Od prvog dana priprema hrvatske vaterpolske reprezentacije uoči Svjetskog prvenstva u Budimpešti bilo je jasno kako sve ovisi o našem najboljem igraču Sandru Suknu, zvijezdi moćnog talijanskog kluba Pro Recco, koji je zbog nezgodne ozljede prsta na pucačkoj desnoj ruci (napuknuće prstenjaka), koju je zaradio početkom lipnja na pripremama u SAD-u, bio upitan za nastup na Svjetskom prvenstvu. Na koncu je Sukno stisnuo zube i odlučio je riskirati iako je bilo jasno kako nije 100% spreman. Kod njega opcija da ne navuče na glavu kapicu s prepoznatljivim crveno-bijelim kvadratićima očito nije postojala.

'Odlučio sam riskirati iako su prve prognoze liječnika bile jako loše i bili su uvjereni kako neću igrati na SP-u. Glupo je sada pričati o tome, na kraju je sve ispalo dobro. Liječnici su me osposobili, a imao sam i jako dobru bandažu koja me spasila. Najviše me mučilo što gotovo dva mjeseca nisam pucao punom snagom prema golu jer je prst bio jako loše', kaže mirnim glasom 27-godišnji Sukno koji na pitanja odgovara vrlo smireno i kratko.

Zanimljivo je spomenuti kako je za brz oporavak i posebnu bandažu koju je Sukno nosio na desnoj ruci za vrijeme SP-a najzaslužniji Pero Kuterovac, poznati kondicijski trener. Zanimljivo je kako je Kuterovac za posebne vježbe šake, koje je radio sa Suknom, za savjet pitao pijanistu Maksima Mrvicu.

'Privilegija je raditi s Perom. Kada ti je najteže on te uvjeri kako je to zapravo lak zadatak. Imam u njega veliko povjerenje i naš odnos je savršen', reći će Sukno koji se po povratku u svoj Dubrovnik žurio kući kako bi poljubio osmomjesečnu kći Noru. Kaže kako potpuno drukčije gleda na sve probleme koje ima otkad je Nora došla na svijet.

'Svi su mi govorili kako je dolazak bebe na svijet najljepši mogući događaj u životu, a to shvatiš tek kada postaneš otac. Kada mi se Nora nasmije u sekundi zaboravim na sve probleme. Više se ne živciram zbog gluposti, samo mi je ona važna', reći će Sukno iz svoje tajne oaze nedaleko Dubrovnika. Otoci Šipan i Mljet bit će mu obiteljska baza tijekom kolovoza kada je na red stigao toliko željeni godišnji odmor.

U 22. godini nadmašio oca Gorana, olimpijskog prvaka iz 1984.

Kao što je poznato hrvatski vaterpolisti kući su se vratili sa zlatom oko vrata, a naš daleko najbolji igrač bio je upravo Sandro Sukno.

Nakon što je osvojio olimpijsko zlato u Londonu 2012. te četiri godine kasnije u Riju olimpijsko srebro kolekciji medalja sada je pridodao i svjetsko zlato. Već sada je jasno kako je Sandro odavno nadmašio oca Goran, nekada sjajnog vaterpolistu, koji s bivšom državom ima olimpijsko zlato iz Los Angelesa 1984. jer osim spomenutih medalja Sandro ima i europsko zlato iz Zagreba 2010, olimpijsko srebro iz Rija 2016. te tri svjetske bronce i jedno srebro.

'Naravno da je otac glavni razlog zašto sam počeo trenirati vaterpolo, ali moram reći kako nikada nije radio nikakav pritisak. Često razgovaramo o vaterpolu, ali pravilo je da nikad ane komentiramo moju igru…', kaže Sukno dodavši kako 'za razliku od velikog broja vršnjaka nije kao klinac trenirao plivanje'. Odmah je želio loptu u ruke! U Cavtatu, gdje su jedno vrijeme živjeli, teren za vaterpolo bio mu je doslovno pored kuće. Neki drugi sport pored vaterpola nije imao nikakve šanse…

