Povodom obilježavanja tridesetogodišnjice osvajanja zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu za juniore u Bormiju, na cjelodnevnom druženju generacije iz snova bili su: Aleksandar Đorđević, Dino Rađa, Samir Avdić, Nebojša Ilić, Zoran Kalpić, Teoman Alibegović, Miroslav Pecarski, Slaviša Koprivica, treneri Svetislav Pešić, Milivoje Karalejić, dr. Ljubiša Dmitrović i vođa puta Igor Popović. Izostali su samo igrači iz Amerike (Toni Kukoč, Vlade Divac, Radenko Dobraš) i Japana (Luka Pavićević). Tim povodom premijerno je prikazan i dokumentarni film autora Vladimira Pajića '250 stepenica' i predstavljena je knjiga 'Bajka iz Bormija' Vladimira Stankovića.

'Atmosfera na sceni u kazalištu 'Ljuba Tadić' bila je puna emocija, smijeha, suza, aplauza, ljubavi, poštovanja te mnogo izrečenih poruka – pouka igračima, trenerima, roditeljima, klubovima, savezima, investitorima, sponzorima, ljubiteljima sporta, posebno košarke…', kazao je na početku razgovora Rusmir Halilović.

Trener te nadarene generacije, iz koje je njih nekoliko ostavilo traga u NBA ligi, bio je Svetislav Pešić, koji je vrlo emotivno proživljavao neke dijelove filma.

'To su najoriginalniji igrači koje sam trenirao!'

Konstatacija je to trenera genijalca koji je u tandemu s Milivojem Karalejićem osvojio ne samo tri zlata s tom generacijom, nego i seniorsko europsko zlato s reprezentacijom Njemačke, svjetsko zlato s reprezentacijom Jugoslavije te nacionalna prvenstva s Barcelonom, Albom itd. Petnaest velikih trofeja koje je Pešić osvojio tijekom karijere najbolje oslikavaju vrijednost tih igrača, koji su u svom igračkom životu bili stanovnici mnogih vrhunskih klupskih i reprezentativnih selekcija. Mnoge vjerojatno zanima kako je nastao čuveni trenerski tandem Pešić - Karalejić?  

'Kada mi je Branislav Rajačić, član SS KSJ, ponudio da vodim reprezentativnu selekciju, generaciju 1967./68., otišao sam kod prof. Karalejića na fakultet sporta u Sarajevu', prisjetio se Pešić, uz dodatak kako je tekao razgovor.

'Profesore, dobio sam ponudu iz KSJ. Biste li mi vi željeli biti pomoćnik?', upitao je Pešić.

'Zaboga Pešiću, kako će profesor doktor biti asistent svom studentu?', upitao ga je zbunjeni Karalejić.

'Poslije kratkog naklapanja pao je dogovor; ja ću tebi biti asistent u košarci, a ti meni u fizičkoj pripremi', prisjetio se Pešić.

Kako se danas vidi, suradnja je dugo trajala, dugo godina na zadovoljstvo mnogih igrača, navijača i poslodavaca, a poštovanje i prijateljstvo traju i danas.

'Na Staroj planini kod Pirota odradili smo bazične pripreme, a na Igmanu, gdje je poslije Olimpijade postojala izvanredna logistika, specifične pripreme. Stvarali smo komandose koji su trebali osvojiti cijeli svijet. U sistemu treninga uveli smo svladavanje stepenica koje vode na vrh skakaonice. U 12 dana plan je bio tri puta po četiri istrčavanja na jednom treningu. Tim ekstremnim zahtjevima napadali smo fizički i mentalni sklop igrača s naglaskom na karakter i crte ličnosti. Savladati sve ovo značilo je pobijediti sebe, a onda biti spreman pobijediti i sve druge, čak i Amerikance dva puta. To je bila moderna košarka prije 30 godina koja je činila visok intenzitet u obje faze, napadu i obrani. Cilj treninga je bio da talent igrača i njihove prirodne potencijale pretvorimo u vrhunske košarkaške sposobnosti', prisjetio se prof. dr. Milivoje Karalejić.

'Ponosan sam na najiskrenije prijateljstvo, bez obzira na sve ono što se u međuvremenu događalo', kratko je rekao kapetan te zlatne selekcije Saša Đorđević.

Iz Splita je u Beograd stigao i Dino Rađa, koji je dobio možda i najveći aplauz: 'Velika je čast i zadovoljstvo poznavati se s ovim momcima i trenerima. Od njih sam mnogo naučio.'

