Veliki Arrigo Sacchi proslavio se izjavom: 'Ne moraš prvo biti konj da bi kasnije bio džokej.' Bio je to njegov odgovor onima koji su mu se podsmjehivali jer nikad nije profesionalno igrao nogomet, a prije trenerske karijere radio je kao – prodavač cipela. No ipak je stvorio veliki Milan, momčad koja je u svoje doba bila dominantna u Europi.

Današnji nogomet obiluje primjerima džokeja koji nikad nisu bili neki posebni konji. No nijedan od njih nije prethodno bio baš ni 'Al Bundy': najvećim su dijelom rano shvatili da im je za uspjeh u trenerskom poslu važnije uhvatiti se učenja nego na vlastitoj koži proživjeti što je više moguće igračkih iskušenja.

Postotak takvih je viši što je natjecateljska razina veća. Kao logično objašnjenje za to nameće se sama priroda suvremenog nogometa u kojoj sve veću važnost imaju detaljna taktika, priprema i analiza podataka – stvari koje su bliže znanosti nego sportu – a najveći klubovi i reprezentacije imaju povelike stručne stožere i niz suradnika sa specijaliziranim područjima rada. To, naravno, ne znači da veliki umirovljeni igrači ubrzano uzmiču pred filozofima ili znanstvenicima (uostalom, moguće je biti i jedno i drugo), ali primjetno je da se pri imenovanju trenera na igračku biografiju sve manje gleda kao na nešto nužno i od presudne važnosti.

Uzmemo li kao uzorak trenere 15-20 trenutno najjačih europskih klubova, primijetit ćemo da među njima broj bivših igračkih legendi nije veći od onih koji su kao nogometaši bili relativno ili potpuno anonimni. U prvu skupinu slobodno možemo ubrojiti Roberta Mancinija (Manchester City), Carla Ancelottija (PSG), Diega Simeonea (Atletico Madrid), Antonia Contea (Juventus), Mirceu Lucescua (Šahtar) te sadašnjeg, kao i budućeg Bayernovog trenera – Juppa Heynckesa i Pepa Guardiolu.

Mogli bismo i sir Alexa Fergusona, koji je bio odlični napadač u Škotskoj, ali mu je veća karijera izmakla kad je zbog osobnih sukoba i trzavica 1969. napustio Rangerse i izgubio volju za ozbiljnim nogometom. Zanimljivo je spomenuti kako se prije toga u dresu Dunfermlinea našao Dinamu na putu do osvajanja Kupa velesajamskih gradova i zabio dva gola u domaćoj pobjedi 4:2 (u uzvratu su 'modri' pobijedili 2:0 i prošli).

Najradikalniji primjer u onoj drugoj skupini vrhunskih trenera sigurno je Tottenhamov menadžer Andre Villas-Boas, koji nikad nije ni namjeravao postati igrač. U nogomet je ušao kao 16-godišnjak, kad je upoznao legendarnog Bobbyja Robsona, tada Portovog trenera. Ono što se dogodilo njemu zvuči kao san svakog pasioniranog igrača Football Managera. Nezadovoljan time što sir Bobby, koji mu je tada bio susjed, ostavlja na klupi omiljenog napadača Domingosa (danas trenera španjolskog Deportiva), napisao je treneru pismo i ubacio ga u njegov poštanski sandučić. To mu je promijenilo život.

Portovu treneru se svidjelo kako mladić razmišlja i izražava se. Kontaktirao ga je i suočio s izazovom: ako zaista misli da Domingos zaslužuje u prvi sastav, neka to potkrijepi statistikom! Priča kaže da je Andreovo izvješće bilo toliko detaljno i smisleno da je potpuno impresioniralo Robsona, pa ga je odlučio dovesti u klub i potaknuti da položi tečaj za trenera. Ono što je uslijedilo poznato je većini ljubitelja nogometa. Robsonov prevoditelj u Sportingu, Portu i Barceloni bio je Jose Mourinho – kad je on postao Portov trener, imenovao je Andrea kao svog asistenta i kasnije ga vodio sa sobom u Chelsea i u Inter. Na kraju je Villas-Boas odlučio započeti vlastitu karijeru i u samo jednoj sezoni koju je proveo kao 'glavni' u Portu osvojio četiri trofeja: prvenstvo, kup, superkup i europsku ligu. A kad je otišao za Englesku, na klupi 'zmajeva' naslijedio ga je Vitor Pereira, trener koji također nikada nije profesionalno igrao nogomet...

Još jedan trener iz Mourinhove 'klike' je Brendan Rodgers, današnji Liverpoolov menadžer. Nekadašnji branič sjevernoirskog kluba Ballymena Uniteda, Rodgers je potpisao za Reading kao 17-godišnjak, ali nikad nije dospio do prve momčadi i ozljeda koljena naprasno mu je prekinula igračku karijeru u 20. godini života. Ostao je raditi s mlađim kategorijama u Readingu, ali je i proputovao Europu ulažući u svoje stručno obrazovanje kod različitih trenera. Cijelo desetljeće kasnije, 'The Special One' ga je pozvao u Chelsea i postavio za glavnog trenera podmlatka, kasnije i rezervi, a solo karijeru je Rodgers započeo 2008. u Watfordu, otkud je prešao u Swansea, pa u Liverpool.

