Pred vjernicima katoličke vjeroispovijesti posebni su dani, u kojima se slavi rođenje Isusa Krista. I kada su svi nekako posebno prožeti ljubavlju i osjećajem obiteljske pripadnosti. Međutim u ovoj teškoj godini, u kojoj nam je pandemija koronavirusa itekako poremetila normalni ritam, a uz to u Zagrebu te zagrebačkim prigradskim naseljima prouzročila velike štete potresom, ljudi su morali dodatno crpsti snagu kako bi prebrodili sve poteškoće.

A takve muke, bez obzira na glamur koji imaju rijetki profesionalci, proživljavaju svi sportaši. Mnogo njih spas je pronašlo u vjeri pa se uoči utakmica, utrka i izlazaka na sportska borilišta prekriže i upute molitvu.

'Vjerujem da svaki put kada vidimo znak križa na sportašu, a posebno kada to napravi neko slavnije ime, to jako odjekne. S druge strane vjerujem da to s njihove strane nije nikada napravljeno samo tehnički, već kao tračak onog pouzdanja i vjere koje nose u svom srcu. Za mene osobno, to je prvo znak pouzdanja, znak vjere. S druge strane, vjerujem, a pokazuju to primjeri nekih naših sportaša, da oni zaista žive svoju vjeru. I tu naglašavam riječ – žive. Jer nije riječ samo o tehničkom obavljanju, već o vjeri koja oblikuje njihov život. Na koncu konca, oni svoju vjeru često ispovijedaju tiho, nenametljivo. To je znak koliko njima ta vjera znači, jer jako puno njih tu vjeru nosi i živi u svome srcu. Oni kroz tu vjeru spajaju zdrav duh i zdravo tijelo, jer upravo susret s Gospodinom, osobito u molitvi, omogućava nam da duh i duša budu zdravi i da onda možemo pošteno ići naprijed u onom poslu, odnosno sportu, kojim se bavimo', rekao je za tportal Kristijan Tušek, povjerenik za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

Sigurni smo da ti sportaši ne traže od Boga da baš njima pomogne kako bi došli do pobjede, već da im bude podrška, da mogu dati sve najbolje od sebe.

Ima jedna lijepa misao svetog Ignacija koja kaže 'radi kao da sve ovisi o tebi, a moli kao da sve ovisi o Bogu'. Sportaši pokazuju upravo tu dimenziju vjere. Svjesni su da bez vlastitog angažmana i treninga, za koji znamo da često ide do ruba ljudske izdržljivosti i fizičkih granica, svjesni su da bez toga uspjeh neće doći sam od sebe. S druge strane oni u srcu nose vjeru koja im govori da u tome nisu sami. Odnosno, da i taj trud koji ulažu biva poduprt onom Božjom snagom te, na koncu konca, konkretnim plodom njihovog truda i rada, a koji spojen s molitvom uvijek postaje nekako udvostručen.

Koliko je tim sportašima, onima koji vjeruju, baš vjera pomogla? Jer kao što ste rekli, odricanja su enormna, a mogućnosti izbora lošeg puta velike.

Vjerujem da je tome tako, svjesni smo svi mi, posebno oni koji pobliže prate sport, koliko svaki pojedini sportaš ulaže truda, napora i odricanja. S ciljem pobjeda ili barem što boljih osobnih rezultata. A posebno reprezentativci koji zastupaju našu domovinu. Vjera im je, a ja govorim o pouzdanju u Gospodina, o čemu postoje neka njihova svjedočanstva, o kojima je govorila i Blanka Vlašić, ne samo izvor snage, već i svojevrstan odmor. Jer, ponavljam, oni u osobnoj molitvi sve stavljaju Bogu u ruke. Evo, mi smo sve svoje napravili, a sada dajemo tebi da napraviš ti, to jest da idemo naprijed zajedno.