U cijeloj priči svakako je zanimljivo bilo i čuti Vladimira Pajića, autora i redatelja filma:

'Kao neuspjeli košarkaš rastao sam uz ovu generaciju, a posteri Saleta Đorđevića bili su svuda po mojoj sobi. Film je bila moja želja da uzvratim ljubav košarci. Ispričao sam je na svoj način sa svojim suradnicima. Principi jugoslavenske škole košarke su jasni i primjenjivi i u svakodnevnom životu i oni su nas vodili dok smo stvarali film. Hvala svima koji poštuju tu košarku, jer je upravo ona omogućila ovoliko emocija u dvorani JDP-a. Svi koji su bili tamo i imali barem mali utjecaj na to su dokaz koliko su ti principi bili čisti i iskreni. Osjećaj kad upoznaš idole i shvatiš da su oni isti i u privatnom životu je neprocjenjiv.'

Nekoliko riječi o zlatnoj generaciji rekao je i Vladimir Stanković, autor knjige 'Bajka iz Bormija':

'Skup u Beogradu generacije iz Bormija bio je događaj za pamćenje. Jako emotivan susret prijatelja, majstora košarke sa zavidnim karijerama koje su ostvarili kao igrači, treneri ili rukovodioci održan je u čast košarkaškom talentu i još više prijateljstvu koje ništa nije moglo pomutiti i pokvariti. Meni je posebno drago što sam s većinom od tih sjajnih ljudi bio i ostao u bliskom profesionalnom i privatnom odnosu. Ako moja knjiga 'Bajka iz Bormija' barem malo doprinese očuvanju sjećanja na tu izuzetnu generaciju koju je selektirao Rusmir Halilović, a do vrha doveo tandem Svetislav Pešić-Milivoje Karalejić, bit ću jako sretan, a tko pogleda sjajni film '250 stepenica' u produkciji PGM Networka, shvatit će zašto su bili najbolji.'

'Bijeli dream team je proizvod sustava koji je predsjednik stručnog savjeta KSJ Mik Pavlovič 1980. godine prepoznao između brojnih projekata koje su prezentirali prijavljeni kandidati na javnom natječaju, a koji je raspisao KSJ za profesionalnog trenera svih mlađih uzrasnih selekcija. Kad sam došao iz Dubrovnika na posao u Beograd, moje prvo pitanje je bilo: čemu mogu zahvaliti na ovom velikom priznanju? Tvoj sustav rada koji si prezentirao dijametralno se razlikuje od drugih, a praksa iz KK Bosna to potvrđuje', prisjetio se Rusmir Halilović, koji je kao izbornik svih mladih kategorija radio u KSJ-u od 1981. do 1985. godine.

'U tom trenutku dobio sam sve ovlasti i donosim sve odluke u vezi igrača i suradnika te naravno da za sve odgovaram. Pozitivan odgovor mi je dao neviđenu snagu. Od tada je stupio na scenu novi sustav; prioritet proizvodnje igrača koji mogu zadovoljiti ambicije seniorske reprezentacije umjesto timskih rezultata, što u praksi znači forsiranje onih koji su potentniji ispred onih koji su trenutno natjecateljski sposobniji. Moj životni radni moto 'može li bolje', koji je i danas aktualan, odnosi se na teme: sistematska selekcija igrača dvije godine ranije prije prvog javnog međunarodnog nastupa, obići svaki grad i podići svaki kamen te vidjeti čuči li ispod njega neki izvanserijski potencijal, uvažavanje prijedloga svih kolega iz velikih i malih klubova sve do kraja selektivnih treninga na kojima se popis sužavao. U drugoj fazi na kontrolnim treninzima educirao sam i dijelio zadaće što, tko, kada, kako i koliko mora raditi da bi podigao svoje vrijednosti i opstao u reprezentaciji. U selekciju jedne generacije uvijek sam ubacivao i nekoliko igrača iz mlađih uzrasnih kategorija kako bi selekcija imala kontinuitet. Po tom principu primjerice u generaciji igrača rođenih 1963. i 1964. imali smo D. Petrovića, S. Vrankovića, D. Cvjetićanina, tu su bili još V. Perasović, Z. Jovanović, u generaciji 1965./66. upali su Ž. Paspalj, J. Zdovc, zatim L. Pavićević, M. Pecarski, S. Đorđević... Ukratko, birao sam ambiciozne suradnike iz svih velikih i malih sredina i na taj način pomagao i njima i sebi. U kolektivnoj taktici forsirao sam kontranapad, gdje prvo dodavanje ide na prvu borbenu liniju, a ne unazad; bježao sam od šablona i kolektivne napade prilagođavao individualnom znanju igrača te forsirao igrače na pozicijama gdje u budućnosti mogu davati svoj maksimum', dodao je 69-godišnji Rusmir Halilović, koji će druženje u Beogradu, točno 30 godina nakon zlata u Bormiju, pamtiti do kraja života. Generacija za pamćenje…