Naširoko je poznata priča o strelovitom usponu Josea Mourinha od nastavnika tjelesnog odgoja, preko prevoditelja Robsonu i Van Gaalu, pa do današnjeg egzaltiranog statusa. No s njegovim igračkim danima sasvim je drugačije: čak ni u autoriziranoj biografiji 'Jose Mourinho: Made in Portugal' njegov dugogodišnji prijatelj Luis Lourenco nije napisao ni riječi o tome.

Jose Peseiro, današnji Bragin trener koji je studirao zajedno s Mourinhom, ovako ga je opisao kao igrača: 'Bio je tehnički vješt, ali i trom. Nikad se nije puno borio i nije mu se dalo trčati.' Jose je počeo u podmlatcima Vitorije Setubal i Belenensesa, a igrao je na poziciji stopera ili defenzivnog veznog. Njegov otac bio je poznati trener, koji je prethodno upisao i jedan igrački nastup za Portugal. Kasnije je Jose došao za njim u Rio Ave – ali tata ga je vrlo rijetko stavljao u sastav. Nije to bio 'tough love': Mourinho junior i sam je shvatio da nije stvoren za profesionalnog nogometaša i ubrzo se posvetio proučavanju taktike, statistike, filozofije, psihologije... Bilo mu je dvadesetak godina kad se ostavio ozbiljnog igranja nogometa.

Ozljede ili priznanja samima sebi da su nedovoljno talentirani vrlo su rano okončale igračke karijere Rafaela Beniteza (Chelsea), Andree Stramaccionija (Inter) i nekolicine drugih, uključujući jednog od najutjecanijih trenera današnjice, Marcela Bielsu. Drugi, poput Tita Vilanove, ustrajali su i nakon što su shvatili da neće ostvariti karijeru o kakvoj su sanjali – konkretno, u njegovom slučaju bila je riječ o tome da nije uspio dohvatiti prvu momčad svog dječačkog kluba Barcelone, ali je do svoje 33. igrao po manjim španjolskim klubovima (Figueres, Celta, Badajoz...).

Jürgen Klopp čitavu je seniorsku karijeru (1990-2001) proveo u Mainzu, ali Mainz je čitavo to vrijeme bio drugoligaš i uglavnom se grčevito borio za opstanak. Ondje ga se sjećaju kao solidnog centarfora koji se kasnije – navodno samoinicijativno – 'prekvalificirao' za braniča. Čini se da je vidio da će tako više pomoći momčadi, a odmah po igračkom umirovljenju sjeo je na Mainzovu klupu i 2004. ga odveo u 1. Bundesligu.

Posebna je priča Arsenea Wengera, za kojeg se svi koji su ga gledali zaklinju da je bio veliki talent, pa su ga čak zvali i 'Alzaški Beckenbauer'. No imao je dva vrlo ozbiljna nedostatka, koji možda objašnjavaju njegove današnje preferencije kad je u pitanju selekcija igrača. Poznata je sklonost Arsenalovog menadžera brzim igračima, a on sam je kao nogometaš bio sasvim spor – zbog toga su ga vremenom premjestili iz napada u obranu; također, znamo kako Wenger forsira mlade igrače, a on je svoj profesionalni debi (u momčadi Strasbourga, s kojom je 1979. osvojio francusku titulu, iako je odigrao tek tri utakmice) upisao tek s 28 godina...

Razlog za ovo drugo vjerojatno leži u činjenici da je odrastao i karijeru započeo u zabačenom selu Duttlenheimu blizu francusko-njemačke granice, a nastavio u lokalnim amaterskim i poluprofesionalnim momčadima, gdje nije dobio odgovarajući nogometni trening i obrazovanje. Međutim, Arsene je kasnije govorio kako je na oblikovanje njegove trenerske filozofije presudno utjecao život u seoskom svratištu koje su držali njegovi roditelji. 'Nigdje nećete naučiti više o psihologiji nego u gostionici: upoznajete različite ljude i vidite koliko surovi mogu biti. Čak sam i o taktici i o selekciji igrača učio iz priča koje sam slušao u gostionici.'

A Hrvati? Danas sve trenerske pozicije u MAXtv Prvoj ligi drže barem relativno poznati nekadašnji nogometaši, ali zanimljivo je da su neke od naših najvećih trenerskih legendi kao igrači bili jedva prosječni. Tomislav Ivić je s RNK Splitom u dva navrata igrao prvu ligu, a kasnije upisao još 11 nastupa za Hajduk; Ćiro Blažević čak i sam za sebe zna reći da 'nije bio nešto' pa je prešao u trenere prije navršenih 30; herr Otto Barić je juniorski staž odradio u Dinamu, a igrao je još u zagrebačkom Metalcu (današnjoj Kustošiji) i Lokomotivi.

Po tome smo, čini se, bili svojevrsna avangarda – iako neki hrvatski Mourinho ili Villas-Boas nije ni na vidiku.