja ako uz sebe nema klasičnog napadača kojem otvara prostor, a doprinos Lucasa i Pastorea ostao je skroman, pa smo vratara gostiju viđali u rijetkim situacijama.

Bila je to tipična Ancelottijeva postavka, sa osiguranjem u obliku tri defanzivna vezna, koja je kao jedinu namjeru imala sačuvati prednost iz Valencije i proći u četvrtfinale. Makijevelistički pristup u nogometu nije omiljen, pogotovo ne među neutralcima, ali je i u ovom slučaju donio rezultat. Ancelotti je isto radio i u Milanu, gdje je došao kada je klub bio u krizi, a osvojio je dvije titule prvaka Europe te pobjedu u prvenstvu Italije, no i konstantno ulazio u sukobe sa velikim gazdom Silviom Berlusconijem, koji mu je javno zamjerio na 'kukavičkom i ziceraškom pristupu'.

Možda i najbolji posao Ancelotti je napravio u Chelseau, gdje ga je Roman Abramovič doveo opijen sjajem osvojenih trofeja, i gdje ga je dočekala tek prosječna ekipa za engleske standarde. Uspio je osvojiti titulu prvaka i FA kup, no čak i u najboljim danima spekuliralo se da ruski oligarh ima isti problem kao i bivši (ili budući?) talijanski premijer – defanzivan nogomet. Od čovjeka koji je diplomirao na temu 'Budućnost nogometa – više dinamike' očekivali biste više.

Međutim, nije stvar samo u defanzivnom sustavu. Ancelottiju se još od Milana zamjera i način na koji reagira u samoj utakmici. Ne da nije spreman mijenjati i odustati od svojih principa, nego se ne pokušava prilagoditi ili eventualno riješiti probleme koje njegova momčad pokaže. U srijedu mu je odgovarao rezultat, ali bilo je očito da je napad potpuno odsječen i bezopasan i da će u nastavku uslijediti još veći pritisak Valencije, a to nije izazvalo nikakvu reakciju kod Ancelottija. Isto se dogodilo i u subotu protiv Reimsa, dva tjedna ranije kod Sochauxa, čak i u prvenstvenoj utakmici protiv Marseillea, koju je presudila individualna kvaliteta.

Upravo je to ono što je do sada obilježilo Ancelottijevu eru u Parizu. Prošle sezone ispustio je titulu prvaka iako je ekipu preuzeo dok je bila na vrhu. Ove sezone kako se kraj bliži i pritisak postaje veći, momčad izgleda sve lošije. Talijan u neku ruku djeluje nezainteresiran, nedovoljno motiviran, bez prave ideje kako da ovu momčad u koju je ulupano stotine milijuna eura napravi boljom. Ili barem malo manje ovisnom o jednom čovjeku, Zlatanu Ibrahimoviću, kojeg, podsjetimo, neće biti u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka.

I zato i danas, nakon osamnaest godina trenerske karijere, jedanaest velikih trofeja, sedam individualnih nagrada, pitanje koliko je zaista dobar trener i dalje se potencira. Pragmatizam, kukavičluk, ziheraštvo, principijelnost i taktička nezrelost, sve mu se to već godinama zamjera, i ostavlja prostor za sumnju, no na kraju mnogi zaboravljaju da je najvažniji njegovo veličanstvo rezultat. A, kada se podvuče crta, to je ono što Ancelotti gotovo uvijek ima.