'Uvjeti su bili najgori mogući, ali to me samo čini sretnijim što sam uspio dovršiti svoju akciju. Bilo je kriza i teških trenutaka, već prvog dana sam bio na rubu odustajanja nakon nezgodnog udarca u rubnjak i grčeva u listu lijeve noge, ali na kraju sam sve izdržao i stigao do cilja', rekao je vidno iscrpljeni Šubić po dolasku u Petrinju.

Akciju povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja započeo je u utorak 1. kolovoza u ranu zoru startom iz Vukovara. Postaje za odmor je imao u Vrpolju, Oriovcu, Okučanima i Kutini, a u Petrinju je stigao u subotu 5. kolovoza u 9:00 sati ujutro nakon jedine 'noćne' dionice u kojoj je iz Kutine krenuo točno u ponoć. U prosjeku je svakog dana prehodao 53 km, odnosno na cesti provodio po 10 sati.

'Najtopliji dan bio je petak kada je na rasporedu bila dionica od Okučana do Kutine. Službeno se temperatura tog dana kretala oko 40° C, ali na asfaltu je to drugačije, na termometru koji sam nosio sa sobom živa je već prije podneva otišla na 55° C što je maksimum koji taj uređaj može izmjeriti', otkrio je Šubić.

Iako se za ovu akciju pripremao godinu dana, bilo je nemoguće simulirati ekstremne uvjete koji su bili ovog tjedna. Kada su u obzir uzme da je Šubić u svibnju napunio 54 godine, te da on nikada nije bio profesionalni sportaš već prosječan rekreativac koji se hodanjem na daljinu počeo baviti prije godinu i pol dana, ova avantura dodatno dobiva na težini.

'Uz standardne probleme poput žuljeva na nogama i grčevima, susreo sam se s mnogima koje uopće nisam očekivao. Dan prije polaska te prva dva dana hodanja gotovo da nisam mogao oka sklopiti. Iako sam bio mrtav umoran, samo sam se prevrtao u krevetu i buljio u plafon. Isto tako prvih par dana sam, uz energetske pločice i pokoju bananu, mogao jesti samo jako posoljenu domaću rajčicu koju su mi ljudi usput brali iz svojih vrtova.

Kaže da su ga najviše oduševile reakcije ljudi u mjestima kroz koja su prolazili, prije svega u slavonskim selima.

'Ljudi su nam donosili svježe povrće iz vrtova, nudili slavonske specijalitete, a u nijednom kafiću gdje smo radili kratke stanke radi odmora i osvježenja nismo mogli platiti piće. To me je jako ganulo, ti ljudi koji imaju najmanje bili su spremni dati najviše. Samo to mi je dovoljna satisfakcija za sve napore koje sam proživio ovaj tjedan', zaključio je Šubić.