Selidba iz Cavtata u Dubrovnik

Sandro je rođen u Dubrovniku 30. lipnja 1990. godine, godinu dana prije nego će Hrvatsku zahvatiti rat čiji su tragovi i ožiljci i danas vidljivi. Pogotovo u njegovu rodnom Dubrovniku…

Iako obitelj Sukno dolazi iz Cavtata Sandro je, na inicijativu majke Marije, od šestog razreda osnovne škole živio u Dubrovniku s roditeljima i pet godina starijom bratom Ivanom, koji je tada krenuo u prvi razred srednje škole. Bazen u Gružu ubrzo je postao njihova stalna baza… Sandro je od malih nogu bio poznat po tome da nikada, baš nikada nije propustio utakmicu Juga. Nije mu bilo teško igrati po nekoliko utakmica u jednom danu, za kadete, juniore i seniore. Krv, znoj i suze postali su sastavni dio njegova života još kada je bio tinejdžer. Bio je svjestan kako se odriče mnogih stvari u kojima uživaju njegovi vršnjaci, ali nije posustao je je imao cilj.

'Kao djetetu ništa mi nije bilo teško. Imao sam treninge ujutro i popodne, a navečer bih žurio u Cavtat na trening ili utakmicu za lokalnog drugoligaša', kaže Sukno koji je uz pet godina starijeg brata Ivana prošao sve i svašta na gruškom bazenu, još kada nije bilo krova.

Sjeća se kako je u to vrijeme bazen tijekom zimskih mjeseci još nije imao krov te je bio natkriven balonom, a kao svlačionice poslužile su im tribine gdje su stvari bile razbacane. Iako su uvjeti za treniranje bili jako teški sve su, kaže, izdržali. Ljubav prema tom sportu bila je jača od svega.

'Vjerujte da sigurno ne bih završio u vaterpolu da mi je novac bio vodilja. Malo je vaterpolista osiguralo egzistenciju za vrijeme karijere.'

Po Dubrovniku se provlači i priča o jednom plavokosom klincu koji nije propuštao baš niti jednu utakmicu prve momčadi Juga pa su ga zamolili da prije početka utakmica povlači konop koji drži loptu na centru igrališta. Kasnije se pročulo kako je to 'mali od Gorana Sukna.'

Poznata je i priča kako je kao 17-godišnjak ozlijedio desnu ruku, s kojom puca prema golu, ali nakon operacije i izlaska iz bolnice nije želio slušati upute liječnika da tri mjeseca ne smije u bazen. Ubrzo je bio u bazenu i sve treninge s loptom odrađivao je lijevom rukom.

EP u Budimpešti daleko najteži turnir u karijeri

Nakon što se sa svjetskim zlatom vratio iz Budimpešte, gdje su hrvatski vaterpolisti u dramatičnom finalu nadigrali domaćina Mađarsku, kratko je kazao:

'Bio je ovo najteži turnir koji sam dosad u karijeri igrao, a od četvrtfinala do finala svaki protivnik bio je za klasu bolji. Nas trinaest je zajedno sa stožerom sve to izdržalo i mogu reći da sam ponosan. Zasluženo smo osvojili naslov i ovo nam je svakako poticaj da i dalje tako dobro radimo kako bismo na OI u Tokiju 2020. bili spremni kako bismo pokazali najbolju igru', kaže Sandro kojem je uvijek na prvom mjestu zdravlje. Kaže kako bez podrške njegovih najbližih ne bi sve ovo postigao.

No, ipak je nakon povratka u Hrvatsku doček u njegovu rodnom gradu Dubrovniku, ispred crkve Svetog Vlaha, bio nešto posebno. Za takve trenutke se živi…

Berba medalja s reprezentacijom započela 2009.

