Ovaj 33-godišnjak se službeno umirovio prošle godine iako je zadnji meč na Touru odigrao 2018. U srijedu je na društvenim mrežama otkrio da se vratio u Kijev spreman za borbu, nakon što je na početku ruske invazije s majkom i sestrom pobjegao u Tursku.

U ekskluzivnom intervjuu za Eurosport objasnio je kako je prošao kratku obuku…

'To je bila moja odluka i nitko me ne može spriječiti u mojim odlukama. Moj otac je bio tužan. Bilo je teško kad smo se rastali. Bio je jako zabrinut i očito nitko nije želio da budem ovdje. Ali to je stvarnost. Rat je. Što možemo učiniti? Siguran sam da nitko od naših momaka ne želi umrijeti ili biti u ovom ratu, ali to je naša zemlja', rekao je Ukrajinac koji je u karijeri osvojio tri titule, a prva je bila na u Umagu 2011.

Dolgopolov je govorio o 'panici' u prvim danima ruske invazije i kako je osjećao potrebu da svoju obitelj odvede u relativnu sigurnost Turske, ali je jednako tako osjećao da se mora vratiti.

'Mislio sam da ću prvih dana biti korisniji izvan zemlje jer očito nisam bio vojnik, onaj koji se prvi bori. I onda nakon nekoliko dana sam počeo planirati povratak. Nisam imao pojma kako se drži oružje, pa sam našao mjesto za pucanje i imao sam sreću da je tu bio bivši vojni profesionalac, koji me je učio pet, šest ili sedam dana. Nisam u tih tjedan dana postao Rambo, ali znam se služiti oružjem i mogu sprašiti metak u glavu u 3 od 5 pokušaja, s daljine od 25 metara', govorio je Dolgopolov te je dodao:

'Dakle, sad mi je ugodno s oružjem. Mogu pucati, ne savršeno, ali sigurno mogu pogoditi osobu ako je vidim, jer imam više samopouzdanja.'

Priznao je i kako je dio opreme za rat nabavio u Zagrebu, ali i u drugim državama Europe.

'Uzeo sam neke pancirke, odletio u Zagreb i kupio svu opremu koja nam je trebala.'

Dolgopolov smatra da su ovakvi potezi poput njegovog dobri u podizanju svijesti o ratu…

'Vojnici se bore, ali moraju znati za što se bore. Ako svi odu iz zemlje, napuste svoje domove i bude prazan grad, kako će stvarno imati motiva da se bore do kraja? Mislim da je važno da poznati ljudi pokažu da Ukrajinci podržavaju vojsku. Čak i ako se ne bore, mogu pronaći novac, mogu govoriti u medijima, mogu donijeti hranu, liječničke potrepštine. Sve što bilo tko može učiniti je od pomoći. Mislim da to što sam ovdje zaista šalje poruku i vidim da su mnogi dečki iz sporta ili pjevači i razni poznati ljudi iz naše zemlje ostali ili se vraćaju pomoći.'

Što on misli o zabranama usmjerenim prema ruskim sportašima. Tenisači i tenisačice mogu igrati, ali ne pod ruskom zastavom nego kao neutralni sportaši.

'Vidite tenisače, njihovi govori su jako, jako oprezni. Oni ne govore 'mi osuđujemo rat naše vojske, naše vlade', oni samo govore 'mi smo protiv rata'. Meni to nije dovoljno kada se takve stvari događaju. Za mene je tenis prilično mekan i previše neutralan. Vidimo što je nogomet napravio. Upravo su zabranili ekipama da igraju. Više ne igraju. Nogomet i mnogi sportovi su to učinili i to je prava stvar. Očito razumijem da tenisači nisu krivi, ali u ovom trenutku s velikim brojem žrtava ovog rata, svaki Rus je odgovoran dok ne zaustavi svog predsjednika.'