Sonnyboy. Tako su još za igračkih dana u Njemačkoj zvali Jürgena Klinsmanna, aludirajući na njegovu vedru, pustolovnu i pozitivnu narav. U vrijeme kad su nacionalnim nogometom drmali 'majstori mrkonje' poput Möllera, Sammera i Matthäusa, njegov zarazni osmijeh i sklonost hedonizmu činili su ga atipično njemačkim. Ali točno je takav lik bio potreban da spasi nacionalni nogomet.

Poslije Europskog prvenstva 2004. reprezentacija je bila u potpunom rasulu. Još četiri godine ranije, nakon debakla na prethodnom Euru, mnogi su upozoravali da su promjene i smjena generacija nužni ako Die Mannschaft želi igrati važnu ulogu na SP-u 2006. u svojoj zemlji. No izbornik Rudi Völler bio je tvrdoglav.

Nenadani uspjeh na SP-u 2002. u Japanu i Južnoj Koreji davao mu je za pravo: premda je momčad u to vrijeme pala jako nisko (u kvalifikacijama joj se dogodio čuveni domaći poraz 1:5 od Engleske, npr.), nekako se uspjela dotegliti do samog finala. U grupi je tad imala Irsku, Kamerun i Saudijsku Arabiju, a u utakmicama na ispadanje pobjeđivala redom Paragvaj, SAD i Južnu Koreju – sve s po 1:0. Nevjerojatno je bilo koliko je toga branio i spašavao Oliver Kahn, postavši jedini golman u povijesti SP-a koji je proglašen najboljim igračem turnira, čak ispred Ronalda, strijelca osam golova.

Međutim, nakon još jednog razočaranja na Euru – Njemačka 2004. u Portugalu nije dobila nijednu utakmicu i nije prošla skupinu – Völler je podnio ostavku. Počela je panična potraga za nasljednikom, ali problem je bio u tome što nitko nije htio preuzeti 'vrući krumpir' samo dvije godine prije SP-a na domaćem tlu, jer momčad je bila beznadno loša i očekivao se fijasko.

Odbijenice savezu redom su poslali: Ottmar Hitzfeld, Christoph Daum, Arsene Wenger, Otto Rehhaagel, Jupp Heynckes, Guus Hiddink, Felix Magath i Morten Olsen. Situacija je već postala tragikomična, pa je najugledniji i najutjecajniji tjednik Der Spiegel objavio satirični članak u kojem je pisalo: 'Jeste li oduvijek željeli napraviti nešto za svoju zemlju? Možda usput i spasiti njemački nogomet? Prijavite se za mjesto izbornika...'
Na kraju, rješenje do kojeg je savez došao izgledalo je kao potez očajnika. Scenarij po kojem se odigrao podsjećao je na holivudske filmove, dijelom i zato jer se odigrao u Kaliforniji.

Jürgen Klinsmann bio je izvan nogometa već šest godina. Uživao je u anonimnosti u svojoj kućerini na obali Tihog oceana, sa ženom, bivšom manekenkom i dvoje djece. Osnovao je malu marketinšku agenciju, položio ispit za pilota helikoptera i slobodno vrijeme provodio vozeći se u njemu po južnoj Kaliforniji, surfajući, čitajući knjige i gledajući sport na televiziji.

A onda mu se jednog dana javio Berti Vogts, Völlerov prethodnik na klupi reprezentacije, a u to doba izbornik Škotske. Berti je sa sinom ljetovao u blizini i odlučio je potražiti svoju nekadašnju zvijezdu da se malo napričaju o dobrim starim vremenima – nisu se bili vidjeli praktično od četvrtfinala SP-a 1998, kad je Vogtsov Elf izgubio od Hrvatske, a to je bila i Klinsijeva posljednja utakmica u karijeri.

Osim što nije... Uz svoje prepoznatljivo cerenje, Klinsmann je iznenađenom Vogtsu otkrio epizodu iz 2003, kad je pod pseudonimom Jay Goppingen (Göppingen blizu Stuttgarta njegov je rodni grad) odigrao osam utakmica za lokalni Orange County Blue Star. 'Imao sam pet golova i tri asistencije, nije loše za 39-godišnjaka...'

Iz kasnijih intervjua i novinskih članaka možemo dobiti sliku kako je izgledao njihov razgovor uz večeru u ekskluzivnom restoranu – ili barem kako bi bio prikazan u holivudskom filmu. 'Klinsi, pratiš li ti ovo što se događa doma?', rekao bi Berti, već lagano nacvrcan, pa nastavio s monologom na temu kako je posao izbornika izgubio nekadašnji status i prestiž. Dok bi Klinsi grizao usnu, Berti bi pričao o tome kako je on 11 godina radio s mladom reprezentacijom i kao asistent Beckenbaueru prije nego što je dobio šansu, a danas ne mogu naći naivčinu koji bi se prihvatio posla i doveo momčad u red na vrijeme za domaći Weltmeisterschaft.

'Čuj, Berti, ne znam znaš li da...', naposljetku bi izustio Klinsi, a ženica Debbie diskretno bi ga ispod stola udarila nogom u cjevanicu. ('Scheisse', pomislio bi Jay Goppingen, 'mogao sam znati da će mi za ovu večeru trebati Das Kostobran...') 'Ne znam znaš li da sam ja položio za trenera', rekao bi, izbjegavajući ženin pogled...