Da se radi o posebnom igraču govori i podatak kako je već s 15 godina debitirao u seniorskoj momčadi Juga. Tri godine kasnije već je bio član seniorske hrvatske vaterpolske reprezentacije. Od Svjetskog prvenstva u Rimu 2009. kada je Hrvatska osvojila broncu – kada je imao 19 godina - neizostavni je dio Rudićeve te nakon njega Tuckove družine. Već godinu dana kasnije u Zagrebu se na EP-u okitio titulom prvaka Europe. Bolje nije moglo…

Tako nešto uspjelo je samo rijetkima i po tom dosegu neki ga čak uspoređuj s legendarnim Draženom Petrovićem koji je kao 15-godišnjak zaigrao za Šibenku u tadašnjoj prvoj ligi da bi ubrzo postao vođa reprezentacije. Taj detalj je dovoljan da svi shvate kako se sportaš kao Sandro Sukno rađa jednom u 50 godina…

'Kao klinac imao sam zacrtan jedan cilj, a to je nastup na Olimpijskim igrama. To je san svakog sportaša i velika privilegija. Eto, ispalo je super jer već imao dvije medalje, zlato i srebro, a ako sve bude u redu nadam se još kojoj medalji. Nastup za reprezentaciju je najviša moguća razina', priznat će Sukno koji još danas žali što kao 18-godišnjak nije putovao na Olimpijske u Peking 2008. Jer je bio prekobrojan. No, nakon toga je odlučio još napornije trenirati i, kako on to kaže, 'upijati poteze od vrhunskih igrača s kojima je trenirao'.

Iznenađujući prelazak u najvećeg rivala njegova Juga

Već u ljeto 2011. kada je Sandro imao 21 godinu potpisao je za moćni talijanski klub Pro Recco. Tada se pisalo kako je postao jedan od najbolje plaćenih vaterpolista na svijetu. No, taj transfer nije bio tako težak za navijače dubrovačkog Juga kao onaj godinu dana kasnije kada je nakon povratka s olimpijskim zlatom iz Londona napustivši Pro Recco mogao birati klub. Tada je na iznenađenje mnogih objavio kako je postao novi igrač riječkog Primorja, tada najvećeg rivala njegova Juga. Mnogi navijači Juga tada su bili u šoku, neki su bili jako ljuti na njega, a neki mu to neće još dugo oprostiti. Sve dok se jednoga dana ne vrati u svoj Jug…

'Tako se dogodilo, prešao sam u najvećeg rivala Juga kada je u pitanju borba za titulu prvaka Hrvatske. Ispada kako sam direktno pojačao Jugova konkurenta i svjestan sam kako mi to neki zamjeraju. Odluka nije bila laka, a meni je to bio izazov. Povratak u Jug jednoga dana? Nikad ne reci nikad, ugovor s Pro Reccom veže me do ljeta 2018. i ne sumnjam da će ponuda biti dovoljno', reći će sa smiješkom Sukno koji je upravo u Rijeci, kada je postao igrač Primorja, upisao studij sportskog menadžmenta koji svakako ima u planu završiti.

Incident sa sretnim završetkom uoči Rija

Poznata je i priča uoči odlaska na Olimpijske igre u Rio de Janeiro kada je zbog kršenja discipline izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivica Tucak s priprema odstranio reprezentativce Sandra Sukna, Paula Obradovića i Frana Paškvalina.

Iako je Tucak odmah obznanio kako 'na njih trojicu više ne računa' na koncu se Sandro ispričao i vodio je Hrvatsku do finala u kojem je Srbija bila presnažna. Naravno, tu istu Hrvatsku 12 mjeseci kasnije vodio je i do svjetskog zlata, a tko zna kako bi cijela priča završila i u kojem smjeru bi išao hrvatski vaterpolo da se Sandro nije ispričao i da Tucak nije popustio…

'Srećom, svi smo vrlo brzo nakon tog incidenta našli brzo rješenje. Ispričao sam se jer mi je bilo najvažnije da i dalje nastavim igrati za reprezentaciju. Tko zna kako bi sve završilo da sam bio tvrdoglav i da sam ostao kod kuće tog ljeta', za kraj će reći Sukno s jedne od skrivenih plaža na otoku Šipanu gdje uživa u svakom novom danu s kćeri Norom i suprugom Paolom, ljubavi iz srednjoškolske klupe. Za te posebne dane kada su zajedno 24 sata živi cijelu godinu. I preskače prepreku po prepreku na putu da postane najveći vaterpolist svih vremena.