Marin Rozić je kao klinac u rodnom Mostaru (rođen 14. veljače 1983.) sanjao da će jednog dana zaigrati u Ciboni, čije utakmice na malim ekranima nije propuštao, te kako će napraviti sve što je potrebno da bi izborio dres hrvatske reprezentacije, a 20-ak godina kasnije može reći da je ostvario sve dječačke snove. Čak i više od toga.

'Bio sam jako mali, ali dobro se sjećam Dražena Petrovića u driblingu i na slobodnim bacanjima u plavom Ciboninu dresu s brojem 10, pamtim njegova otvorena usta i prepoznatljivu frizuru. Urezalo mi se to u pamćenje… Odgajan sam na takav način da mi je Cibona uvijek bila nešto posebno, u našoj obitelji tako je oduvijek bilo', rekao je na početku razgovora 35-godišnji Rozić, ispijajući mirno kavu u kultnom kafiću Amadeus, koji je upravo Dražen Petrović dobio od kluba kada je 1984. potpisao za Cibonu.

Trenirajući tenis u rodnom Mostaru zaljubio se u - košarku

Danas Rozić, više od 20 godina od odlaska u nepoznato, ispisuje povijest Cibone. U Zagrebu je sazrio kao igrač, sazrio kao osoba, osnovao obitelj i našao je svoj mir. Ponosni je otac djevojčice Nike, koja će uskoro proslaviti drugi rođendan, a s nestrpljenjem iščekuje prinovu koja na svijet dolazi u veljači 2019. Kaže da doslovno svaki slobodan trenutak posvećuje obitelji i da ga to ispunjava.

'Supruga Martina i ja upoznali smo se u mom rodnom Mostaru, ali danas je Zagreb naš grad. Možda se jednog dana vratimo, ali iskreno sumnjam.'

U rodnom Mostaru trenirao je kao osnovnoškolac nekoliko godina tenis, ali je oduvijek obožavao 's društvom odigrati basket'.

'Tenis mi je išao jako dobro, ali kada sam počeo ozbiljnije igrati košarku, to je bila ljubav na prvi pogled', kaže 201 centimetar visoki Rozić, dodajući da je u Zagreb stigao kao 14-godišnji klinac.

Jednom prilikom s desetak nadarenih dječaka, onih koji su u Mostaru trenirali košarku, igrom slučaja završio je u kampu u Imotskom, u kojem su 'visokog i žilavog Mostarca' zamijetili treneri KK Zrinjevac, tada ambicioznog hrvatskog prvoligaša s najboljom školom košarke u Hrvatskoj.

Nakon osnovne škole preselio se u Zagreb

Ubrzo je s roditeljima donio odluku da se seli u Zagreb i njegov napredak iz godine u godinu bio je ogroman. Vrlo brzo ušao je u prvu momčad, a još kao tinejdžer postao je i najbolji igrač. Financijski uzdrmanom klubu s Trešnjevke stigla je ponuda iz Italije za najboljeg igrača, koju su odmah prihvatili, tako da je tada 20-godišnji Rozić praktički preko noći završio u talijanskom Livornu. No tamo je proveo samo jednu sezonu.

'Nije mi bilo lako… Nisam otišao u Italiju za veliki novac, igrao sam za relativno mali klub, ali moram reći kako sam imao sreću s trenerom jer me vodio Luca Bianchi, vrlo ugodan čovjek i veliki košarkaški znalac. Italija je bila zanimljivo iskustvo, ali da sam tada mogao birati, sigurno bih odabrao ostanak u Hrvatskoj', prisjetio se Rozić svoje jedine inozemne avanture.

Nakon jedinog inozemnog iskustva stigla je ponuda Cibone, kluba u kojem je jedino želio igrati, i nije dvojio ni sekunde. S Cibonom je ukupno osvojio devet trofeja, uključujući regionalnu ABA ligu 2014., ali tada nije mogao ni sanjati da će 'pod tornjem' ostati punih 15 godina, po čemu je jedinstven u hrvatskom profesionalnom sportu.

'Poziv Cibone se ne odbija, ali iskreno, te 2004., kada sam stigao 'pod toranj', nisam mogao ni sanjati da ću ostati punih 15 godina.'