Da sad ne fantaziramo dalje, činjenica je da je Vogts smjesta, još dok su sjedili u restoranu, nazvao savez i rekao im da je Klinsi zainteresiran za posao. Dogovor je vrlo brzo postignut, onako na daljinu: 26. srpnja 2004, nakon što je reprezentacija mjesec dana bila bez izbornika, imenovan je Jürgen Klinsmann. Bio je to šok za sve, jer valjda nikome u domovini nije bilo ni na kraj pameti da bi Sonnyboy, taj bonvivan i pustolov, imao afiniteta za trenerski posao. Pogotovo u domovini, gdje su treneri do tada obično bili mrki, autoritarni tipovi.

U zemlji koja do tada u svojoj cjelokupnoj nogometnoj povijesti imala samo osam izbornika, imenovan je jedan početnik. Još k tome i drugi početnik zaredom, jer i Völler je bio postavljen bez imalo trenerskog iskustva, čak i bez licence – Rudi je, međutim, trebao biti privremeno rješenje dok Christoph Daum ne bude slobodan, ali Daum je onda zaglavio u javnom skandalu zbog nekog kokaina i... Duga priča.
Dogovor s Klinsmannom sklopljen je toliko naprečac da novi izbornik nije stigao o svemu pošteno razgovarati sa ženom Debbie. Već je sve bilo potpisano i objavljeno u medijima kad je čelnicima saveza rekao da se ne namjerava preseliti iz Huntington Beacha u Kaliforniji. Možete zamisliti reakcije te pretežno sijede gospode koja je na svojim pozicijama bila već desetljećima...

Kad god je trebalo, Klinsi bi skoknuo do Njemačke letovima dugim 12 sati od Los Angelesa do Frankfurta, a njegov asistent i prijatelj Joachim Löw bi ga čekao s opsežnim izvješćima. 'U Kaliforniji je njegov mir', govorio je Löw novinarima. 'Ondje ga nitko ne prepoznaje. Kad odlazi kući i obitelji, odlazi u mir i tišinu. Mislim da je to njemu jako važno. Nakon što provede tjedan ili deset dana u Njemačkoj, u vrlo stresnom okruženju, ondje se može opustiti i napuniti baterije.'

Klinsi i Jogi bili su kao braća. Obojica Švabe, iz područja na jugu Njemačke kolokvijalno poznatog kao Schwabenland, zajedno su proveli revoluciju u njemačkoj reprezentaciji. Drastično su spustili prosjek starosti momčadi (u nekim utakmicama i preko pet godina u odnosu na Völlerovu eru). Trio Lahm-Schweinsteiger-Podolski, koji je njihov prethodnik pozvao u zadnji čas, popustivši pod pritiskom javnosti, promovirali su u nositelje igre.
Klinsmann je u pripreme uveo niz novina koje je vidio u američkom sportu: igrači su nosili GPS uređaje tijekom treninga, čitali motivacijske knjige i prakticirali jogu, stil igre postao je znatno brži i energičniji, a izbornik ih je motivirao na sasvim druge načine od onih na koje su navikli. Stalno ih je poticao da se fokusiraju na pozitivne stvari i uživaju u igri, umjesto da brinu o obvezama koje nastupanje za reprezentaciju sa sobom nosi.
'Donio je sa sobom komadić Amerike', rekao je Löw. 'Ondje su ljudi znatno pozitivniji, dok u Njemačkoj vole uvijek tražiti negativnosti.'

Njemačka je 2006. igrala atraktivan, zabavan i napadački nogomet. Ispala je tek u polufinalu nakon produžetaka od kasnijeg prvaka Italije i osvojila broncu. To je prvenstvo u mnogočemu promijenilo percepciju Njemačke u svijetu, ali i Nijemaca prema svojoj reprezentaciji i, općenito, zemlji. Za veliki broj ljudi odjednom je to postala cool nacija koja se ponosi svojim multikulturalnim društvom i progresivnim pogledima. Klinsmann je podnio ostavku poslije turnira i zamijenio ga je Löw. Uz nekoliko godina ranije pokrenuti sveobuhvatni plan investiranja u razvoj mladih igrača, centre izvrsnosti i edukaciju trenera, njemački nogomet je postao još bolji.
Danas su stari prijatelji Klinsi i Jogi na suprotstavljenim stranama. Privremeno su prekinuli sve kontakte ('Bit će vremena poslije, razgovarat ćemo o svemu', rekao je Klinsmann) i fokusirani su na pripremu svojih reprezentacija. Obojica se gnušaju sugestija da bi Njemačka i SAD mogli dogovoriti remi koji i jedne i druge vodi u osminu finala. 'Takvo nešto je potpuno strano američkom timu', izjavio je njihov izbornik, koji je sada već toliki Amerikanac da i pjeva himnu prije utakmica. 'Amerikanci se uvijek bore za pobjedu. To je naš duh i naša snaga', kaže on. Jogi se suzdržao od velikih riječi, nadajući se da će njegovi 'pričati' na terenu.

Zanimljivo je, međutim, da su Amerikanci angažirali specijalnog savjetnika samo za utakmicu s Nijemcima – neku vrstu 'superskauta' čiji je zadatak da im otkrije sve detalje o njemačkoj momčadi i igračima. Njegovo ime? Bertie Vogts...