Čekam vikend da odem na stadion, da popijem koju pivicu prije tekme, kod nekadašnje birtije Dinamo, ispred dućana na stepenicama, k'o najveći klošar, ali uvijek se skupi ekipe pa nije bed, ne upadaš u oči. Kao i inače čitam sve moguće novine koje pišu o sportu i Dinamu. Nakon tri dana redovitog praćenja naših tiskanih medija, nemam pojma s kojom će Dinamo postavom nastupiti, jako malo znam o fizičkoj spremi momčadi, u nekim trenucima više nisam siguran tko je trener Dinama, je li Čačić uistinu smijenjen ili su ga samo novinari smijenili, ne znam ništa ili jako malo i o protivničkoj ekipi, ali zato znam točno koliko je koštala koja stolica u Maksimiru, znam što je gospodin Mamić jeo za doručak, ručak i večeru i koliko je puta bio na zahodu, znam koliko je Sammir popio piva vikend prije na Jarunu, znam sve i najsitnije detalje o primanjima naših preplaćenih 'pijanaca' i 'neprofesionalaca'.

Isto tako sam jako dobro informiran o Sammirovom reprezentacijskom statusu iako takav nikad ni kod ni jednog izbornika nije ni postajao. Ako je dobar dan i ako imam sreće mogu na naslovnici ponekad i vidjeti nekoga od 'boraca za pravdu' iz udruge ZZD kako sa nožem pozira na prosvjedima ispod zapadne tribine. Kao šlag na tortu vrlo često idu prognoze da će na stadionu biti jako malo ljudi, a u slučaju da postoji mogućnost da bi stadion bio malo popunjeniji onda 'nam ne gine opasnost od nereda koji prijete na svakom koraku'?!

Nakon što su me mediji itekako uspjeli 'zainteresirati' za utakmicu, krenem prema stadionu. Tramvaj je poluprazan jer je nedjelja popodne. Osim mene i frenda, tu su još i par klinaca s pivom i dvije starije gospođe koje se zgražaju 'kam ta mladost ide i kak to uopće nema kulture'. U ugodnoj vožnjici sedmicom slušam 'dječje priče' s gostovanja: koliko je tko popio, što su sve maznuli, koliko su tovara istukli...

Nakon pola sata dolazim do stadiona.Odem prvo na već spomenutu pivicu, pa po kartu. S kompom lagano pijuckam i snimam malo ljude oko sebe. Prolaze grupice po pet, šest, najviše desetak pretežito maloljetnika. Obavezna 'engleska' uniforma je tu: šilterice, šuškavci Fred Perry, Lonsdale... Svi me gledaju ko da sam im nešto kriv. Nakon 100 zlonamjernih pogleda već se lagano uplašim da možda nisam u trendu i da na sebi nesvjesno imam neko obilježje neke druge navijačke frakcije ili ne dao Bog udruge, jebiga, nema se vremena pratiti stalno najnovije engleske filmove o huliganima i nove huliganske trendove. Na kraju ipak ispadne da nemam, nego me krivo gledaju jer su svi odreda opasni.

Dok ulazim na stadion, čak se i upuštam u priču s jednim od 'ekstremnih' navijača i jedno od prvih pitanja je koliko gostovanja imam jer 'ljubav se mjeri kilometrima'. Lagano gubim volju za razgovorom i udaljavam se u svom smjeru.

Počinje utakmica, lijep je dan, pa se skupilo možda i četiri tisuće ljudi. Dinamo dobro otvara susret i postiže rano vodstvo, a na tribini opće veselje! Ne znamo ni tko je zabio ni tko je asistirao, ali zato Mamiću skidamo sve po spisku: i mamu, i ženu, i kćer, i brata, ma velim vam, opća radost.

S druge tribine nam lagano počinju fućkati. Nakon što je zapadna tribina odlučila dići svoj glas protiv uvreda sa sjevera i nakon što su izrazili želju da ne slušaju vrijeđanje devedeset minuta, mi 'počastimo' i njih s nekoliko pjesmica. Sad kad smo utišali druge tribine, propisno izvrijeđali Z. M. i dobar dio igrača Dinama koji u među vremenu vodi 3:0, sad je vrijeme za vatromet. Navlače se šalovi preko usta, kapuljače na glave i pale se baklje, a nakon toga te iste lete u teren. Utakmica se prekida na par minuta, ali to ionako nije bitno jer - tko je još došao radi nogometa.

Na poluvremenu idem na WC (nažalost). Hodam pored kordona policije koja me gleda još gore nego oni ispred stadiona, samo što sam prošao pored njih, došlo mi je da se ispričam. Dolazim do 'prekrasnih' maksimirskih zahoda za koje mi treba zaštitna maska da se ne ugušim u smradu dok pišam, po izlasku ne operem ruke jer mi se stvarno diže želudac od smrada (ako me vidite na stadionu, nemojte se rukovati sa mnom). Vraćam se na svoje mjesto na tribini i stojim pored stolice jer je sto ljudi već stalo na nju, pa je sva blatnjava.

Nakon utakmice koju je moj klub dobio 5:0 dolazim doma, palim komp i odem na net vidjeti što kažu pojedini portali, kako su oni vidjeli utakmicu. No prvoj stranici na koju sam došao čeka me obavijest da oni bojkotiraju domaću ligu zato što ta liga nema veze s nogometom. Odem na neki drugi site i pročitam točan broj baklji koji je ubačen u teren, pročitam kako je sudac sumnjivom odlukom oštetio gostujuću momčad i na kraju ekskluzivnu vijest: Mamić nakon utakmice podivljao i j.... sve svima po redu.

Moram vam priznati da jedva čekam sljedeći vikend i derbi Dinama!