Baš je Blanka Vlašić rekla kako se osjećala 2016. godine uoči finala skoka u vis na Igrama u Riju, na kojima je osvojila broncu: 'Taj dan bila sam mrvica i Bog je od te mrvice uspio napraviti brončanu medalju. Pokazao mi je kakva moram uvijek biti kako bi on od mene svakog dana napravio pobjednika.'

To je taj živi osjećaj vjere koji nam stalno govori da nismo sami, a Božić nam to pokazuje na savršen način.

Ta poruka Božića potrebna je i svima ostalima, ne samo sportašima, jer ove smo se godine baš napatili.

Moram priznati da mi je ovih dana, pripremajući razmišljanja za bogoslužja, ta slika pandemije non-stop u glavi. Često čujemo o usamljenosti i otuđenosti... Ali ja mislim da nam je u svjetlu Božića pandemija donijela i nešto jako dobro. Božić pokazuje tu Božju blizinu, Boga koji ne želi ostati dalek i skriven, već se želi približiti čovjeku. I kad čitamo evanđelja, vidimo Isusa koji ne miruje, Isusa koji pomaže, koji ide ususret drugom čovjeku, koji ide uvijek prvo onima koje su svi odbacili. Pandemija je u svima nama pokazala ono dobro. I možda zvuči patetično, ali za mene je to baš iskreni trenutak Božića. Koliko je susjeda, staraca bilo negdje neprimijećeno, a sada ih je netko ipak primijetio, došao im pomoći... Isto se dogodilo i nakon potresa. Pa vidimo koliki su se humanitarni lanci organizirali. I da ta pandemija nije došla, možda zvuči čudno, možda bi ti ljudi i dalje ostali neprimijećeni, možda bi i dalje ostali sami. A ovako su svi oni koji su pomogli obnovili želju – želim biti tu, blizu čovjeku. I to je pokazatelj da može, to jest da će biti dobro. Iako smo mali narod, pokazujemo koliko srce imamo. Sve je to ohrabrenje, jer iza nas je teško i čudno vrijeme, a vrijeme pred nama bit će dobro.

Kad ste već spomenuli da smo mali narod, moramo podsjetiti na veličanstvene uspjehe hrvatskog sporta. Od nogometaša, skijaša, gimnastičara, pa sada do rukometašica. Jesu li ti uspjesi možda i vas potaknuli na bavljenje sportom?

Iskreno, nisu u toj mjeri da se bavim nekim profesionalnim sportom. Tijekom školovanja igrao sam nogomet, rukomet... Bila su to lijepa druženja i znamo svi koliko je sport dobar za naše zdravlje. No sada sam preko Crkve više vezan uz sport iako sam na ovoj funkciji tek od kolovoza. Zbog ove pandemije nismo mogli ni organizirati neka veća okupljanja sportaša. Ali hoćemo čim se ukaže prilika. Jer znam da je i sportašima potreban taj razgovor s Bogom, znamo da puno njih prakticira vjeru. I nisu to samo Blanka Vlašić, Mateo Kovačić, Janica i Ivica Kostelić, Ivan Santini... Ima ih puno u amaterskim ligama, malim sportovima.

Sigurni smo da se nitko od sportaša neće ljutiti, no imate li simpatije prema nekom klubu? Ipak ste vi, iako rođeni u Zagrebu, iz Hrvatskog zagorja, iz Mihovljana, pa gravitirate glavnom gradu?

'Da, rođen sam u Zagrebu, a prije 12 godina vratio sam se živjeti u Zagreb. Znao sam otići na utakmicu, ali iskreno, nisam neki strastveni navijač nekog kluba. Navijam za sve naše klubove kada su u međunarodnoj konkurenciji, možda sam mrvicu naklonjeniji Dinamu, ali naravno, reprezentacija mi je na prvom mjestu. Ne samo nogometna, već sada pratim sve sportove i veselim se uspjehu svih. I jasno mogu reći kako imamo nevjerojatno talentirane, ali i vrijedne mlade ljude, pa nam i ti sportski uspjesi polaze za rukom', završio je Kristijan Tušek.