No, kako bi objasnili cijelu situaciju odgovorimo na nekoliko pitanje; što je to TPO u nogometu? Koliko je rasprostranjen? Zašto je problematičan? Zašto ga FIFA zabranjuje?

Što je to TPO?

Velika priča u posljednjih desetak godina je postala podjela 'prava' nad sportašima (u pravilu nogometašima), odnosno popularno nazvan TPO (skraćenica od engleske definicije 'third party ownership'). Dakle, radi se o slučajevima u kojima nogometaš i klub nisu jedine stranke ugovora, već određeni dio prava nad igračem drži treća strana.

U početku se radilo o tome da su ta prava držali sportski agenti kako bi zaobilazili pravila FIFA-e i kontinentalnih federacija o limitima na provizije od transfera, te se naplaćivali kroz svaki transfer kao svojevrsni 'suvlasnik' igračeva ugovora (slučaj Eduardo kao poznati 'naš' primjer). No, u posljednje vrijeme, a pogotovo u zadnjih 10 godina je TPO uzeo toliko maha da se čak i institucionalizirao. Postotke na ugovorima igrača sada mahom drže posebno osnovani fondovi, koji u svojim portfeljima imaju desetine, pa i stotine igrača.

Jedan od najpoznatijih je Doyen Sports (http://www.doyensports.com/en/players2.html), koji na svojim stranicama otkriva koje sve igrače drže u svom suvlasništvu.

Koliko je TPO rasprostranjen?

Uz veliku pomoć TPO-a su u posljednjem desetljeću funkcionirale čitave lige – od većine južnoameričkih liga, pa sve do portugalske i ruske lige u Europi.

Najbolji primjeri kako TPO može podići snagu kluba, pa i čitave lige nesrazmjerno ekonomskoj snazi države jesu klubovi iz Portugala. Porto i Benfica su bez premca europski velikani, ali to je i jedan Ajax. I dok je Ajax pojam kluba koji je, iako je iz bogate Nizozemske, upravo zbog nemogućnosti da financijski prati ostale nogometne divove pomalo pao u drugi razred europskog nogometa, Benfica i osobito Porto (iz Portugala, koji je po ekonomskoj snazi bliže Hrvatskoj nego li Francuskoj ili Italiji) se više-manje uspješno i nadalje održavaju u vrhu, konstantno igrajući važne uloge u europskim natjecanjima i na transfer-tržištu.

Većina najboljih igrača Porta u posljednjim sezonama su bili igrači s TPO ugovorima (poput Falcaa, Moutinha, Jamesa i sl.) do mjere da je u čitavoj prvoj momčadi Porta tek nekolicina igrača bila 100% ugovorno vezana samo sa klubom (danas tek sedmorica u punom vlasništvu kluba od 29 igrača). Slično je i s Benficom, a u Španjolskoj su s takvim agencijama blisko povezani Sevilla i Atletico Madrid (koji je upravo preko agencije i mogao dovesti Falcaa).

Upravo su južnoameričke lige poput brazilske, argentinske i kolumbijske glavni rasadnici igrača pod TPO ugovorima, a gotovo je nezamislivo da bilo koji klub koji igra važnu ulogu u prvenstvu to uspijeva bez da su najjači ili najperspektivniji igrači u kadru vezani uz neki TPO fond, agenciju ili individualnog investitora. I, generalno, nitko od klubova i nogometnih saveza u tim zemljama nije bio pretjerano protiv takvog modela.

Zašto je TPO problematičan?

Iako TPO sustav zvuči jako dobro za jednog mladog i perspektivnog sportaša koji nema znanja ni iskustva u pitanjima probijanja u karijeri, a možda i bolje za klubove koji inače ne bi nikako mogli svojim financijskim kapacitetima privući bolje igrače, postavljaju se mnoga ozbiljna pitanja, kako pravna tako i moralna. Engleski FA, francuski FFF, njemački DFB, kao i drugi europski nacionalni savezi, izrijekom zabranjuju TPO ugovore u njihovim ligama.

Osnovni razlozi su netransparentnost samih TPO fondova i njihovih vlasnika (kladioničari, nogometni agenti?), te mogućnost da treći prisile klubove i igrače na transfere samo radi stjecanja brze dobiti. Također, često su se dijelovi transfera u kojima se isplaćivalo TPO fondove i individualce vodili u sivoj zoni. Najpoznatiji slučaj koji je stavio to pitanje u žižu javnosti bio je onaj kada su mladi Tevez i Mascherano dovedeni u West Ham kao igrači pod TPO sistemom, što je i njih i West Ham skupi koštalo u konačnici, te je pokrenulo lavinu. Osim toga, sada se jedan od najvećih skandala vezanih uz TPO onaj s Neymarom i naknadama koje je Barcelona "na crno" isplatila njegovom ocu kao 'suvlasniku' ugovora.

Zašto ih FIFA sada zabranjuje?

Prvi i glavni razlog je podrijetilo novca i nemogućnost kontrole. Kako bi se mogao u potpunosti provesti Financijski fair play, potrebna je potpuna transparentnost ulaska i izlaska novca iz klubova. Pojavom TPO-a, to postaje nemoguće. Također, pojavljuju se i problemi po pitanjima namještanja utakmica, trgovine igrača i vlasničkih prava, koji s TPO-om ostaju u sivoj zoni.

Teško je točno reći je li ovakva drakonska mjera pravi potez FIFA-e i UEFA-e, te kako će utjecati na razvoj nogometa i nogometnih klubova, pogotovo onih koji su se značajno oslanjali na tu vrstu suradnje. Ako i sami želite diskutirati o ovom fenomenu, te pročitati kvalitetne tekstove drugih, onda to učinite OVDJE, na portalu Tribina.hr.