Igrajući za Cibonu Rozić je ubrzo postao i hrvatski reprezentativac, a može se pohvaliti i time kako je ponosno predstavljao Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Bilo je to u Pekingu 2008. godine.

'Da, ispunio sam svoje dječačke snove, pa što više od toga mogu poželjeti? Jako sam zadovoljan karijerom koju sam ostvario', kaže.

'Veseli me financijska stabilizacija Cibone'

U petnaest godina u Ciboni puno se toga promijenilo, od suigrača pa do direktora i trenera. Kada je Rozić 2009. postao kapetan 'Vukova s Tuškanca', naslijedivši Nikšu Prkačina, ubrzo je shvatio kakva na njemu leži odgovornost.

'Iskreno, veseli me financijska stabilizacija kluba. Nema laganja i petljanja. Svaki igrač zna za probleme koji postoje te da će biti kašnjenja plaće, ali je isto tako sigurno da će svaki igrač dobiti svoj novac. Kao kapetan nikada nisam lagao suigračima i time samom sebi. To nisam radio ni kada je bilo najteže iako sam ponekad doveden u tešku situaciju. Govoriš igračima kako je stigla plaća, a ljudi koji su mi to rekli znali su da novac nije stigao. Ali sada je to iza nas.'

Poznato je to da je danas glavni sponzor Cibone Grad Zagreb, prije svega zahvaljujući gradonačelniku Milanu Bandiću koji jako voli klub s kojim je Dražen Petrović dva puta pokorio Europu sredinom 80-ih. Ta ljubav zasad je neraskidiva, ali bez jakog sponzora budućnost je neizvjesna…

'Stvarno volim Cibonu u kojoj sam proveo lijepe, ali i jako ružne trenutke. Bio sam član Cibone kada je bila moćna i kada je imala jakog sponzora. Eto, u Cibonu sam stigao kada je to bio sređen klub, no stvari su se u međuvremenu promijenile te sam bio i član Cibone koja je bila na aparatima. No najteže razdoblje svakako je bilo one godine (2009., op.a.) kada smo nemogućim košem Kecmana izgubili u Zagrebu finale regionalne ABA lige od Partizana. Svi znaju da su se preko Cibone lomila neka politička koplja, tada ljudi iz Grada nisu još bili u klubu, a mi smo bili ostavljeni samima sebi. No baš te godine dogodio se ulazak ljudi iz Grada u klub i krenula je sanacija. Sada kada je dug napokon blizu nule i kada je klub financijski stabilan ulazak sponzora pokrenuo bi stvari samo na bolje', prisjetio se Rozić, a u tom finalu nije mogao igrati zbog operacije Ahilove tetive. Ta ozljeda ujedno je značila oproštaj od dresa hrvatske reprezentacije jer su mu liječnici savjetovali da ljeto posveti odmoru i regeneraciji. Kaže kako mu je tih mjeseci najgore bilo gledati ih sa strane, nemoćan da pomogne.

Najdraži trenutak karijere - osvajanje ABA lige u Beogradu 2014.

No kada je u pitanju najdraži trenutak karijere, a što se tiče Cibone, Rozić bez razmišljanja navodi osvajanje regionalne Jadranske lige (ABA) na završnom turniru u Beogradu 2014. godine.

'Tih četiri, pet dana od odlaska u Beograd na završni turnir pa do dočeka u Zagrebu apsolutno mi je najljepše razdoblje u Ciboni. To je zapravo fantastična priča jer smo od ekipe koju su u prosincu svi otpisali i govorili kako će se spašavati od ispadanja postali hit, bilo je to uistinu čarobno razdoblje. Na klupi mladi trener Slaven Rimac, razigravač maleni Amerikanac Blassingame, a glavni igrač tada 20-godišnji Dario Šarić. Dobili smo Partizan u polufinalu te u finalu moćnu Cedevitu s Repešom na klupi, za koju su tada igrali Jusuf Nurkić, Nolan Smith, Allan Ray, Marino Baždarić. Eto, osvajanje tog trofeja jest najbolji primjer kako je kemija najvažnija, a ne trošiti ogroman novac na pojačanja. Pa ni Fenerbahče, kada je doveo najboljeg europskog trenera Obradovića, nije preko noći postao to što je danas.'

