Ottmar Hitzfeld, izbornik švicarske nogometne reprezentacije, trener koji se može pohvaliti čitavim nizom velikih klupskih uspjeha, proteklog vikenda je, komentirajući 'slučaj Rangnick', priznao da je i on bio korak od burnouta. Godine 2001. otkrio je kako je, nakon što je s minhenskim Bayernom osvojio Ligu prvaka, rekao tadašnjem menadžeru kluba Uliju Hoeneßu: 'Trebam pauzu, otići ću.' No ovaj nije htio ni čuti za to, pa je Hitzfeld nastavio voditi rekordnog njemačkog prvaka, ali to mu više, kaže, nije pričinjavalo ni zadovoljstvo niti veselje, čak ni 2003, u godini u kojoj je Bayern osvojio dvije titule.

Tek godinu dana kasnije je primijetio da je na samom izmaku snaga i nakon što je 2004. otišao iz Bayerna trebalo mu je, kaže, više od godinu dana da povrati snagu, apetit i volju za životom. To je bio i jedan od razloga što je odbio ponudu da postane izbornikom njemačke reprezentacije. Hitzfeld smatra pritisak kojemu su izloženi nogometni treneri gotovo neizdrživim: 'Već kada dođe do neke male krize, čovjek se počne osjećati kao da trči kroz šibe. Pritisak je stalno tu, a ima jako malo prostora za odmak od njega. To je najveći problem, to jurcanje s termina na termin i činjenica da si uvijek pod prismotrom.'

Ponukan Rangnickovim korakom, o emocionalnom svijetu trenera s neuobičajenom otvorenošću u jednoj televizijskoj emisiji u nedjelju (25. rujna) progovorio je i trener Bayera iz Leverkusena Robin Dutt. Najviše energije čovjek gubi, rekao je, kada nema nikakvog ispušnog ventila za sve napade, neistine i uvrede kojima je svaki profesionalni nogometni trener izložen. 'Ima toliko puno situacija u kojima kao trener morate stisnuti šake u džepu, jer se morate suzdržati da nekom protureakcijom ne pogoršate situaciju.'

Naravno da svaki trener zna u što se upušta i koliko će njegov posao biti stresan, kaže Dutt, no traži ipak veću podršku i više respekta: 'Diskusije o sportskim porazima trebale bi se voditi i na sportskoj razini, a ne da se u njima uvijek traži ljudska pogreška. A kada se ona nađe, onda se s nje ne silazi.'

Trener Armin Veh koji je sa Stuttgartom prije nekoliko godina osvojio naslov prvaka, a sada trenira Eintracht iz Frankfurta tvrdi da 'Rangnick nikako nije usamljen slučaj': 'U Bundesligi je polovica trenera latentno ugrožena, no o tome kolege ne pričaju jedan s drugim. Dobro je da smo sada počeli otvoreno o tom problemu razgovarati.'

Poruka navijača Schalkea - Ozdravi, Ralf

Schalkeov liječnik Thorsten Rarreck pak smatra da bi se ubuduće u trenersku izobrazbu trebale uključiti metode za svladavanje stresa. 'Ako se već stres ne može smanjiti, onda se mora povećati otpornost na njega i izdržljivost', argumentira on. Prema njegovom mišljenju, Ralf Rangnick će se vratiti svojoj profesiji, ali ukazuje i na to da nije rijetkost da čovjek nakon duboke krize otkrije neku novu perspektivu i pronađe nove, potpuno drukčije ciljeve. Ponovni povratak nakon burnouta na trenersku klupu većina čelnih ljudi u klubovima ne smatra uopće problematičnim.

Predsjednik Bayerna Uli Hoeneß pak smatra da svijet nogometa nije ništa 'nečovječniji' od bilo kojeg drugog segmenta društva, već da je on samo njegov odraz: 'Moramo prestati misliti da je ovo problem specifičan za nogomet. To ni u kojem slučaju nije tako.' Sve više ljudi u društvu u kojemu živimo treba pauzu jer više ne može izaći na kraj s pritiscima kojima su sa svih strana izloženi, to je općedruštveni problem koji se uočava i u svim drugim poduzećima i na svim drugim pozicijama, tvrdi on, no u tom je stavu, čini se, ipak prilično usamljen.