Na pitanje žali li što se u naponu snage, kada je igrao najbolju košarku u karijeri, nije okušao u inozemstvu, u nekoj jakoj ligi, iskreno kaže:

'Zaista ne žalim ni za čime, ali volio bih znati kako bih se snašao u nekoj jačoj ligi. Kad se uhvatim kako o tome razmišljam, možda mi je krivo jer sam znatiželjan kako bi to izgledalo. Godinu po godinu u Ciboni shvatio sam da mi se ne isplati nikamo ići. Nije mi se dalo riskirati, klub je upao u financijske probleme i ponosan sam što sam član Cibone u kontinuitetu 15 godina te da sam godinama kapetan.'

Posebna tema razgovora bili su mladi igrači koji žele što prije doći do velike zarade pa vrlo rano prihvaćaju inozemne ponude, slušaju samo menadžere i sanjaju kako će sa 18, 19 godina zaigrati u NBA ligi.

'Danas se djeca s 13-14 godina proglašavaju NBA talentima, a iskreno, teško je tako mladim dečkima ostati na zemlji i nastaviti raditi. Pogotovo kada rano potpisuju ugovore s enormnim iznosima i kada se za njih otimaju poznati sportski brendovi koji im nude višegodišnje ugovore. Dijete preko noći postane bitan faktor, a na kraju se često događa da zbog krivih ljudi koji ih savjetuju ne uspiju. Nas starije ionako većina njih ne sluša.'

Kada ste kao 20-godišnjak došli u Cibonu, u klubu je konkurencija bila puno jača nego što je danas. Jesu li vam pomagali stariji igrači?

'Kad sam stigao u klub, jako puno pomogao mi je savjetima Joke Vranković. Slušao sam ga kao starijeg brata, a od velike pomoći bio mi je i moj Mostarac Josip Sesar. Danas ja pokušavam biti takav prema mladim igračima.'

Roko Prkačin buduća je zvijezda Cibone

Nedavno je počela nova sezona. Igrali ste u Ciboni koja je bila konkurentna u Euroligi, a i u onoj koja se borila za ostanak u regionalnoj ABA ligi. Kakva je nova Cibona?

'Došao je novi trener Ivan Velić te je s čelnim ljudima kluba odlučio kako će pravu priliku dobiti srebrni juniori Uljarević i Ljubičić. Klub je, dakle, odlučio stati iza svojih mladih igrača, dati im puno prostora, dati im pravo na pogrešku, a cilj je da Hrvatska u Uljareviću napokon dobije pravog razigravača jer na toj poziciji već godinama nemamo igrača. Kada je budžet u pitanju, potrošit ćemo onoliko koliko imamo i, što je najvažnije, nemamo imperativ trofeja. Dodao bih još kako je dugoročno cilj kluba da 15-godišnji Roko Prkačin, koji je s kadetskom reprezentacijom osvojio zlato, uskoro bude priključen prvoj momčadi. Trenutačno je na posudbi u KK-u Rudeš kako bi u drugoj ligi stekao iskustvo, ali nadam se da će nam se već u polusezoni priključiti kako bi trenirao s prvom ekipom.'

Nije tajna to da u klub zbog 204 centimetra visokog Prkačina, koji je svojim igrama oduševio na Eurobasketu U16, dolaze u Zagreb mnogobrojni NBA skauti. Koliko Roko po vašem mišljenju može biti dobar?

'Prije svega moram reći kako je taj dečko fantastično odgojen, što je baza svega jer to ipak dolazi od kuće. Drugo, Roko je ozbiljan i jako predan radu, već sad fizički sjajno izgleda i, što je najvažnije, uživa igrati košarku, nadigravati se. Uz sve to, njegov otac Nikša kao igrač je sve prošao u karijeri i boljeg savjetnika nije mogao naći, a to je po meni dobitna kombinacija. Iako se ne volim razbacivati komplimentima, uvjeren sam da će Roko biti veliki igrač. On je buduća zvijezda Cibone.'

U najjačoj ligi na svijetu, NBA-u, imamo čak šest igrača, imamo zlatne kadete, imamo srebrne juniore, ali mnogi su mišljenja da će neodlazak reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, što ujedno znači kvalifikacije za Olimpijske igre 2020., biti velik udarac za hrvatsku košarku. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

'Prije svega borba između dvije organizacije, Fibe i Uleba, i ta njihova prepucavanja napravila su veliku štetu košarci. To što se događa je grozno, a zbog termina kvalifikacija za SP najviše gube reprezentacije i igrači. Eto, dogodit će se da Slovenija, aktualni prvak Europe, neće igrati na SP-u. Možda neće biti Španjolske i Hrvatske, a još nije sigurna ni Srbija. Iskreno, ne znam koliko će takvo SP biti zanimljivo. Ispada kako te reprezentacije imaju previše igrača u NBA-u ili Euroligi pa ih zato neće biti na SP-u, što je apsurdno!'

Atmosfera u hrvatskoj reprezentaciji je loša, ali...

Hrvatska reprezentacija izgubila je nedavno u kvalifikacijama za SP u možda ključnim utakmicama od Litve i Poljske, usprkos tome što smo imali četiri NBA igrača u momčadi. Dug niz godina niste član reprezentacije, ali ste jako dobro u sve upućeni. Koji je po vama najveći problem?

'To je dobro pitanje. Najbolje bi bilo da nakon spomenutih poraza nitko ništa nije govorio. Sve te konferencije i izjave koje sam čuo dvosmislene su i pomalo bezvezne. Postavlja se i pitanje izbornika Anzulovića koji nam je bio dobar kada smo dobili Italiju u gostima, a sada odjednom ne valja? No još postoji nada i vjerujem u te momke, ali će biti jako teško plasirati se na SP', kazao je Rozić, dodavši:

'Atmosfera u našoj reprezentaciji je loša, a posebno me smeta kada se govori kako je Poljska kvalitetna. To mi nitko ne može prodati! Pa mi u sastavu imamo dva NBA igrača: Darija Šarića, koji će uskoro potpisati ugovor vrijedan 100 milijuna dolara, a tu je i Bojan Bogdanović, koji igra za 11 milijuna dolara po sezoni i član je prve petorke Indiana Pacersa.'

Kako je uz igranje košarke diplomirao upravno pravo

Malo ljudi koji površno prate sport znaju da ste paralelno uz profesionalno bavljenje košarkom nedavno uspjeli privesti kraju studij na Pravnom fakultetu. Diplomirali ste upravno pravo i mnogi vas već vide u fotelji nekog kluba ili Saveza na mjestu direktora. Zanima li vas takav posao?

'Odluka da upišem fakultet nikada nije dolazila u pitanje. Istina, studirao sam punih 12 godina i nije to bila laka borba, ali sam ga doveo do kraja i to mi je prije svega osobna satisfakcija. Što dalje, zaista ne znam. Volio bih ostati u košarci, biti dio Cibone. Ne krijem to i vjerujem da bih mogao pomoći. Svakako bih ostao u košarci', ističe 35-godišnji Rozić, a zasad ne razmišlja o odlasku u igračku mirovinu.

Kaže kako se trenutačno odlično osjeća te da poprilično puno brige vodi o svom tijelu i kada ga prijatelji u šali pitaju je li mu ovo napokon zadnja sezona u karijeri, svakome kaže kako ide godinu po godinu. Još uvijek toliko uživa u košarci da ne može zamisliti život bez nje, naglašava. Iako je odavno ispunio dječačke snove, iako je odavno riješio egzistenciju - još uvijek se naježi kada istrči na parket u Draženovu domu. Kada osjeti huk navijača. I tako već petnaestu godinu u dresu Cibone s brojem 20 koji će, ako se nastavi tradicija, jednog dana visjeti pod svodom dvorane. Uz onaj velikana zbog kojeg se kao klinac u Mostaru zaljubio u košarku - Dražena Petrovića. Život zaista ponekad piše nevjerojatne priče…